Ugarska diplomacija i pitanje bosanske krune

Ugarska diplomacija i pitanje bosanske krune

Dobivanje papinske krune diplomatskim putem značio je uspjeh Tomaševićeve kancelarije.

No, reakcija ugarskoga kralja Matijaša Korvina, koji je u oštrom pismu papi zamjerio slanje krune, podsjećajući ga na predaju Stjepanovu Smedereva, prisiliti će bosanskoga kralja da se ponovno obrati papi za pomoć u posredovanju između njega i Budima.

Kako bi postigao „kontrolu“ bosanske vanjske politike, papa je u Bosnu poslao Nikolu Modruškog, kao svojega stalnog predstavnika, koji je svojim diplomatskim i državničkim iskustvom savjetovao bosanskoga kralja – drugim riječima, vodio je vanjsku politiku prema uputama iz Rima.

Vodeći se politikom „quid pro quo“, slanje papinske krune bosanskome kralju i na taj način „odvajanje“ od Budima, kompenzirano je Tomaševićevim otkazivanjem danka sultanu i, naravno, plaćanjem „odštete“ Korvinu, kojom je on otkupio svoju krunu. Za ovakav rasplet događaja odgovorna je politika Kurije, odnosno pape Pia II. Njegov je cilj bio od Bosanskoga Kraljevstva stvoriti „tampon“ zonu između Ugarske i Osmanskoga Carstva, što je ukratko značilo da je Bosna postala samo pijunom u diplomatskoj igri Rim – Budim.

Uz garanciju Nikole Modruškog kako će Matijaš Korvin doći u pomoć u slučaju osmanskoga napada, Tomašević je otkazao plaćanje danka sultanu. Iako je papina zamisao bila da Ugarska djeluje kao „rezervni plan“ u slučaju napada i garancija opstanka Bosne, ugarski je dvor imao svoje planove, pa je papina politika unaprijed bila osuđena na propast.

Računajući na garancije papinskoga legata, bosanski je kralj odradio svoj dio dogovora i otkazao je danak sultanu. No, zbog dvostruke igre budimskoga dvora, Tomašević je izgubio glavu, a Bosna je nestala s karte Europe.

Starija je historiografija krivca za pad Bosne pronašla u knezu Radaku, nevjernom pateranu, koji je predajom Bobovca zapečatio sudbinu Bosne. No, novija historiografija odbacuje takvu tvrdnju, navodeći kako je priča o unutarnjoj izdaji lansirana s ugarskoga dvora, a kao glavnog arhitekta priče navodi papinskoga legata Nikolu Modruškog. Modruški je itekako imao razloga za konstruiranje i lansiranje ovakve priče, budući da je upravo na njegov nagovor Tomašević otkazao danak sultanu i tako sam sebi stavio omču oko vrata.

Za razliku od Modruškog, Tomašević nije bio među živima da se na takav način brani. Kako je Modruški nakon bosanske epizode bio u službi ugarskoga kralja, priča je bila korisna obojici. Korvin se opravdao kako su njegove vojske preše Savu, što se i zaista dogodilo, ali su se u Srbiji na vijest o padu Bobovca povukle. Stoga je priča o unutarnjoj manihejskoj izdaji bila samo obrazloženje i opravdanje Korvina i Modruškog za katastrofu koja je zadesila Bosnu, a smrt bosanskoga kralja samo je olakšala uspostavljanje čvrste ugarske vlasti u djelu Bosne koji je Korvin Osmanlijama preoteo u protuudaru u jesen 1463. godine.

Izvor: ‘SUTON KRALJEVINE BOSNE’, diplomski rad, Jurica Potočki – Sveučilište Jurja Dobrile u Puli.

(MiruhBosne)

Previous Austrijski 'Standard' o Željani Zovko: Lobira za rasističko-šovinističke pozicije hercegovačkog HDZ-a
Next Generalni sekretar UN-a osudio bogate zemlje zbog nacionalizma i gomilanja vakcina

You might also like

HISTORIJA

Prof. Imamović: Bosna je srednjovjekovni univerzitetski centar

Historičari su u Torinu naišli na dokumente koji govore o postojanju srednjovjekovnog univerziteta u Bosni. Brojni stanovnici Bosne i Hercegovine vjerovatno nisu čuli da je na teritoriji srednjovjekovne Bosne već u 14. vijeku postojalo

BAŠTINA

Stari bosanski gradovi: Ljubuški

Ljubuški je pripadao župi Večerić. U istorijskim izvorima se javlja dosta kasno, prvi put 1452. godine, prilikom rata Stjepana Vukčića sa Dubrovnikom. Kada je Vladislav Hercegović prešao na stranu Dubrovčana,

BAŠTINA

Zastava iz Mohačke bitke gotovo pet stoljeća čuva se u Tešnju

Zastava potiče iz bitke koja se 29. augusta 1526. godine vodila između osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog i ugarskog kralja Ludovika II Zastava korištena tokom Mohačke bitke vođene 29. augusta 1526.