– Predstoji generalno umivanje Donjeg Vakufa • Ne samo zbog popaljenih zgrada, razlupanih izloga, razrušenih džamija, miniranog mosta, nego zbog toga što je grad deponija smeća, a u starim bošnjačkim kućama bile štale, pisalo je Oslobođenje desetak dana nakon što je s 13. / 14. septembra 1995. ARBiH oslobodila Donji Vakuf.
Maja 1994, najavljeno je oslobođenje ovog grada.
Skoro dvije godine rata su iza nas. Bio je to težak period, jer je većina donjovakufljana pred četničkim agresorom morala napustiti vjekovna ognjišta.
Komandant 370. brdske brigade Besim Učambrlić prisjeća se: U aprilu 1992. godine mi smo bili mjesne straže, odnosno grupe patriota kojima je stalo do ponosa i obraza bošnjačkog naroda. Bili smo naoružani uglavnom lovačkim naoružanjem i ponekom automatskom puškom. Sve su to bile niže formacijske jedinice bez ikakve međusobne koordinacije. Danas smo mi Armija u pravom smislu riječi. Imamo dobro organizovanu, naoružanu, opremljenu i motivisanu vojsku spremnu za izvršenje svih postavljenih zadataka. U maju 1992. godine većina Donjovakufljana prijavljuje se dobrovoljno u jedinice Teritorijalne odbrane.
Napuštanjem svojih vjekovnih ognjišta narasla je patriotska svijest, htijenje i moral za odbranu RBiH. Formiranjem Operativne komande TO Donji Vakuf stvoreni su preduslovi za dalje organizovanje i formiranje jedinica. Od maja do jula 1992. godine trajale su intenzivne borbe sa četnicima u odbrani slobodnih prostora Donjeg Vakufa i Bugojna. U ovom periodu drevni grad Prusac bio je svakodnevna meta četničkih napada koji su uzrokovali ogromna materijalna razaranja i ljudske žrtve, ali samostalni bataljun TO Prusac herojskom borbom uspijeva odbraniti ovaj kraj. Za samo šest mjeseci formirano je sedam četa TO Donjeg Vakufa koje se bore zajedno sa jedinicama TO Bugojno u odbrani ovog grada.
U avgustu 1992. godine vođena je najznačajnija bitka za Prusac, kada je izveden opsežniji četnički napad iz više pravaca uz podršku tenkova. Tada je ubijeno 47 agresorskih vojnika i uništen jedan tenk. Za par mjeseci niče 307. motorizovana brigada Armije RBiH u čiji sastav su ušli pripadnici TO Donjeg Vakufa i koji čine preko 50 odsto efektiva te Brigade. Godinu dana kasnije iz ove formacije niče 370. brdska brigada čiji borci imaju zaista slavan put. Jedinice koje su ušle u sastav 370. brdske brigade imaju stvarno slavan ratni put. Na prvom redu su branili i odbranili slobodnu teritoriju Donjeg Vakufa (Prusac i Guvna). Velikim dijelom učestvovale su u odbrani Bugojna od četnika i oslobađanju Bugojna od HVO.
Naše jedinice dale su svoj veliki doprinos u odbrani Gornjeg Vakufa, a učestvovali smo u drugim bitkama na ratištima Srednje Bosne. Posebno moram pomenuti borbe za oslobođenje veoma značajnog platoa Male Šuljage, Lukića Kosa, Bilanovića Kosa, Šipinog Mosta i Paljevina, te oslobađanja dijela Urije. U ovim akcijama smo četnicima nanijeli velike gubitke u ljudstvu i oteli ogromne količine materijalno-tehničkih sredstava Stvoreni su preduslovi za nastavak operacija na oslobađanju Donjeg Vakufa. Istina, u dosadašnjim dvogodišnjim borbama 153 borea iz gradića na Vrbasu položili su živote za domovinu. U žestokim okršajima sa oba agresora 430 pripadnika naših Oružanih snaga je ranjeno iako su ratovali daleko od svojih kućnih pragova. Njih 103 su teže ranjeni i ostali su invalidi. Ove brojke dovoljno govore o požrtvovanosti boraca 370. brdske brigade u borbi za oslobođenje BiH. Njihova najveća želja je povratak na vjekovna ognjišta u rodni Donj Vakuf. O tome njihov komandant Besim Učambrlić kaže: Ja sam vječiti optimista. Uvijek sam vjerovao u svoje borce. Sa ovakvim borbenim iskustvom i sa ovakvim borbenim moralom kakav imaju borci 370. brdske brigade mogu izvršiti svaki postavljeni zadatak. Siguran sam da ćemo se vratiti u Donji Vakuf. – prenio je list Travnički ljiljani u tekstu VRAĆAMO SE U DONJI VAKUF.
