U Ukrajini se pričalo da u Bosni i Hercegovini nose noževe ‘srboreze’

 

Kateryna Kalytko

‘Dok god nešto takvo kao Sarajevo postoji, ima nade i vrijedi se boriti’, kaže Kalytko

O borbama u Ukrajini, proruskoj propagandi sada i tokom rata u Bosni i Hercegovini, govori novinarka Kateryna Kalytko.

Kateryna Kalytko (34) je novinarka i književnica iz Vinnytsyije pored Kijeva. Već u srednjoj školi počela se interesirati za dešavanja u zemljama bivše Jugoslavije, posebno u BiH, a potaknuta “strašnom prosrpskom propagandom” koju su širili urkajinski mediji. Da bi što bolje razumjela šta se dešava, kaže, morala je naučiti bosanski jezik, što joj je i pošlo za rukom, pa je danas i priznata prevoditeljica bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti.

Rat u Ukrajini dočekala je na “prvim linijama” gdje je sa kolegama novinarima, književnicima, aktivistima… učestvovala u otporu protiv proruskih separatističkih snaga, a nerijetko je stranim novinarskim ekipama bila važan izvor informacija i osoba za kontakt.

Dvije godine nakon početka rata u Ukrajini, koji se danas skoro sav skoncentrirao na istok zemlje, Kalytko je ponovo u Sarajevu, gdje je “rezidentni pisac” za mjesec april.

Za Al Jazeeru, Kalytko (na bosanskom jeziku) govori o zaboravljenom ukrajinskom ratu, proruskoj propagandi, žrtvama, korupciji, ukrajinskim muslimanima, anektiranom Krimu, ali i povlači paralelu između Ukrajine i Bosne i Hercegovine, te otkriva detalje propagande o bh. ratu koju su širili neki ukrajinski mediji.

  • Je li rat u Ukrajini već pomalo zanemarena i zaboravljena priča?

– Mi više nismo top vijest za međunarodne medije, osim kada je u pitanju korupcija, i polako smo se navikli na život sa ratom u pozadini. Sa jedne strane, ovo je prirodno za svijet sa toliko ratnih žarišta, s druge strane – to je vrlo gorak doživljaj za ljude koji često žive na rubu mentalne snage.Taj sukob je kao stara upala koja se ponovo vraća, ponovo provocira, kako individualne nervne slomove, tako i sukobe u društvu. Ali, prije ili kasnije, uslijedit će rafal. Svjetski trend za Ukrajinu polako jenjava, ali za nas, rat je – rat.

  • Koliko je jaka proruska propaganda i da li je stanovništvo svjesno šta se zaista dešava u Ukrajini?

– Stanovništvo svakako razumije što se događa i pokazalo je veliku samosvijest i samoorganizaciju. Samo to je spasilo situaciju na početku. Ruski je plan bio u velikoj mjeri utemeljen na ubjeđenju da će oni lako potisnuti Ukrajinu koju su dugi niz godina potkopavali integrirani agenti –  mislili su da će žene iznositi kruh na vezenim peškirima kad selima krenu ruski tenkovi. I kada se ispostavilo da se mi ne damo tako lako, da su muškarci spremni, iz dana u dan, ići  u rat kao dobrovoljci, a građani iz kuće dati i zadnju paru za pomoć vojsci –  pao je div na glinenim nogama.

Ali, proruska propaganda ima utjecaj i danas – svoje poruke ponekad šalje čak i preko nacionalnih medija, uglavnom onih čiji su vlasnici proruski orijentisani političari, iz  revolucijom uništene Stranke regiona. Vodimo i cyber rat na društvenim mrežama i informativnim portalima, koriste se glasine kao tehnologija propagande. Ovo još funkcionira, ali, nasreću, samo za relativno mali postotak stanovništva. I naravno, na okupiranim teritorijama mnogo je veći stepen ludila.

  • Kako je Ukrajina doživjela aneksiju Krima?

– Рokušavam da se sjetim svoje lične reakcije, a i to vidim kao u magli. Sjećam se šoka i nevjerice. Do zadnjeg smo trenutka mislili da će to biti loša šala. Bilo je nemoguće povjerovati da se u današnjem vremenu neko igra ljudima poput marioneta, pravi cirkus od referenduma, čini aneksiju, da neko uopće može razmišljati u takvim kategorijama.

Svi razgovori o tome da je Krim uvijek bio ruski potiču od nedostatka obrazovanja ili propagande. Krim je bio i treba da ostane krimskotatarski. A Ukrajina, koja je, prema ruskoj propagandi, dobila Krim na poklon, uložila je u njega previše truda i novca – bez Rusa bi to već dugo bila mrtva zona. Već u trenutku aneksije bilo je jasno da poluotok, u najboljem slučaju, čeka sudbina vojne baze. I nije problem ni u Krimu, ni u Ukrajini kao takvim – već u cijelom međunarodnom sistemu, kada se zaljuljao svijet starih granica, upostavljenih nakon rata, i izgubilo tlo pod nogama.

