Uzunović: Najbolja regionalna književnost poslije rata piše se u Bosni

Uzunović: Najbolja regionalna književnost poslije rata piše se u Bosni

Ovogodišnji laureat nagrade Fric, govori o procesu nastanka romana ‘Ja sam’, nagradama i regionalnoj književnoj sceni.

Sa početkom godine počinje i sezona književnih nagrada, čije rezultate nestrpljivo iščekuju autori, izdavači i čitaoci. Među najznačajnijim regionalnim nagradama je i Fric, koju dodjeljuje sedmičnik Express. Ovogodišnji laureat je sarajevski književnik Damir Uzunović za roman Ja sam.

Za ovo djelo kritičarka Jagna Pogačnik je napisala: “Rasplesan, veličanstven i dirljiv roman, u kojem Uzunović doslovno emotivno ubija čitatelja,” Znajući da je autor djelo stvarao više od dvije decenije, ne čude pozitivne kritike i pažnja javnosti.

Ovom prilikom Damir Uzunović govori o procesu nastanka romana, nagradama i regionalnoj književnoj sceni.

  • Roman Ja sam pisali ste četvrt vijeka i zasigurno ste se i Vi promijenili. Sa kojim mislima, odnosno emocijom, ste započeli pisanje i u kojem raspoloženju ste ga finiširali?

– Ko bi se sad toga sjetio, to je bilo davne 1996. godine, tek mi je bila izašla knjiga kratkih priča Kesten. Kako je poznata mantra među piscima da ne smiješ stati s pisanjem, čak ni onda kada ti knjiga izlazi iz štampe, sjeo sam i napravio tekst od 30 stranica, koji je bio više scenarij za nikad snimljeni film Koreja. Naime, scenarij mi je naručio režiser Faruk Sokolović, a tretirao je i opisivao jedan nadrealni, zamaštani svijet sarajevskog kvarta Koreja, čiji likovi se pojavljuju kao da iskrsavaju iz magle; tako se ponašaju sjećanja kada se koncentrirate na vrijeme koje je prošlo.

Prva priča u romanu Ja sam je priča o obrezivanju; u jednoj drugačijoj verziji od ove današnje, izašla je u časopisu Zarez davne 1997. godine. Taj sam književni materijal u nastajanju držao po strani sve do trenutka kada sam iznenada izgubio oca, krajem 2002. godine, kada počinjem pisati knjigu, koja je u romanu Ja sam po redu treća i zove se Tri očeve smrti. Finiš s napisanim materijalom, koji broji preko 2.500 kartica, uslijedio je u periodu 2019-21, u vrijeme korone (lako je pogoditi), kada koncentracija na književni posao postaje čista opsesija i pričinjava mi ogromno zadovoljstvo. Tada ne mislim ni na šta drugo nego na likove u romanu i na njihove doživljaje, kao da zajedno s njima hodam po rečenicama, smanjen na veličinu slova, involviran u svaki dio njihovog Ja sam, mijenjajući to njihovo Ja sam i mijenjajući samog sebe.

  • Proces nastanka nekog djela intrigira čitaoce, a roman Ja sam sastoji se od tri knjige, vješto integrisane u jednu. Kako ste ispisanih 2.500 stranica, različite forme i dinamike, sveli na jednu knjigu i da li možemo da očekujemo novo djelo od ostatka rukopisa?

– Jeste, roman Ja sam sastoji se iz tri knjige i one nisu pisane tim redom. Prva knjiga je nešto kao knjiga priča, tretira vrijeme djetinjstva, u kojem protagonist ima između pet i sedam godina i prvi put počinje jasno osjećati i pamtiti senzaciju bola. Druga knjiga je vrijeme pola, vrijeme voajerstva, kada o vanjskom svijetu, a posredno o sebi, doznajem virenjem u zabranjene kadrove sa nekog skrovitog mjesta; tu iskrsava najviše likova u kvartu Koreja, kojih u cijelom romanu ima preko 500. Treća knjiga je vrijeme rastanaka i vrijeme žala i ona je bila prva napisana kao cjelina.

