Ustaško-Četnički savezi: NDH četnicima davala oružje i penzije

Njemački general, domobranski pukovnik i četnički komandant Rade Radić

Četnici su priznavali NDH, a vlasti NDH priznale su četnike kao partnere u borbi protiv partizana.

Hrvatski i srpski radikali bili su saveznici u Drugom svjetskom ratu

U međunarodnoj politici savez je zajednica dvaju lopova koji su toliko duboko zavukli ruku u džep jedan drugome da odvojeno ne mogu opljačkati trećega, napisao je u Đavoljem rječniku američki pisac Ambrose Bierce – piše slobodnadalmacija.

U aprilu 1942. godine došlo je do sporazuma između ustaških vlasti i četnika pod komandom Uroša Drenovića s područja Mrkonjić Grada. Do kraja juna iste godine NDH se sporazumio s ozrenskim četnicima, trbavskim četnicima, četničkim odredima između Vrbasa i Sane, četničkim pukom „Manjača“, četničkim bataljonom „Obilić“, četničkim odredom „Borje“, zeničkim četnicima, Majevičkim četničkim odredom…

U maju 1942. godine su ustaške vlasti iz Knina počele razgovore s dalmatinskim četnicima, kao i s onima iz susjednih područja u Bosni, pa je u junu postignut dogovor. Četnici su, među ostalim, bili popustljivi i zbog mogućnosti povlačenja italijanskih trupa, koje su ih tada štitile, s dijela okupiranog područja NDH.

Veliki župan Velike župe Bribir i Sidraga, ustaški stožernik David Sinčić je 17. juna 1942. godine poslao iz Knina nadređenima telegram: „Postignuta suradnja s četničkim vođama Bogunović, Đujić, Rokvić, Rađenović. Četnici po dogovoru sa mnom i dobivenim uputstvima idu prema Glamoču sastati se sa četnicima Drenovića i domobranima gdje odrediti plan daljnjih zajedničkih akcija.

Gvardijan, četnički vojvoda i njemački časnik u Karinu

Radi djelovanja proti partizana radi postignuća dodira s hrvatskom vojskom četnici izvršili napadaj na Peulje, Crni Lug, Grkovce, Podgoru, Tičevo malo i veliko uspjehom. Četnici za suradnju s nama i borbu proti partizana nemaju oružja, strijeljiva i hrane. Potrebito ih opskrbiti preko Knina ili u času dodira s našom vojskom u Glamoču. Radi potrebne oružane akcije naših domobrana iz Knina s četnicima prema Glamoču, Bosanskom Petrovcu, južnoj Lici, potrebno zapovjedničtvu sedme operativne zone u Kninu poslati pojačanja u ljudstvu, oružju, osobito strojnicama, bacačima mina i vojnim vozilima.

Četnici poveli akciju proti partizana iz Medka prema Strmici. Potrebno je povezati ovu akciju s akcijom naše vojske iz Gospića. Četnici očekuju za svoje akcije uputstva našeg vojničkog zapovjedničtva. Poruke slati preko Knina ili krilašima u Bosansko Grahovo kao što je već učinilo zapovjedničtvo trećeg vojnog zbora četnicima Branka Bogunovića. Gornje dostavite zapovjedničtvu trećeg vojnog zbora Sarajevo i Ministarstvu vanjskih poslova za Vrančića.“

Idućeg dana David Sinčić piše MUP-u NDH, Glavnom stanu (vrhovni organ jedine političke organizacije u NDH) poglavnika i drugim nadređenima: „Danas sam četničkim vođama izručio jednu makar skromnu količinu hrane, a naše vojno zapovjedničtvo stavilo im je na raspolaganje 20.000 metaka, 100 pušaka i 10 dobrovoljaca – puškomitraljezaca s oružjem.“

Veliki župan

David Sinčić nije bio slobodni strijelac. O svojim je aktivnostima redovno izvještavao vodstvo NDH. U julu 1942. godine predložio je primjenu slične politike i u Lici, te promjenu u tamošnjem ustaškom vodstvu. Ubrzo je trideset- jednogodišnji Sinčić postao veliki župan Velike župe Lika i Gacka u Gospiću, te je tamo nastavio s istom politikom. „Jaz između partizana i četnika je neopisiv i neizgladiv. Ovaj jaz je zapravo jaz između Srba samih, koji se u međusobnoj borbi uništavaju“, objasnio je tada Sinčić polazišta svoje politike.

