U Srebrenici je jedan čovjek jedan glas, u Federaciji glas jednog Hrvata kao deset bošnjačkih

U državi ih ima preko 50 posto. Nad njima je u Republici Srpskoj počinjen genocid i etnički su očišćeni s tog prostora. U Srebrenici ih je ubijeno preko osam hiljada. Oni koji su preživjeli, uglavnom se nisu vratili. Pa, opet, u gradu u kojem je nad njima počinjen genocid, presuđen na najvišim svjetskim sudovima, Bošnjaci nemaju povlašteni status. Jedan glas srebreničkog Bošnjaka vrijedi koliko vrijedi i jedan glas nekoga iz srpskog naroda. Matematika kaže da će Bošnjaci teško  ikada više uzeti poziciju načelnika Opštine Srebrenica. A to što su u manjini, direktna je posljedica – genocida. Ali Angelina Eichhorst i drugi zvaničnici Evropske unije u tome ne vide problem. U Srebrenici su ispunjeni svi evropski standardi. Jedan čovjek – jedan glas. Ko skupi više, taj je pobjednik.

U subotu je obilježen dan logoraša iz Heliodroma. To je onaj logor koji je pomenut u presudama Haškog tribunala,  kojima je utvrđen udruženi zločinački poduhvat sa zvaničnicima takozvane Herceg Bosne i službenog Zagreba na čelu. Pod zastavom HZ HB-a počinjeni su brojni zločini nad hercegovačkim Bošnjacima. Zvaničnici HDZ-a, raspoređeni na Sveučilištu u Mostaru, zabranili su u subotu bošnjačkim logorašima da uđu u krug nekadašnjeg logora i polože cvijeće. Ta vijest je ostala u sjeni nove runde pregovora o izmjenama Izbornog zakona BiH i ponuđenog elektorskog modela.

Za one koji baš nisu u ovoj tematici, to je model izbora članova Predsjedništva BiH prema kojem bi glas jednog Hrvata iz Širokog Brijega vrijedio kao deset glasova Bošnjaka iz Sarajeva. I Evropa je za taj model – jedan hrvatski glas, deset bošnjačkih. U Republici Srpskoj bi ostao isti model. Jedan čovjek – jedan glas.

Ovo je, pojednostavljeno, prijedlog službenika iz Brisela – tamo gdje su Bošnjaci, nakon progona, genocida i etničkog čišćenja postali manjina, ostat će manjina. A tamo gdje su se odbranili, uvest će im se sistem glasanja prema kojem će biti deset puta manje vrijedni od Hrvata iz Širokog Brijega.

Da ne bude zabune, Hrvati polažu pravo na Bosnu i Hercegovinu. Ovo je i njihova zemlja i moraju biti uključeni u sve bitne procese. Hrvati imaju pravo na člana Predsjedništva BiH. I to im pravo nije oduzeto. Željko Komšić je član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Izabran je u skladu sa Ustavom i zakonom. Nije izabran samo u skladu sa željama HDZ-a BiH.

Da li su je za Komšića glasalo puno Bošnjaka? Da. I to je istina. Bošnjaci su svoj glas dali Željku Komšiću, Hrvatu porijeklom iz središnje Bosne, kako bi spriječili Dragana Čovića da uđe u Predsjedništvo BiH. Ako se pitate zašto, onda pretražujte po arhivi. Pronaći ćete tekstove u kojima svjedoci opisuju kako ih je Dragan Čović, u svojstvu direktora Sokola, slao u radne logore. Pronaći ćete i tekstove o tome kako je Dragan Čović u Narodnoj skupštini RS poručio zvaničnicima tog entiteta da „čuvaju Republiku Srpsku“. Onu, na čijoj je teritoriji počinjen genocid nad Bošnjacima i koja je etnički očišćena od Hrvata. Ima u arhivi, lako je pronaći, i onu Čovićevu izjavu iz Zagreba kada optužuje Bošnjake da žele „islamsku državu“. Koliko je žele, pokazuje činjenica da je iz kantona sa bošnjačkom većinom u državni parlament izabrano troje Srba i jedan Hrvat. Od četiri državna zastupnika izabrana iz izborne jedinice koja obuhvata Kanton Sarajevo i Goražde, „islamisti“ su direktno izabrali Srbina Sašu Magazinovića i Srbina Predraga Kojovića. „Islamisti“ su direktno izabrali i Srđana Mandića za načelnika Općine Centar. „Islamisti“ su izabrali i Mirjanu Lepić Marinković u državni Parlament (da, kompenzacija je u pitanju, ali je prošla). Iz SBK-a i Ze-Do, sa friškim „travničkim“ islamom je u državni parlament izabran i Hrvat -Vlatko Glavaš.

Znate li šta je zajedničko navedenim Srbima i Hrvatima? Zajedničko im je to što ne negiraju Bosnu i Hercegovinu i što ovu državu doživljavaju svojom domovinom. Za razliku od njih, Dragan Čović je ne osjeća svojom domovinom. Dragan Čović je razgrađuje zajedno sa Miloradom Dodikom.

Republika Srpska je činjenica. Ustavna kategorija. Ustavni sud BiH je rekao da su i na teritoriji Republike Srpske konstitutivni svi narodi. Milorad Dodik je pronašao svoje Bošnjake, svog Denisa Šulića i druge. Ima li pravo na to? Ima. Da li je Šulić legalan? Jeste. Da li su ga birali Bošnjaci? Nisu. Ali niko iz Evrope nije sletio u Banja Luku kako bi uveo drugačiji sistem glasanja prema kojem bi Bošnjaci birali svoje predstavnike u RS. Jer RS, rekoh, ispunjava najviše evropske standarde. Jedan čovjek – jedan glas. To što je nekoliko stotina hiljada pripadnika jednog naroda protjerano nije bitno za one koji propisuju standarde. Srebrenicom u kojoj je počinjen genocid danas upravlja Srbin. Legalno izabran. I nije problem što Srebrenicom upravlja Srbin. Problem je što ne priznaje genocid počinjen nad bošnjačkim narodom u njegovom gradu.

Koliko vas u ovom trenutku, bez googlanja, zna za Bijeli Potok? U tom su zvorničkom mjestu 1. juna 1992. godine ubijena 682 bošnjačka civila. Za jedan dan, na jednim mjestu.

Za Trusinu ste svi čuli. Pripadnici Armije RBiH su u tom selu ubili 22 civila hrvatske nacionalnosti. Nesporan je to bio zločin pripadnika Armije RBiH kojeg bi svako razuman morao osuditi, kojem god narodu da pripada. I ne samo osuditi, već i učiniti sve da se odgovorni osude.

Ali šta ćemo sa Bijelim Potokom ili Ahmićima? Dva sela – 800 žrtava. Bošnjačkih. Međunarodni su sudovi napravili jasnu razliku u ovim zločinima. Normalno je, u skladu je sa evropskim standardima, da, recimo, Vlasenicom upravlja čovjek kojem se sudi za progon Bošnjaka iz tog grada. Međunarodna politika se ne osvrće se na to. Tamo gdje su manjina, Bošnjaci trebaju ostati – manjina.  Tamo gdje su većina, Bošnjaci moraju umanjiti vrijednost svoga glasa kako bi onaj koji veliča zločince iz Ahmića postao član državnog Predsjedništva. I još ubjeđuju da je to bitno za budućnost BiH.

Ostalo je još samo da napišu – Elektori macht frei! – piše Istraga.