Sada, dvije godine kasnije, shvatamo kakvu je to okrutnu šalu odigrala naša zbunjenost u tom periodu. Nismo se čak ni opirali.

Nedavno je objavljen stenogram zatvorenog sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost sa početka aneksije, kada su se tek pojavili naoružani ljudi na Krimu. Svi su prisutni glasali protiv otpora, jer bi to, kao, moglo uzrokovati rat. Samo tadašnji privremeni predsjednik Oleksandr Turchinov bio je za.

Nadam se da će doći vrijeme za presudu ljudima koji su tako lako izdali nacionalne interese.

  • Rat u Ukrajini još traje. Živite u Kijevu, odakle je sukob eskalirao, ali se onda premjestio na druga područja. Kako je živjeti u sredini u kojoj znate da na jednoj strani ljudi ginu, a na drugoj žive ‘normalan’ život?

– Vrlo čudno, gotovo suludo. Svakog dana misliš da neko baš u tom trenutku stoji u blatu do koljena u rovu, da bi neko drugi mogao sigurno raditi svoje uobičajene poslove. To izaziva gorčinu. Bezbrižan život sada mogu voditi samo ljudi kojima nije stalo do toga šta će se biti sa zemljom. Takvi su, nažalost, sada na vidiku, jer strastveni patrioti su prvo otišli na Majdan, a onda u rat.

Ali, momci sa linije stalno nam poručuju da se držimo i da radimo svoje. Jer oni su tamo da se ovamo ne bi zaustavio život. Sve u svemu, u toku rata svako treba da radi ono što najbolje zna.

  • Osjeti li se rat u drugim dijelovima zemlje i u kom smislu?

– Osjeti se, itekako. Krenula je već sedma regrutacija, momci iz svih gradova su na frontu, uključujući i najdalje zapadne. Neki od njih došli su na Donbas, prvi put u svom životu. U centralnom dijelu Ukrajine, gdje živim, mnogo je poginulih boraca, ali ne samo tu. Mi uvijek sahranjujemo nekoga, ali i dalje ima puno nestalih boraca, neidentificiranih leševa. U Kijevu i u mom rodnom gradu Vinnytsyiji rade velike vojne bolnice, svako malo primamo ranjenike. U svim gradovima rade volonterski centri za pomoć vojnicima na liniji i ranjenim. Stalno viđamo ranjenike na ulicama, na stanicama i u vozovima su ljudi u uniformama koji idu na front. Prošle smo godine sahranili dečka mlađeg od mene, susjeda iz moje ulice u Vinnytsyiji. Sjećam se kada se rodio, a onda ga dugo nisu mogli identificirati, rađena su DNK ispitivanja. Rat je svuda, i samo najoštrija faza je koncentrirana na istoku.

  • Ko ide na ratišta u Ukrajini? Postoje li neki privilegirani vojni obveznici?

– Regruti su kod nas podijeljeni na one koji su dali novac ili simulirali bolest da ne idu u vojsku, i na one koji su stisnuli zube i pošli. Oni se, kao i mnogobrojni dobrovoljci, bore u istim uslovima, uz minimalnu podršku države. Uglavnom, boriti se za Ukrajinu idu vrlo različiti ljudi – uspješni biznismeni, profesori, programeri, pozorišni glumci, muzičari, pisci, farmeri, novinari… Na našoj strani ratuju i pojedini Rusi koji se ne slažu sa Putinovim režimom, Bjelorusi, ima tu i ortodoksnih Jevreja, muslimana, uključujući i Čečene, koji se jasno odvajaju od proruskih snaga Kadirova. Prilično šarena vojska sa zajedničkom idejom.

  • Kako objašnjavate činjenicu da je jedan dio stanovništva proruski orijentiran, a drugi proevropski? Postoje li neka mjesta, odnosno regioni u kojima, recimo, tradicionalno žive simpatizeri Rusije i njene politike?

– Mi smo zemlja koju su uvijek dijelili, zbog čega su se u različitim dijelovima Ukrajine odigrale različite istorijske tragedije. Svojevremeno prostor na desnoj obali Dnjepra pripadao je Poljskoj, a na lijevoj – Rusiji. Nakon podjele Poljske, Rusija je granice svako malo micala na zapad, sve dalje i dalje.

Međutim, većina zapadnih ukrajinskih područja najkasnije je ušla u SSSR, tek pred Drugi svjetski rat. Oni su tamo još uvijek nostalgični za Austro-Ugarskom i Poljskom. Različitost istorijskih iskustva dovela je do različite percepcije stvarnosti u regijama Ukrajine.

