Riječ Wloch potječe vjerovatno iz germanskog Walhaz, Walh. Germani su imenom Walah nazivali Kelte koje su Rimljani zvali Gali.
U historiografiji se ističe kako porijeklo Vlaha ni do danas nije riješeno jer o tome ni povijest, ni etnografija, ni lingvistika nisu dale jednoznačna objašnjenja i da zato “s pravom možemo Vlahe nazvati zagonetnim narodom”, smatra Dragoslav Antonijević.
“Vlasi su bili romanizovan elemenat, balkanski ali i nebalkanski. Oni su nastali na limesu i izvan Balkana, od Dačana, pridošlih Kelta, od Ilira, od tesalijske populacije i Tračana. Među balkanskim Romanima tokom srednjeg i novog veka bilo je znatnih razlika i u pogledu jezika i običaja, na primer između Romana od Kotora do Bojane (i u gradovima severne Albanije), između Romana u arbanaškim primorskim gradovima i tzv. Cincara kao i između Aromuna sa Pinda i onih iz meglenskog kraja. Ni danas u severoistočnoj Srbiji (severno od Rtnja, Homolje, Mlava)
svi Vlasi nisu istog porekla niti su u isto vreme došli u svoja sadašnja staništa.” – Bogumil Hrabak.
-Vlasi se u srednjovjekovnim vrelima na balkanskom prostoru označuju kao posebnost, koja se u historigrafiji tretira ne samo u etničkom smislu, nego i kao zanimanje. Dobrescu Valerian posebno navodi mišljenje Nicoara Beldiceanua kako prema nekim vrelima za područje Bosne u XV. stoljeću naziv “Vlah” ponekad ima etničko značenje, a ponekad mjesto u kojem su Vlasi stanovali, ili pak samo zanimanje (stalež).
VLASI U BOSNI I HERCEGOVINI – iz rada Ivana Mužića.
U Bosni se Vlasi prvi put spominju u povelji bosanskog bana Ninoslava oko god. 1234. “No to nijesu bili domaći Vlasi, nego oni iz srednjega Balkana, koje su Dubrovčani upotrebljavali kao prenosnike svoje trgovačke robe.”
Vrela u XIV. i XV. stoljeću razlikuju u Bosni Vlahe od Bošnjana (Vlachy et Bosgniani).
Dubrovčani su stanovništvo oko Trebinja, Ljubinja i Gackoga smatrali u srednjem vijeku Vlasima. Tako se u dubrovačkim izvorima spominju 1376. godine “Vlachi et Bosgnani”, a godine 1454. zna se za “Vlahe i druge Bosance”. Vrela iz 1361., 1385., 1399., 1406., 1407., 1408. i 1417. godine spominju Vlahe bosanskih banova i kraljeva.
Bitno je znati da su u Bosni mnogi od onih koji su kasnije nazivani Vlasima autohtoni još od antičkih vremena, ali je posebno važno da nema posvjedočenja da su se oni sami nazivali ili da su od drugih u Bosni bili nazivani Vlasima ili vlasima. “Vojvoda Donjih Krajeva Juraj Vojsalić, bratić hercega Hrvoja, darujući neke posjede humskim knezovima, braći Jurjeviüima, gospodarima zapadnog Huma, spomenuo je u darovnici 1434. god. i vlaška plemena Voihniće, Pribinoviće i Hardomiliće. Poznato mi je da danas postoji u blizini Ljubuškog selo Hardomilje,
selo Vojnići i selo Pribinovići kod Širokog Brijega. Jasno je da su poslije 1434. g. od ovih vlaških plemena nastala sela: Hardomilje, Vojnići i Pribinovići… Ovaj podatak iz povelje govori da je vlaško pleme Vojnići posjedovalo nekropolu ‘Gračine’… Iz toga podatka zaključujem da je nekropola ‘Gračine’ (Vojnići) iz XIV i XV vijeka i da je pripadala samo pomenutim Vlasima. Iz izloženoga se vidi da je Vlaha bilo i u stočarskom predjelu Širokog Brijega i da je kulturni uticaj iz Vojnića (‘Gračine’) dopirao i do Širokog Brijega. Gornja tvrdnja nije nimalo čudna jer su Rimljani imali u Vojnićima (u ‘Župnici’) svoje veliko naselje i jedno drugo u Bigesti (na Humcu) u blizini vlaškog naselja Hardomilja, gdje se našlo nekoliko rimskih spomenika s natpisima. To znači da su Vlasi autohtoni
na tom području i da ih Slaveni nisu mnogo uznemiravali iako su ih poslovenili.”
B. Hrabak napominje kako je “Marko Vego u pravu da je u Zahumlju (Humu) bilo Vlaha ne samo pre Turaka nego i pre Bosanaca
(treća decenija XIV st.)”. Međutim, ne postoje potvrde koje potvrđuju da su se stari stanovnici Bosne (do doseljavanja pravih Vlaha i vlaha) sami nazivali Vlasima ili da su oni do tada bili tako od drugih nazivani.
D. Mandić navodi da se u poveljama srpskoga kralja Uroša I. (1243. – 1276.), koje je izdao pravoslavnoj Humskoj episkopiji (1243. i 1253. godine) Vlasi spominju u srpskim zemljama oko Lima, ali se ne spominju na imanjima stolačkoga područja od Bivoljega Brda kod Domanovića do Stona na poluotoku Pelješcu. Prema D. Mandiću u tim se krajevima Vlasi Burmazi prvi put spominju 1305. godine, a Vlasi Zotovići u Ljubomiru (istočnom dijelu Zahumlja), spominju se 1313. godine što
svjedoči da su se Vlasi doselili u Zahumlje krajem XIII. stoljeća, za srpske vladavine u ovim krajevima (1284. – 1304).