„Sad se baš završava u zajedničkoj suradnji uništenje tih partizanskih odreda. Ovaj posljednji događaj izazvao je osobito zanimljivu i novu sliku u Kninu. Kroz Knin su prolazili i prolaze oružani četnici. Njihovi vođe s oružanim pratnjama šetali su Kninom u društvu s našim ljudima i sa mnom te našim častnicima. Dolazili su s bombama i puškama u župu. Priređena je bila večera, gdje su bili njihovi vođe sa mnom i predstavnicima naše vojske.

Dolazili su njihove vođe u moj stan i sl. Dva tri beznačajna incidenta dogodila su se, ali su uzročnici kažnjeni koliko s moje, toliko s četničke strane. Svak je kažnjavao svoje. Bogunović je javno isprebijao neke svoje ljude, a tako isto i ‘četnički vojvoda’ Mane Rokvić“, izvijestio je 27. juna 1942. godine iz Knina veliki župan David Sinčić poglavara NDH Antu Pavelića.

Glavni stan poglavara je u junu 1942. godine uputio  cirkularno pismo u kojem se precizira postupak oko pregovora s četnicima, koje je trebalo voditi po velikim župama. Ističe se da je dopušteno da četnici obnašaju samoupravnu vlast na područjima koja su držale četničke trupe, ali pod kontrolom vlasti NDH, te se zagovara saradnja četnika i oružanih snaga NDH protiv partizana. U jesen 1942. godine pri Ravnateljstvu za javni red i sigurnost MUP-a NDH osnovan je X. odjel zadužen za kontakte s četnicima.

Gotovo svi četnici na području NDH formalno su ili neformalno od polovine 1942. godine sarađivali s NDH, bez obzira jesu li bili s njemačke ili italijanske strane linije razgraničenja. Četnici su priznali NDH, a vlasti NDH su priznale četnike kao partnere u borbi protiv partizana. Osim naoružavanja četnika, NDH je omogućavao zdravstvenu zaštitu za ranjene četnike poput one koje su imali ustaško-domobranski ranjenici. Članovima porodica poginulih četnika obećana je socijalna zaštita pod istim uslovima kao i vojnicima u službi NDH.

Domobranski bojnik Emil Rataj, ustaški logornik Konstantin Urumović, četnički vojvoda Uroš Drenović, komandant četničkog odreda ‘Petar Kočić’ u Mrkonjić gradu te ustaški kotarski predstojnik Marko Jungić, u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakufu) 1942.

“Antifašist” Draža

Prvi čovjek četnika Draža Mihailović se tokom cijelog rata javno prikazivao kao antifašist, pa se morao javno praviti da ne odobrava što njegovi, makar formalno podređeni, komandanti rade. Dok je preko londonskog radija slao poruke da se ne ide u saradnju s ustašama, čini se da je podređenima zamjerao samo sklapanje pismenih ugovora s ustašama, a ne i samu saradnju s njima.

Može se reći da je Draža Mihailović prihvaćao saradnju s ustašama, ali mu je smetala formalna, službena i javna saradnja, pa su se stoga četnici u propagandi ograđivali od takvih odnosa s ustašama. Četnička je propaganda partizane često prikazivala kao hrvatski pokret koji je produžena ruka ustaša. Ustaše su pak izjednačavali partizane i četnike. Veliki neuspjeh četnika bilo je uključivanje većine hrvatskih Srba zajedno s Hrvatima u partizanske redove. Upravo su partizani zadali odlučujući udarac četnicima, koji se nakon bitke na Neretvi 1943. godine više nisu oporavili.