List Gradina na samom koncu augusta 1995. piše sljedeće.
“Osjećam se veličanstveno što pripadam Armiji koja brani tekovine našeg naroda i koja se bori za demokratiju i pravdu. Istina, trnovito je bilo, bilo je i dobrih i teških trenutaka, bilo je i smrzavanja, svega i svačega, ali kad sve čovjek sabere, mislim da je uspješno odrađeno. U ovoj godini očekujem sve najbolje, znači da dođemo u naš Donji Vakuf, očekujem da u ovoj državi bude demokratija i pravda, a to je ono zbog čega sam u ovoj borbi. Ja sigurno izjavljujem da neću stati, da ću se pridružiti Dudakoviću, sa njim dok se ne sastanem – nema mira za mene. Poručio bih svim borcima da sve ovo izdrže i da svi zajedno idemo dalje. Idemo dalje u pobjede!” Bile su to riječi rahmetli Mirse Kapetana, hrabrog bosanskog askera, izrečene početkom ove godine. Eto, Mirsi se nije ispunila želja da sa svojim saborcima sudjeluje u velikoj bosanskoj pobjedi na Košćanima. Terenu kojeg je odlično poznavao i na kojem je mnogo puta četnike vukao za nos. Ali, njegovi saborci nastavili su sa borbom. Slušajući vijesti koje su dolazile iz Srebrenice, Žepe, a posljednjih dana i iz Bihaća, gdje borci 5. korpusa odolijevaju svim agresorskim napadima i postižu nove velike uspjehe, borci 7. korpusa polahko su se pripremili i čekali povoljan trenutak. Srca su kucala jako, ali glava je morala biti hladna.
DONJI VAKUF KAO NA DLANU
Došao je dan da se udari, jako, na nekakve “južne granice republike srpske”. I udariše bosanski askeri. Jako, najjače. “Granice” su im poljuljane. Sve je išlo po planu. Najveća četnička uporišta padaju jedno za drugim. Oslobođen je kompletan Košćanski plato i na njemu sela Ilići, Vasići, Balići, trigonometar 949, Šušnjari, vikend-naselje te šumarsku kuću. Posebno značajno je oslobađanje Košćanskog bazena, betonirane utvrde ojačane gumama i povezane pravim lavirintom tranšea. Bježeći sa ovih terena, četnici nisu ostavljali samo mrtve, a takvih je bilo tridesetak, nego i značajne količine MTS-a. Posebno razne artiljerijske projektile koji su odmah stavljeni u funkciju, odnosno adekvatno “vraćeni” prijašnjem vlasniku. Borci 7. korpusa bogatiji su i za obiman vozni park, jer četnici nisu imali kada bježati vozilima, sigurnije je bilo prašiti pjehane u Vakuf. Donji Vakuf, bosansku čaršijicu, koju su, eto, prozvali Srbobranom. E, taj Srbobran sada je kao na dlanu borcima Armije RBiH, od centra grada dijeli ih samo 3 kilometra zračne linije. A dolje, u gradu, panika. Posebno poslije uspjeha HVO-a u Bosanskom Grahovu i Glamoču. Svjesni su da protiv zajedničkog djelovanja Armije RBiH i HVO-a nemaju ama baš nikakvih šansi. Iz zaplijenjenih agresorskih dokumenata očigledno je da je i prije ovog poraza stanje 19.pbr. Donji Vakuf tzv. VRS bilo poprilično haotično. Vjerovatno imajući u vidu da nemaju šta tražiti u ovom gradu, pripadnici ove jedinice masovno su dezertirali i odlazili u sigurnije krajeve.