Svaka knjiga od tri je napisana drugačijim stilom, moje pjesničko iskustvo mi je to dozvoljavalo, ova treća knjiga je kao triler, čita se brzo i na neki način nagrađuje čitaoca za strpljenje s kojim je išao kroz prethodne dvije, jer bilo je jasno da čitaoca pripremam na eksplozivan, nenadan završetak. Knjige su mogle stajati i pojedinačno, ali želio sam napraviti dodatni napor da im nađem zajednički imenitelj, da proizvedem maksimalne valencije, kao da unutar njih postoji neki dirigent, koji neprestano ravna i ugađa. I taj zajednički imenitelj bio je, ustvari, ujedno i naslov ovog romana – Ja sam.

Na početku romana stoji moto Gyorgy Konrada: “Na pitanje o smislu života pisac odgovara pričom o sebi.” Taj nas navod navodi na krivi trag, jer ovo i jeste i nije priča o meni. A danas bih možda na to mjesto stavio misao Agambena: “U ovoj knjizi – kao i u mom životu, kao u svačijem životu – mrtvi i živi prisutni su u isto vrijeme, toliko bliski i zahtjevni da nije lako shvatiti u kojoj se mjeri prisutnost jednih razlikuje od prisutnosti drugih.”

U romanu se otvara mnogo tema, pripovjedačka pozicija mi u trećoj knjizi omogućava da tu pomenem i neke od mojih svjetonazora; mislim da će čitaocima biti interesantno poglavlje o građanskim porodicama iz bosanskomuslimanske tradicije, trenutak transfera – unutrašnje migracije iz mahala u grad, kada se stvaraju radničke klase, ili možda pojašnjenje zašto sam kćerki dao ime Ajša, ili koliko daleko mogu dobaciti majčine molitve, il kako je otac napustio fudbal…

  • Oslikali ste i decenije koje su mijenjale Sarajevo i njegove stanovnike. Kakvo je bilo Sarajevo Vaše mladosti, a kako grad vidite danas?

– Ovo nije spomenarska knjiga ili knjiga sjećanja i nije žal za iščezlim vremenom. Pokušao sam uhvatiti ta stanja velikog kretanja, velike dinamike u naizgled mirnom i malom prostoru ili kvartu, tamo gdje se, gledajući sa strane, jedva išta dešavalo. Tako i prva rečenica u romanu nije slučajna i ona glasi: “Ovdje žive duše nema.” I dan-danas se može isto reći prolazeći Drinskom ulicom, pokraj fabričkih zgrada, Fabrike duhana, uz željeznički kolosijek i prugu zaraslu u korov i mahovinu.

Ono što nam je tada nedostajalo nedostaje i danas, ali znam da ako samo za trenutak stanem i dotaknem bilo koji zid kuće, ili stablo, ili spustim ruku na šinu, ili pogledam u reflektor iznad stabla oraha, ili u neki prozor, začudno brzo i nepoznatim redom početi će iskrsavati sličice i ljudi iz vremena koje očito nije prošlo, niti može proći. Gradovi su živi organizmi, mijenjaju se brže od ljudi, na bolje ili na lošije, i ne treba ih ružiti, ljudi tu promjenu često odbijaju uraditi, možda i s pravom, i uvijek imaju iluziju da čuvaju nešto što ne žele da se ikada promijeni.

  • Vi ste i izdavač, stoga možete temeljnije da sagledate aktuelnu književnu scenu. Šta mislite o regionalnoj književnosti?

– Mislim da se najbolja regionalna književnost od rata naovamo piše u Bosni i Hercegovini, neovisno od toga da li autori žive u domovini. To dokazuju i dobitnici/dobitnice brojnih regionalnih i evropskih nagrada i prevedeni naslovi, možda bi se čak moglo govoriti i o bh. bumu, koji svakako prevazilazi regionalne granice. Nažalost, o tome se malo zna, jer naše male jezike čitaju samo onda kada su prevedeni na važne svjetske jezike, a to je već stvar čiste sreće i predstavlja incident.

Paradoksalno je da, pored toliko kvalitetnih književnih tekstova koji nastaju u radionicama bh. autora, imamo tako malo profesionalnih bh. izdavača, čiji godišnji obim objavljenih naslova ne prelazi 300. Loša pozicija bh. izdavaštva bi se preko noći mogla promijeniti nabolje samo ako bi neko sa političkog nivoa odlučio da knjige bh. izdavača konačno pošalje, to jest otkupi za sve naše, bh. biblioteke sa po dva-tri primjerka. A to je već apsurdno i nezamislivo, da neko predlaže da knjige domaćih izdavača i domaćih autora dođu u domaće biblioteke.