Tradicionalno, proruskim su smatrali Donbas i Krim, a u oba slučaja ovaj trend stvoren je vještački. U Krimu se to desilo deportacijom krimskih Tatara i drugih autohtonih naroda, i daljim uvozom ruskog stanovništva umijesto njih. Ukrajinska sela u Donbasu su izumrla od velike gladi 1933, pa su onda naseljena na istoj osnovi kao i Krim. U Sovjetskom Savezu praktikovalo se “razvodnjavanje lokalnog stanovništva”, kada se u jasno proukrajinske gradove slalo penzionirane ruske  “oslobodioce”, da bi spriječili razvoj “ukrajinskog buržoaskog nacionalizma”, kako se to tada zvalo. Dugogodišnje razlike su uzrok današnjih dramatičnih razlika u percepcijama.

  • Kakav je položaj muslimanima u Ukrajini?

– Islam je u Ukrajini prisutan stotine godina, a posebno u južnim regijama gdje je bila stara granica između hrišćanskog i muslimanskog svijeta. Sada ukrajinska islamska zajednica ima više od pola miliona stanovnika i stalno raste. Postoji pet duhovnih i administrativnih centara u svim većim gradovima, puno je islamskih kulturnih organizacija, grade se nove džamije.  Naprimjer, u Kijevu imamo prekrasnu novu džamiju Ar-Rahma, izgrađenu oko drevnog muslimanskom groblja. Tu džamiju posebno volim.

Generalno, ukrajinski muslimani su jedan od najaktivnijih, najodanih, najobrazovanijih dijelova društva i  imaju značajan uticaj na njegov razvoj. Recimo, šejh Said Ismagilov, muftija iz Donjecka, je poznata ličnost, patriota Ukrajine, lider javnog mnijenja bez kojeg je nemoguće zamisliti kulturni pejzaž moderne Ukrajine. Kao što sam već rekla, muslimani se sada bore na strani Ukrajine, tu je i ženski volonterski pokret “Mirjam” koji pomaže vojnicima, tu su imami-dušebrižnici. S druge strane, ponekad ima nesporazuma, ponekad zvaničnici ne žele registrirati islamske organizacije, žene se ne smiju fotografirati pokrivene za pasoš. Ali to su mali problemi koje ćemo, nadam se, prevladati. Najveća tragedija je da je tri četvrtine ukrajinskih muslimanskih zajednica ostalo na Krimu i tamo su izloženi stalnom maltretiranju.

  • Tatari na Krimu uglavnom podržavaju Ukrajinu. Imate li informaciju kako oni sada, kada je Krim anektiran, žive i koliko ih je zaista ubijeno u proteklim sukobima?

– Nažalost, moram priznati da su Krimski Tatari  pod ruskom okupacijom zapravo taoci. Oni su već nekad davno bili deportirani iz svog zavičaja, a sada, kada su se vratili i ponovo zasnovali porodice, od njih se opet prave neprijatelji. Lideru Krimskih Tatara Mustafi Dzhemilevu zabranjen je ulazak na poluotok, non-stop se vrše pretresi u džamijama, vandali divljaju, naoružani ljudi zaustavljaju stanovnike na ulicama, okupatorska vlast pokušava da zvanično zabrani Medžlis krimskotatarskog naroda, proglašavajući ga terorističkom organizacijom. Stalno nestaju ljudi, stalno se pronalaze mrtvi. Prema posljednjim izvještajima, na Krimu su nestale 22 osobe, većina od njih su Krimski Tatari.

Mnogi Krimski Tatari su preselili u Ukrajinu zbog nepodnošljivih uslova na Krimu. Ali, ipak, politika Ukrajine prema Krimskim Tatarima je pravo krivično djelo. Tako sam mislila i prije aneksije, tako mislim i danas. Oni se bore posljednjim snagama, a i dalje su lojalni Ukrajini. Oni su bili na Majdanu u Kijevu. Sada kod Chongara, na granici između Ukrajine i Krima, krimskotatarski aktivisti organizovali su blokadu okupiranog poluotoka, prvo energetsku, a sada zaustavljaju transport da bi na neki način aktivirali rješenje problema. Kamp aktivista stoji tamo već nekoliko mjeseci, a njegovo izdržavanje pomaže krimskotatarski biznismen Ljanur Isljamov. Sve se drži na pojedinačnim inicijativama. To je vrlo bolno, ljudi su spremni da žive mjesecima u vojnim šatorima, spremni da se bore i umiru, samo da se vrate na rodni poluotok bez okupatora. Sada mogu samo da ga gledaju kroz dvogled sa teritorije Ukrajine.

  • Budući da ste već nekoliko puta posjetili BiH, da izučavate njenu povijest i kulturu, možete li povući neke paralele između Ukrajine i BiH, i u kojem smislu su one najočitije?