“DRŽAVA” ZA LOPOVE
U jednoj informaciji o stanju morala u ovoj jedinici ocijenjeno je da je moral pripadnika ispod svakog nivoa. Evo nekih uzroka: 1. Ništa nije preduzeto protiv 800 dezertera koji su napustili opštinu “Srbobran”. 2. Iz jedinica su se izvukli svi oni koji su malo poznatiji, koji imaju novac, a do kojeg su došli kanalima šverca i kriminala. Danas oni otvaraju kafiće, prodavnice, videoteke i sl., a na linijama odbrane ostali su ljudi sa sela i druga sirotinja. 3. Kada smo krenuli u rat, obećani su ravnopravnost, pravda i jednakost. Krenuli smo sa istim ciljem – stvoriti RS, odlučno i svi do jednog. Međutim, RS stvara sirotinja na svojim plećima plaćajući je svojom vlastitom krvlju i vlastitim glavama. Pitaju se borci i ako se stvori RS za koga će ona postojati – za bogate, za švercere i lopove, za one koji su gurali druge na prve linije, a koji će sasvim sigurno sačuvati svoju glavu. Uvjerili smo se da smo, nažalost prevareni i da nam nije isti cilj jer jedni ratuju i ginu, a drugi se bogate i prisvajaju kapital. 4. Ishrana u jedinicama skoro je nikakva, i uglavnom se svodi na grah i rižu. Pa čak i hljeb kojeg dobivamo star je po nekoliko dana. Još uvijek služimo u uniformama nekadašnje JNA, dok maskirne uniforme nose oni koji nisu na linijama odbrane RS. O obući i ne govorimo, jer je ista u potpunosti dotrajala. Dakle, mnogo problema u jedinici potpukovnika Milana Vujića. Jedinici koja u trogodišnjem “vojevanju” ima 1800 pripadnika van stroja. A borci 7. korpusa znaju svoj cilj, i polagano idu ka njemu. Novodostignuti položaji inžinjerijski se utvrđuju, a spremnost da se novim uspjesima pomogne borcima 5. korpusa nikada nije bila veća. Vrata Donjeg Vakufa odškrinuta su.
UNIŠTENA ČETNIČKA UTVRDA NA KOMARU
S ciljem nanošenja što većih gubitaka agresoru, jedinice 7. korpusa preuzele su ofanzivne borbene aktivnosti na većem dijelu komarskog ratišta. Napad je izveden na jedan do sada potpuno novi način. Specijalnost “udara” boraca našeg najmlađeg korpusa opet se potvrdila kao najefikasnija i najubojitija. Ubacivanje većih formacija u dubinu, u neprijateljsku zaleđinu, i ovaj put je za rezultat imalo fantastične uspjehe gdje je do izražaja ponovo došlo veliko iskustvo, znanje i hrabrost boraca prilikom izvođenja borbenih aktivnosti. Za rekordno vrijeme, uz izuzetno preciznu artiljerijsku podršku, “razbucani” su prvi krajevi četničke tzv. 30. lake pešadijske brigade. Koncentrisan i podjednakom jačinom izveden napad na više pravaca prouzrokovao je da u općoj panici i strahu četnički gubici budu izuzetno veliki. Oko 70 četnika “pognjojilo” je na komarskim vrletima, dok ih je takođe veliki broj privremeno, na duže ili kraće vrijeme, izbačen iz stroja. Očuvani tenk T-55 promijenio je vlasnika. Obogatio je artiljerce 7. korpusa ARBiH. Pet minobacača svih kalibara, dva lansera za maljutku, te znatne količine municije različitih kalibara i drugih MTS-a dio su bogatog ratnog plijena zaplijenjenog na komarskom dijelu ratišta. Iznenadni, povremeni i vrlo precizni napadi 7. korpusa izluđuju neprijatelja koji već duže vrijeme ne uspijeva preuzeti taktičku premoć na terenu. Zato je i ratni zločinac Radovan Karadžić u punoj borbenoj gotovosti. Posjećuje gradove pred padom. Posjetio je i Donji Vakuf u kojem je održao uobičajenu “diplomatsku” rolu, koju radi već izvijesno vrijeme, a koja bi trebala(?) da podstakne srpske junake – “branioce južnih granica” njegove republike na još odlučniju odbranu “ovih vekovnih srpskih prostora”. Epilog nakon ovih ubjeđivanja je manje-više poznat javnosti. Suočen sa naglim topljenjem okupiranih teritorija još iz ‘92 godine, Karadžić sve više gubi kompas. Udari 7. korpusa, poput ova dva posljednja, dodatno tupe i onako na muci skupljene redove vojske u kojoj je dezerterstvo prva stavka. S druge strane, nanošenje gubitaka agresoru borce 7. korpusa približava zamišljenim ciljevima, paralelno na dva fronta – oslobađanje grada (Donji Vakuf) i komunikacija Komar-D.Vakuf-Travnik. Početni uvjeti su više nego stvoreni, potrebno je udariti jaku završnicu, onako kako to umiju i rade hrabri askeri 7. korpusa ARBiH. U to uopće ne treba sumnjati, jer Sedmi korpus ide dalje!
Komandant 7. korpusa, general Mehmed Alagić je u programu državne televizije najavio slobodu grada na Vrbasu…
.
(MiruhBosne)