  • Gdje je mjesto postjugoslovenske književnosti u svijetu?

– Jugoslavenstvo je čak i onda kada je država bila najjača imalo malo pridjeva jugoslovenski. Književnosti su i tada imale nacionalni prefiks, rijetki su bili pisci koji su za sebe govorili da su jugoslovenski pisci. Te književnosti i danas traže svoje mjesto, ali mislim da je to nevažno. Ono što nam svima nedostaje, pored veće cirkulacije knjiga napisanih na štokavskim jezicima, jesu prijevodi na velike svjetske jezike, njihova količina i kvalitet zahtijevat će da neko jednom napravi valorizaciju i biti će sasvim svejedno da li će biti uvrštene u “postjugoslovensku književnost” ili će im se dati neka druga odrednica.

Ipak, mislim da je ta tranzicija – od nečega prema nečemu, u književnosti, u jeziku, u temama, od svih bivših republika najmanje izražena u Srbiji, koja se uglavnom ponaša kao da se u posljednjih 30 godina nije desilo ništa novo: da nisu nestali i da nisu srušeni cijeli gradovi i sela, stanovnici ubijeni ili potjerani iz svojih kuća i da postoji povijest koja se ne uklapa u mitove. Još uvijek postoji nespremnost da se prihvati neki drugi izvor, da se regularno čitaju, prodaju i objavljuju knjige koje dolaze sa istih ili, da budemo tačniji – sličnih, ali itekako čitljivih jezika. Konkretan primjer je nagrada NIN, nekada najveća regionalna nagrada za književnost. U propozicijama za tu nagrada danas piše da tekst mora biti napisan na srpskom jeziku. Samim tim to više ne može biti regionalna nagrada.

Nasuprot tome, propozicija za nagradu Miroslav Krleža – Fric kaže da za nagradu mogu konkurirati sve knjige napisane na jezicima sa kojih nije potreban prijevod na hrvatski, a nagrada Meša Selimović iz Tuzle još je širokogrudnija u tom smislu jer knjige (sa svih štokavskih jezika) ne moraju biti premijerno objavljene u Bosni i Hercegovini. Utoliko mi je netom dodijeljena nagrada Fric još draža i važnija. Pored svih drugih, ona ima i simboličku vrijednost u predmetu koji se tom prilikom dodjeljuje, a to je žiroskop. Njime se mjeri otklon neke sile, nekog objekta, neke možda ličnosti od vertikalne osi, drugim riječima, mjeri se koliko neko stoji okomito ili koliko se morao poviti ili otkloniti u stranu. Volio bih da sada s njim mogu izmjeriti svog oca, siguran sam da žiroskop ne bi napravio niti jedan milimetar otklona u stranu.

Izvor: AJB

Previous Alma Ras proizvela više od 23 miliona artikala s rekordnim brojem uposlenih
Next Pantić: Laž je, zaista, u korijenima naše historije i postala je način djelovanja svake srpske vlasti

You might also like

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

Sedam decenija časopisa “Prilozi za orijentalnu filologiju”

Promocija “Sedam decenija časopisa Prilozi za orijentalnu filologiju” održana je na Sarajevskom univerzitetu. Izdavač je Orijentalni institut, jedna od organizacionih jedinica Univerziteta, a “Prilozi za orijentalnu filologiju” najstariji univerzitetski časopis,

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

Emir Demir: Osmanski arhivi svjedoci historije mnogih nacija i naroda

Emir Demir je rođen 1974. godine u Kaknju. Školovao se u Zenici, Jordanu, Libanu i Maleziji. Trenutno je na postdoktorskim studijima iz islamske kulture i civilizacije – osmanski period. Trenutni

PISMENOST / KNJIŽEVNOST

‘Bosna da prostiš jedna zemlja imade’

Zapis o zemlji Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:A tko je ta šta je ta da prostišGdje li je taOdakle jeKuda jeTaBosnaRekti. A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:Bosna