Una Suljić – najmlađi doktor nauka iz oblasti farmacije u našoj državi!

Una Suljić je rođena 1990. godine u Tuzli, najmlađa je doktorica Farmaceutskih nauka u Bosni i Hercegovini, može i mora biti uzor svakoj tinejdžerici koja želi sigurno zakoračiti u svoju budućnost, a da pritom bude poštovana, lijepa, mlada i veoma uspješna.

Šta misli o obrazovanju, odlasku mladih i privatnim univerzitetima razgovarali smo sa ovom mladom damom.

Za početak ovog intervjua molim te da nam kažeš nešto o sebi?

Upisala sam 1997. godine Osnovnu školu Novi Grad, a potom upisujem Gimnaziju Meša Selimović. Nakon završene gimnazije upisujem Farmaceutski fakultet na Univerzitetu u Tuzli. Po završetku sam odmah odradila pripravnički staž u UKC Tuzla i položila državni ispit. 2014. godine sam upisala treći ciklus studija na Farmaceutskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na kojem sam 2018. godine odbranila doktorsku disertaciju kao najmlađi doktor nauka iz oblasti farmacije u Bosni i Hercegovini. U međuvremenu, još za vrijeme doktorata u Sarajevu, u maju 2016. godine sam uplatila specijalizaciju Medicinske biohemije i laboratorijske dijagnostike na UKC Tuzla u trajanju od 4 godine. Također, od 2014. sam asistentica na tri fakulteta Farmaciji, Medicini i Visokoj zdravstvenoj školi na Univerzitetu u Tuzli, tačnije na Katedri za biohemiju. Osim svih navedenih poslova uposlenik sam u okviru farmaceutske industrije od aprila 2015. do dana današnjeg. Kao osoba borac sam za prava ljudi i pogotovo mladih ljudi koji su ambiciozni i željni da naprave od ove države najbolju verziju koja je moguća, shodno okolnostima u kojima se nalazimo godinama unazad. Neko sam ko vjeruje da može da promijeni svijet, ali ne kao pojedinac. Vjerujem da okruženje u kojem se nalazimo može i mora biti čvrstih temelja, jasnih ciljeva i zajedničkog podržavanja da bi velika priča bila ostvariva.

Prema onome što imaš priliku da vidiš u sistemu kao asistentica, ali i kao osoba koja je prošla tri ciklusa obrazovanja, kakvo je stanje obrazovanja u BiH?

Stanje obrazovanja u Bosni je ipak na jako zavidnom nivou, bez obzira što imamo podijeljenja mišljenja. Ono na čemu trebamo raditi su uslovi za studente u smislu bolje opremljenih kabineta, amfiteatara, uređaja na kojim bi studenti trebali raditi i naravno zaposliti mladi kadar koji bi bio spreman da svoje znanje i vještine prenese na mlade ljude. Trebali bi forsirati i usmjeravati ljude na fakultete na kojima mogu lakše doći do zaposlenja, ne forsirati samo jedan fakultet koji je temelj za odlazak – u ovom slučaju pričam o Medicinskom fakultetu. Mislim da smo postali robovi medicine jer se sa istom najlakše dobije posao u stranim zemljama. Svo ulaganje u univerzitete je više nego jednostavno, ali mi smo takvi da nam jako puno projekata iz EU fonda propada jer istim nismo dorasli, napraviti ih i realizirati zahtjeve koji se od nas traže – a skraćeno rečeno nismo dovoljno mudri da pustimo pametne mlade ljude da to odrade. Sujetni smo i živimo u zabludi da niko nije pametniji od nas samih, apelujem na pojedince, ne na cijeli sistem.

Kakav je tvoj stav o privatnim univerzitetima u BiH?

Svugdje u svijetu znamo šta znači privatni fakultet, a šta državni. Kod nas je postalo totalno drugačije. Mada mi i jesmo drugačiji, samo to drugačiji treba da iskoristimo na malo drugačiji način. Konfuzna rečenica, ali ko bude čitao između redova shvatiti će poentu iste. Privatni fakulteti su fakulteti koji vam brzo daju diplomu i zbog koje se trebate negdje zaposliti. Mislim da državni fakulteti još uvijek drže kapu sto bi laički moglo biti objašnjeno, mada i to sve postaje slabije, i univerziteti su nam na klimavim nogama. Mislim da nam je akademska zajednica pokleknula pred sistemom ljudi koji žele preko noći sve da dobiju. Mladi ljudi bi to jasno precizirali da budemo bogati i mladi, ali jako, jako brzo. Sve što dobijete, a zašta niste radili i trudili se, nema svrhe, pa tako ni ove diplome bilo koji fakultet da je u pitanju. Da se ja pitam revizija privatnih fakulteta bi bila neophodna na godišnjim nivoima, kao i državnih. Ne praviti razlike nego ih usmjeriti u najboljem smjeru, da bismo dobili najbolji kadar. Ja sam iskreno za privatni fakultet zbog boljih uvjeta misleći na opremu, ali ne i na znanje koje tamo dobijaju.