Vojnici NDH i četnici bili su saveznici zbog toga što su se u Drugom svjetskom ratu borili na istoj strani pod pokroviteljstvom istih gospodara. Naravno, sarađivali su radi toga što su smatrali da se jedino zajedno mogu uspješno suprotstaviti partizanima. Bili bi saveznici čak i da niti jedan svoj dogovor nisu stavili na papir u obliku ugovora. Ni jedni ni drugi nisu bili oduševljeni saradnjom. Nisu se voljeli, ali su se borili na istoj strani. Za ustaše je saradnja s četnicima bila „državna nužda“.

Četnici su bili skloniji pregovarati s civilnim vlastima NDH i domobranima nego s ustašama. Nijemcima i Italijanima nije bilo u interesu da im se sluge međusobno ubijaju. Do kapitulacije Italije u septembru 1943. godine četnicima su bliži bili Italijani, a ustašama Nijemci, da bi nakon toga i jedini i drugi došli pod njemačko pokroviteljstvo. Najveći protivnik saradnje s četnicima bio je Adolf Hitler. Međutim, Nijemcima je svaki vojnik na Istočnom frontu bio neophodan, pa su tokom cijelog rata težili da na Balkanu bude što mirnije.

Hitler ih nije volio

Umjesto principa „živi u pusti druge da žive“ – kako je to naveo opunomoćeni njemački general u NDH Glaise von Horstenau – čini se da je praksa bila bliža principu „kolji i pusti druge da kolju“. Iako se u ustaško-četničkim ugovorima spominje i suzdržavanje od nasilja prema civilnom stanovništvu, saradnja nije spriječila daljnje zločine. Ustaški i četnički politički programi nastali su po vrlo sličnoj genocidnoj matrici.

U izvještaju Župske redarstvene oblasti u Omišu od 8. oktobra 1942. godine MUP-u NDH o zločinima četnika u selima Gata, Naklice, Čišla, Ostrvica i Zvečanj stoji: „Protukomunistička milicija vjerojatno bi bila i dalje vršila slična djela, ali na povratku iz Ostrvice u selu Gatima sačekali su ih partizani, koji su prispjeli iz planine Mosor i dali im otpor, tako da su se milicioneri morali povući u pravcu Omiša, a na mjestu su ostavili mnogo plijena, koji su bili opljačkali po selima.”

Ne samo da su četnici zajedno s Italijanima prije zločinačke akcije nesmetano prespavali u Omišu, sjedištu Velike župe Cetina, već je za vrijeme akcije četnički štab ostao u Omišu, a četnici su i u povratku išli preko Omiša.

Četnici i Ustaše…

Bitke između ustaša i četnika

Tokom Drugoga svjetskog rata bilo je i borbi između ustaša i četnika. Primjer toga je pohod „Crne legije“ na Drinu pod vodstvom Jure Francetića početkom aprila 1942. godine, nakon čega je 10. aprila poslao Paveliću čuturicu vode iz Drine.

Četnici su u augustu 1942. godine napali Foču koju su držale ustaško-domobranske trupe, te su nakon zauzimanja grada napravili masakr nad muslimanskim (bošnjačkim) stanovništvom. Zabilježena je i velika bitka na Lijevče polju kod Banje Luke.

Ustaško-domobranske trupe početkom aprila 1945. godine teško su porazile četnike Pavla Đurišića, koji su se pokušali probiti put Slovenije. Zanimljivo je, međutim, da ustaško-domobranske  trupe nisu onemogućile povlačenje drugih četničkih trupa, naprimjer „dinarske četničke divizije“ pod vodstvom Momčila Đujića.

(mb)