Trebinje, Trebinje…Nas i Kineza – petero djece!

Trebinje, Trebinje…Nas i Kineza – petero djece!

Ako treba napravit ćemo mi ljepši i stariji Dubrovnik! Ove riječi je, potpuno ozbiljan, pokazujući pri tome snagu vojne silu koja stoji iza njega, izgovorio 1992. godine Božidar Vučurević, predratni predsjednik Skupštine općine Trebinje, dok je sa kamenitih, ogoljenih brda, sa artiljercima JNA kroz nišan posmatrao hiljadugodišnji grad na Jadranu. (A povijest je pokazala da ništa kao nišan čovjeka ne lišava odgovornosti, mišljenja, straha…)

Novi mitovi

Ove riječi su na određen način obilježile sve balkanske ratove iz devedesetih godina prošloga stoljeća. Na isti način su svi balkanski “vučurevići“ na nišanu držali, bez kompromisa, odgovornosti i milosti, civilizacijske vrijednosti koje će četiri godine biti sistematski uništavane.

U raljama rušilačkog nagona Bosna i Hercegovina i danas hoda po žici svoje opstojnosti, a oni koji su rušili gradove, da bi napravili starije i ljepše, danas uljepšavaju nacionalnu historiju i čine je starijom, grade nove mitove i vraćaju cijeli region u doba stotinama godina iza.

Prošloga vikenda boravio sam ponovno u Trebinju. Ruzmarin je već ucvjetao, a prostrane zasade voća pokrio je behar i blago zelenilo kojim se već pokazuje rano proljeće. Teški oblaci bjelinu hercegovačkog kamena učinili su zagasito sivom.

I pored toga, ovaj grad je nekako hladan i kao nikada ranije iz njega ne dolazi onaj poziv koji vidi samo putnik namjernik, da siđe u nestrpljenju na njegove ulice i sokake. Naučio sam da ljudi koji putuju moraju biti rasterećeni predrasuda da bi uživali u svojim putovanjima. Pitam se, da li je ovaj dolazak upravo opterećen mojim predrasudama. Razgovaram sa prijateljem, Trebinjcem, a on se smije – kaže da čovjek može korigovati svoje misli, ali osjećaj, osjećaj je autentična reakcija na ono što vidiš i on rijetko kada laže.

–Hajde, – veli on, da napravimo malu anketu.

-Hajde!

-Ko je bio prvi čovjek Trebinja kada su Bošnjaci i Hrvati protjerani?

-Vučurević, – velim.

-A ko je danas?

-Vučurević!!! Ali, ne onaj, već drugi.

-Kakvo je ime onaj Vučurević dao Arslanagića mostu 1993. godine?

-Perovića most! Da, i danas se zove tako… Za ovoga Vučurevića.

-Koliko je djece Bošnjaka u proljeće ‘93. pohađalo školu u Trebinju?

-Naravno, nije ni jedno.

-Ni danas ne pohađa ni jedno!!!  I šta se promijenilo da bi nestao osjećaj prevrtanja u želucu, kada dolaziš u ovaj grad. Skoro ništa. U Trebinju i danas svi govore samo o ratu… Kao da on još uvijek traje.

Rat je ovdje sve promijenio i ostavio teške posljedice. Možda će ih postati svjesne tek generacije koje dolaze. Ni danas ovdje nema suočavanja, prvo sa sobom, pa onda sa onima koji su kao žrtve napustili svoj grad i njihovim sudbinama. U ovom gradu (kao ni u drugim bh. gradovima) intelektualci još nisu postavili pitanje: ko je i zašto u naše (moje) ime protjerao Bošnjake i Hrvate (Srbe)? Zašto se oni ni 24 godine poslije progona još uvijek ne vraćaju u svoje domove? Kakvi smo to ljudi? Kakvi susjedi?

Iz Trebinja je 1992. protjerano ili deportovano 6.500 Bošnjaka i oko 1.200 Hrvata. Srušene su sve njihove bogomolje. Domovi opljačkani. Zapaljeni. Posljednjih godina bogomolje se obnavljaju, ali ljudi se ne vraćaju. U Trebinju danas živi jedva četiri stotine Bošnjaka, starih i nemoćnih, koji su ovdje došli da provedu zadnje godine života ili su tu zato što im smisao života drugdje i ne postoji.

Oteto prokleto

Kada se prilazi ovome gradu desetinama kilometara se vozi kroz kamenitu pustoš. Nigdje traga života – čak je i drveće ogoljeno. Ni odakle se ne javlja nada da će u ovom kamenu ikada i biti bolje. U posljednje dvije godine iz Trebinja su počeli intenzivno odlaziti i mladi Srbi, obično u Beograd ili Novi Sad. Tamo završavaju škole i ne vraćaju se.

Trebinje polako umire. Zgrade i gradovi se mogu, po Vučurevićevom principu, napraviti možda još starijim i ljepšim, ali, kada jedan grad počne odumirati, kada počnu iz njega odlaziti ljudi, ili se prestanu vraćati u njega, onda je to loš znak. Moj prijatelj bi rekao: -Oteto prokleto, braca!

Od ljeta 1992. godine u Trebinju je rođeno četvero Kineza, nijedan Bošnjak, nijedan Hrvat. Glavni imam trebinjski Sadmir-ef. Mustafić i njegova supruga Mina, u maju 2016. očekuju bebu. Od maja će Bošnjaka, Hrvata i Kineza u Trebinju biti – petero djece!

Piše: Mehmed PARGAN, Faktor.ba

Previous Prestižno takmičenje u SAD-u: Dvije bosanske mineralne vode među najboljima
Next Dan nezavisnosti u Kaknju: Vatromet i “Šetnja za Bosnu” sa bosanskim kraljem i kraljicom, te čas historije

You might also like

RIJEČ

Branimir Štulić: Prvi na Balkanu sam svirao sevdah, prije Bregovića i svih ostalih

Smatraju ga jednim od najvećih kompozitora, pjesnika i najinteligentnijim prorokom jugoslovenskog rokenrola. Branimir Džoni Štulić (64) uvijek se borio za pravdu i slobodu protiv kurvinih sinova. Mada odavno ne živi na

RIJEČ

Portugalski političar Bruno Maçães: Macronov motiv je islamofobija

U analizi objavljenoj na uglednom portalu Politico, bivši portugalski ministar za evropske poslove Bruno Maçães oštro je kritikovao vanjskopolitičke stavove francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, ustvrdivši da je ključni motiv koji stoji

KULTURA I UMJETNOST

Avdo Huseinović: Za ono što radim imam podršku u narodu

Počelo je 2008. godine kada je uradio svoj prvi dokumentarni film Vanzemaljci iznad Sarajeva. Avdo Huseinović je novinar, publicista i autor desetine knjiga i dokumentarnih filmova o agresiji na Bosnu