Svjedoci smo da je obrazovanje postalo biznis u našoj zemlji, kako gledaš na veliki broj centara za obrazovanje koji uglavnom obrazuju medicinsku struku?

Mislim da sam se već u prethodnom pitanju donekle osvrnula na sadašnju situaciju. Ljudi se zanose se puno stvari. Bolji život negdje vani, lako je biti tamo, brže će kupiti neke materijalne stvari. Sve vam počinje od rečenice auto i stan – građanski san. Mislim da roditelji iz straha forsiraju djecu da upisuju medicinsku srednju školu, a potom i fakultet. Ja sam neko ko već pet godina gleda djecu koja nisu uopšte zainteresovana za fakultet na koji su upisani. Grijeh je roditelja šta rade svojoj djeci i na koji način liječe svoje komplekse. Ko kaže da svi moramo biti doktori i ko kaže da moramo svoju djecu indirektno slati u bijeli svijet i gledati ih u suzama kako nam odlaze iz ruku? Nisam pristalica tolikog forsiranja. Jedno je želja pojedinca, a jedno je strah. Ja da sam se bojala svega što dolazi nikada ne bi bila gdje sam sad. Bojati se treba samo jednog i nikada ići kako ide sistem. Ipak smo ljudi nemojte da budete ovce.

Neki novi klinci sve manje upisuju fakultete, a sve više vanredno medicinske škole kako bi otišli, da li je to negativna propaganda o dobroj budućnosti života flegera ili ipak, stanje u našoj zemlji?

Neki novi klinci žele sve i odmah, ne svi ali većina je takva. Jednostavno sredina vuče ka tome. Postali su puni interesa, žele brzo da dođu do cilja. Smatram i tvrdim da sve što brzo dođe, brzo i ode. Živi sam svjedok. Tek kada vidite da se nečemu posvetite, to vas jedino može do kraja i ispuniti. Apelujem na roditelje da posvete pažnju svojoj djeci jer sve materijalno što dođe je bonus i luksuz, a male stvari, mali znaci pažnje, mala usmjeravanja, mali savjeti, mali razgovori, nikada nisu niti će biti mali. Ja sam od onih ljudi koji su imali barem jedan zajednički ručak koji je moju porodicu okupljao i sada kad pogledam to su najdragocjeniji trenutci koje mi je dragi Bog mogao pružiti. Voljela bih moći mladim ljudima objasniti da u Bosni se može sve samo se morate potruditi i naravno vjerovati u sebe.

Kako objasniti javnosti da diplome državnih univerziteta i onih koji su otvoreni po privatnim objektima, nemaju istu vrijednost?

Ne moramo da objašnjavamo, vidimo. Tim ljudima sa privatnih fakulteta ili eventualno političarima koji su za vrijeme mandata sebi otvorili iste, da bi za to isto vrijeme mogli da napreduju, su oni kojima se ne može prići. Odgovor je jasan i zašto, jer ne bi znali dati odgovor na pitanje iz njihove branše, a sigurna sam da mnogi ne znaju ni teme magistarskih radova. Žalosno je što svi šutimo i kažemo da nemamo posao – imamo, samo se bojimo. Ja zaista ne znam čega se više ovaj svijet boji, a toliko nam je loše, barem tako svi pričamo. Javnost vidi, javnost čuje, javnost prepozna, ali iza svega nastane muk, jer je to strah. Ponovo da ne bi bilo zabune, privatni fakultet da, ali neka bude na nivou koji će zadovoljiti potrebe tržišta i iz kojega će izaći ljudi koji će moći danas-sutra da vode ovu državu, a ne ljudi koji će raditi za platu i okolo lupetati koje-kakve gluposti i busati se nekim izjavama, od kojih ćemo se crveniti.

Jurimo li zvanje ili znanje?

