Tvrtka I, za kralja Bosne, okrunio je djed Crkve bosanske

Je li ”mileševski mitropolit” Mavra Orbinija istovjetan sa ”igumanom mileševskog bazilijanskog manastira” i ”pravim gospodinom episkopom Crkve bosanske”? Proglašenje Bosne kraljevinom – uz dislokaciju sjedišta biskupije i pojavu Crkve bosanske centralni događaj njezine crkveno-političke povijesti – još uvijek nije sišlo sa ”dnevnog reda” historiografije, piše Dubravko Lovrenović u radu Proglašenje Bosne kraljevstvom 1377.

… Tako se, nakon sredine XIII. stoljeća, kada se prvi i jedini put javilo u intitulaciji bana Matije, vladarsko ime Stefan vratilo u titulaturu bosanskih kraljeva, i zadržalo se do pada bosanske države pod Turke. Upravo u tim godinama, povlačeći paralelu s vladarskom titulaturom Rimljana i Egipćana koji su svoje vladare nazivali Cezarima ili Augustima, odnosno Faraonima ili Ptolomejima, papa Pio II. kazuje kako Bosanci svoje kraljeve nazivaju Stjepanima (”ita et Bosnenses suos reges appellauerunt Stephanos”).

Na ovom se primjeru očituje kako se uvođenje nove titule odražava na potiskivanje starih vladarskih titula, a s tim i afirmaciju novog koncepta sakralnog legitimiranja vlasti. Naravno, Tvrtkov položaj i način vladanja nemaju ništa zajedničko s moderno shvaćenim apsolutizmom; suština tituliranja kao Bogom postavljenog Stefana, svodi se na to da naglasi njegovo prvenstvo u odnosu na druge članove dinastije.Kratka povijest titule”mladoga bana” i zapleti koji su se izrodili iz Vukovih pretenzija na bansko prijestolje, poticajno su djelovali u pravcu izgradnje mehanizma kojim se prijestolje trajno osiguravalo aktualnom vladaru.

Ako smo do sada slijedili prave putokaze – a sve govori da je tako – ”mitropolit manastira Mileševe i njegovi monasi”, koji su u grobnoj i krunidbenoj crkvi Kotromanića u Milama okrunili Tvrtka I., mogu biti samo ”pravi gospodin episkop Crkve bosanske” i bosanski krstjani, čije sjedište (metropola) se na ovom području nalazilo još od vremena bana Stjepana II., a vjerojatno i ranije, od sredine XIII. stoljeća, kada je došlo do cijepanja bosanske biskupije na latinsku, sa sjedištem u Vrhbosni, i slavensku sa centrom u Moštrama. Formalno uzevši, klip u točkove ovoj hipotezi baca jedino okolnost što je okrunjenje obavljeno u franjevačkoj crkvi. Tu zapreku, međutim, naša argumentacija otklanja rukovodeći se spoznajom da je od pojave Crkve bosanske konfesionalna ekvilibristika bosanskih vladara i vlastele postala nerazdvojnim dijelom jedne specifične senzibilnosti i kodeksa obnašanja vlasti, u čijoj su pozadini stajali politički motivi.

U ovom kontekstu dovoljno je istaknuti zapažanja katoličkih historičara Raynaldija i Farlatija, koji su bana Tvrtka prikazivali kao šizmatika, što međutim nema veze s njegovim navodnim pravoslavljem kako bi htio Radojčić, nego s odnosom prema katoličanstvu i njegovim centrom u Rimu. Veliko je, pak, pitanje koliko povjerenja se smije pokloniti Farlatijevu pripovijedanju o navodnom Tvrtkovu progonu katolika, što je prema njemu prestalo intervencijom kralja Ludovika. U ovom slučaju prije će biti riječ o njegovu sukobu oko prijestolja s mlađim bratom Vukom, koji ga je svojedobno denuncirao papi prikazujući sebe katolikom.

I prvi spomen domaće Crkve u pisanim izvorima (1326./29.) vezan je za Moštre – lokalitet u neposrednoj blizini Mila – gdje je ban Stjepan II. ”prid’ v’som’ cr’k’vom i prid’ Bosnom” – po svoj prilici na državnom saboru – izdao povelju Vukoslavu Hrvatiniću. S obzirom na karakter odnosa duhovne i svjetovne vlasti u srednjem vijeku, pojavu i političku ulogu Crkve bosanske, jedino ova hipoteza uklapa se u vokabular izvora i neizostavnu ulogu koju je biskup,u bosanskom slučaju episkop, mogao imati u intronizaciji vladara.

Da se iza ”mileševskog mitropolita” M. Orbinija krije metropolit (episkop) Crkve bosanske, a iza mileševskih ”monaha” bosanski krstjani, upućuje njegova terminologija koja korespondira s iskazima suvremenih izvora; on pripovijeda o ”monasima jereticima” koji su ”stanovali u manastirima” čijega ”opata” su zvali ”ded, a priora strojnik.” Monaški, tj. redovnički karakter Crkve bosanske, njezine hiže koje odgovaraju manastirima i hijerarhijsko ustrojstvo, afirmiraju Orbinijevo zapažanje.

Među iskazima suvremenika, koji su Crkvu bosansku smatrali vodećom duhovnom snagom Bosne, vrijedi spomenuti izjavu dobro upućenih Dubrovčana; u jednom graničnom sporu sa Sandaljem Hranićem oni su 30.IV.1405. tražili posredovanje ”bosanskog djeda koji je gospodar i otac duhovni vaše Crkve bosanske”