– Mnogo je sličnosti, počevši od činjenice da su naše dvije zemlje multikulturne sredine, koje su skupo platile svoju nezavisnost – samo što BiH je platila odmah, a mi nešto kasnije. Ja sam bila dijete kada je počeo rat u BiH, ali zapamtila sam vrlo dobro jednostranu postsovjetsku propagandu koja je govorila kako zlikovci muslimani uništavaju Srbe u borbi za vještački stvorenu državu pod vodstvom Amerikanaca. Bilo je čak i ljudi koji su ozbiljno pričali kako svi nesrbi na ovim prostorima hodaju sa nožem “srborezom” koji je prikladan za iskopavanje oka. Sjećam se da sam u tom trenutku, zbog osjećaja globalne nepravde, odlučila odrasti, naučiti, pa ispričati istinu o Bosni, što sam i učinila.

U vrijeme našeg rata suočili smo sa istom apsurdnom propagandom – kada smo svi bili proglašeni fašistima, kada je rečeno da Ukrajina zapravo nikada nije ni postojala, kada je jedna glumica pričala u kameru kako su ukrajinski vojnici na krst razapeli malog dječaka, kada je ruski TV voditelj vrištao da mi, u Ukrajini, učimo djecu da volimo ptice sinice (sjenice) jer su u bojama nacionalne zastave, a zimovke da ubijamo jer su crvene – komunističke, a na Donbasu da se bore NATO trupe –  tamnoputi američki vojnici. To izaziva osjećaj velike nemoći, ali iz svog iskustva znam da će ipak doći neko ko želi da sazna istinu.

Govoreći o modernoj Bosni i Hercegovini, moram reći da su društveni problemi vrlo slični ukrajinskim – korupcija, kriminalci u visokoj vlasti, nezaposlenost, bijeg mladih ljudi u inostranstvo, glomazna birokratija i tako dalje. Ali meni je, ipak, najdraža druga paralela: Bosna pjeva kad je najteže – i mi radimo isto.

  • Da li je Ukrajina mogla izvući ikakve pozitivne lekcije iz rata u BiH?

– Iskreno – da nisam osobno imala primjer Bosne i Hercegovine pred očima, poludjela bih još prije dvije godine, kada je kod nas počeo rat. Ali znam da u svijetu postoji ova mala zemlja koja se borila i preživjela, i Sarajevo, glavni grad koji je preživio i pored strašne opsade, i koji je sada ponovo prelijep. To je moć ljudi, pojedinačno i svih zajedno. Dok god nešto takvo postoji, ima nade, pa se vrijedi boriti.

Stoga, u kontekstu našeg rata, često spominju BiH. Ako je ikako moguće izvući pozitivne lekcije iz rata, onda glavna stvar je da ne zaboraviš da se svaki rat kad-tad završi, bez obzira na to koliko je strašno, ali do konačnog mira proći će još vremena. I ti ćeš normalno živjeti samo ako ostaneš human.

Međunarodna zajednica je pragmatična i ponekad cinična, kriminalci će doći do suda, dobit će presudu ili opravdanje, politički sistem će se srušiti, vremena će se promjeniti. Jedina prava stvar koju možeš učiniti u ovom slučaju – sačuvati svoje srce i tražiti istinu. Bosna i Hercegovina za mene je pojam srca i istine.

Izvor: Al Jazeera

Previous Boyle: Presude Karadžiću i Šešelju bolesna šala i bezumna prevara
Next Proljetnom ljepotom Počitelj zaustavlja prolaznike (FOTO)

You might also like

RIJEČ-

Načelnik Općine Bužim: Bužim ima najmlađu populaciju u našoj državi sa prosjekom od 32 godine

Načelnik Općine Bužim Zikrija Duraković u intervjuu za Agenciju ONASA, između ostalog, govori o  prioritetnim ciljevima Općine u narednom periodu, o planovima sa boračkom populacijom, razvoju Općine i pokretanju ekonomskog

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

Preporodov intervju s Mešom Selimovićem: Moja filozofija je iz mog muslimanskog korijena

Obilježavajući stogodišnjicu rođenja velikog bošnjačkog pisca Mehmeda Meše Selimovića (Tuzla, 26. april 1910. – Beograd, 11. jula 1982.), Preporod je donio ovaj intervju koji je naš list objavio u svojoj drugoj

BH RAZGLEDNICA

Adil, 89-godišnji aktivni planinar mladim ljudima poručuje da je planinarstvo najzdraviji sport

Sarajlija Adil Šaković najstariji je aktivni planinar u Bosni i Hercegovini. Zdrav je i vitalan iako je u devetoj deceniji života. Sve to, kako je kazao u razgovoru za Anadolu