Kako ko. Ja sam jurila znanje, jer mi ga niko ne može oduzeti. Mnoge moje kolege su takođe jurile, ustvari ne jurile nego sticale znanje godinama. Trudili se i borili. Šta znači juriti zvanje, ako vam je presudno da vas nazovu u društvu doktorom ili magistrom ili bilo kojom drugom titulom, ali uzet ćemo za primjer doktora. Nazovu vas doktorom, dive vam se – sarkastično, a svoje dijete odvedu drugome onda znamo o čemu pričamo. Znate, postoji ona rečenica „Zna se kome se ide, zna se kome se dijete na pregled vodi“. Svi mi dignemo slušalicu i tražimo najboljeg. Mislim da vam je sada sve jasno. Osim toga, ako je motivacija staviti ispred imena i prezimena titule, pa dok pacijent pročita ne zna ni zašto je došao, a unutra sjedi veliko korumpirano razočarenje, koje nema ni znanje, a i to jeftino zvanje, onda jednostavno najbolja opcija je te ljude ignorisati. Najteže se podnosi kada nekome ne pridajete značaj, kada mu dokažete da se bez njega može. Ta bol vam je neopisiva. A najveća satisfakcija je zagrljaj čovjeka kojem ste pomogli, a za sve to ste iskoristili svoje znanje, rad i trud.

Kako u javnost vratiti ponovo vrijednosti obrazovanja, učenja, čitanja?

Ljudi čitaju, ljudi se obrazuju. Nemojmo biti previše negativni. Čitaju i čitati će koji su to uvijek radili. Moram priznati i pjesme koje su na tržištu trenutno i koje su u takozvanim trendovima na ljestvicama su donekle opis sistema. Opisi karaktera žena i muškaraca. Možete kada slušate između redova izvući neke pouke. Vidite percepciju ljudi koji ne mogu možda napisati knjigu, ali mogu pjesmu koja je kratka, ali ima pod navodnicima često mišljenje o ulici i trenutnom stanju u državi i sistemu u kojem naša djeca odrastaju. Onaj ko želi će se obrazovati, raditi na sebi i pokušavati da radi na ljudima oko sebe direktno ili indirektno. Ne možete vi nikoga ni na šta natjerati, sami mi vremenom svi nadođemo na stvari koje će nam jednog dana otvoriti puno bolja i šira vrata od onih u koja sada gledamo.

Kako da mlad insan sebi stvori priliku, a ne da je čeka?

Mora je stvoriti sam. Sam u svojoj glavi, imati jasan cilj i vjerovati u sebe. Mislim da nikome od nas niko ne kuca ujutro i ne pita nas, da li smo gladni, žedni i da li smo platili račune? Mislim da od čekanja nema ništa. Treba početi sam i da je od nule više se cijeni. Nema čekanja, jučer se vratiti ne može, danas se stvara, o sutra se mašta. Želje nemaju granice, što oči vide ruke mogu napraviti. Ja sam se vodila rečenicom da je strah najveći neprijatelj jedne ličnosti, jedne osobe i jeste. Samo su dvije istine da se rađamo i da umiremo, sve ostalo je laž. Prazan prostor koji trebamo ispuniti na najbolji mogući način. Živite život i nemojte da vas sredina formira, formirajte je sami sebi. Posvetite se izgradnji sebe, a čim to izgradite izgradili ste sebi sve prilike ovoga svijeta.

Hoćemo li ipak jednog dana na vodećim mjestima imati magistre i doktore nauka, a ne “kraljeve nargila”?

Ja još nigdje nisam vidjela kraljeve nargila na vodećim mjestima, osim ako vodeća mjesta nisu te njihove poslovnice koje se šire po gradu. Vidite, trendovi su čudo, dolaze i prolaze, pa tako i te nargile. Trend je jedno, a tradicija drugo. Ukoliko miješate da vlasnici takvih lokala imaju veze sa politikom, vodećim mjestima itd., možda iz nekog vlastitog interesa jer se radi o privatnom biznisu. Podržavam svaki privatni biznis koji upošljava ljude i koji je nekome izvor primanja. Ono što ne podržavam je da ljudi čiji je domet i kalibar ispod nivoa za određene pozicije ne treba tu ni da se miješa. Da ne budem pogrešno protumačena, trebamo svi biti svjesni sebe. Ja kada bih birala, birala bih sklop akademske zajednice i žestokih ljudi – ne aludiram na kriminalni milje ili bilo sta slično, mislim da je najbolji spoj jedne države. Mozak koji vodi i sila koja štiti je kombinacija i parola kojom Bosna treba da se vodi.

Izvor: Mreža za izgradnju mira