Hercegovački Vlasi doseljeni su iz Tesalije, Epira i Makedonije.
B. Hrabak zaključuje da su najznačajnija staništa “vlaha-romana” bila “u Tesaliji, odakle su i naši hercegovački vlasi”. Neki potomci tih doseljenih Vlaha, koji su govorili posebnim jezikom, mogu se po svojim imenima ili prezimenima i danas prepoznati.
Prva najstarija faza do katuna “arbanaškog tipa” iz današnje Metohije, zapadne Makedonije i Albanije preko Zete i to najkasnije početkom XIII. stoljeća. Druga faza
doseljivanja Vlaha u Hercegovinu povezana je s dolaskom bosanske vlasti oko 1330. godine kada se spominju vlaški katuni.
“Ti vlasi nisu bili arbanaškog porekla i pokazuju viši stepen organizacije; nisu poreklom od istog roda, nastupaju sa mnogo više slovenskih imena i oni doprinose punoj slavizaciji zatečenih ‘vlaha’ arbanaškog porekla. U Hercegovini kao deo bosanske države, u kojoj je feudalni sistem bio mnogo blaži nego u Vizantiji, bugarskoj i srpskoj državi, sve više dolaze nove vlaške grupe i tu, u Hercegovini, koja pruža i zimski boravak stoci, stvaraju neku vrstu nove ‘Vlahije’, posle one u Tesaliji, odakle je takođe bio izvestan broj skupina. Najživlje naseljavanje vlaha u Hercegovini tako traje od oko 1330. do oko 1420. godine. Pojava Turaka ubrzala je dobežavanje vlaha čak na Ston i dubrovačku teritoriju posljednje decenije XIV. veka. Vlasi
Ugarci možda potiču iz ugarske države u Erdelju. Posle 1420. godine završava se proces teritorijalizacije hercegovačkih vlaha… Takva je bila situacija i u Crnoj Gori (tu se slažem sa prof. V. Čubrilovićem), gde su crnogorska takođe vlaška plemena sprečila dalje nadiranje arbanaških stočarskih grupa iz Albanije ili iz Metohije u današnje oblasti Crne Gore.”
B. Hrabak posebno navodi da je 1530. godine ‘donja Bosna’ mogla kod starosjeditelja imati katoličku većinu i zato što su to do tada bili krajevi stare hrvatske države. Međutim, druga doseoba “srpsko-martološka, je zaista u to vreme (1530.) dolazila od Beograda i Smedereva…
Nesumnjiva je činjenica sledeća: sa bosanskom vlašću dolaze u Neretvu i u Hercegovinu i bosanski vlasi, koji su uticali (od 30-ih godina XIV st.)
na slavizaciju hercegovačkih vlaha. Za te bosanske vlahe se može tvrditi da su bili neromanizirani ili malo romanizirani.”
Kada se spominje ove „bosanske vlahe“, koji su bili „neromanizirani ili malo romanizirani“ treba napomenuti da su to bili starosjeditelji za koje nije potvrđeno da su se oni u Bosni, do iseljenja iz Bosne, sami smatrali i nazivali vlasima.
Posljednjih godina XIV. stoljeća (1396. godine) počelo je i izjednačavanje pojma Slaven s pojmom Vlah, što bi ukazivalo na to da je kod Vlaha
doseljenih u Hercegovinu već naveliko započeo proces “slavizacije”.
Migracije prastanovništva iz istočnog dijela Balkanskog poluotoka, do kojih je dolazilo prije provale Turaka, u nekim zapadno-balkanskim
zemljama, bile su bez većeg značenja. Tih migracija bilo je mnogo više već u prvo vrijeme turske vladavine, ali ni tada nisu bile toliko velike da
bi bitno mijenjale nekadašnji etnički sastav starosjeditelja u Bosni.
D. Dragojlović zakljuþuje da do “tada kao i kasnije sve do dolaska Turaka, nema u izvorima spomena o pravoslavnim vlasima u Bosni osim u starom Humu i na području kasnije Hercegovine”. Da su pravoslavni u Bosni bili doseljeni Vlasi, proizlazi i iz Putopisa Benedikta Kuripešića koji je 1530. godine putovao i Donjom Bosnom, koja je po njemu tada obuhvaćala teritorij od Une do Vrhbosne s glavnim mjestom Jajcem i samo s jednim manjim dijelom Gornje Bosne. Oni su, prema njemu, došli u Donju Bosnu iz Smedereva i Beograda i kršćanske su vjere sv. Pavla.
Ne bi odgovaralo srednjovjekovnoj bosansko-hercegovačkoj stvarnosti da se predimenzionira uloga Vlaha. D. Mandić ističe da su naselja srednjovjekovnih Vlaha u današnjoj Hercegovini od reda nosila patronimičke nazive što govori da su se u početku u pojedine krajeve doseljavale samo pojedine obitelji ili mali broj srodnih istoimenih porodica. “Te su
se stalno držale na okupu i činile zasebnu jedinicu, koja se zvala katun.
Prije pada Bosne (1463.) u cijeloj današnjoj BiH nije bilo više od 100 vlaških katuna, od kojih pojedini nijesu brojili više od 20 obitelji. To nam
govori, da su Vlasi prije turskoga zaposjednuüa bili neznatna manjina pučanstva BiH, najviše 2% …”
Vlasi su se u doba turskoga prodiranja razlikovali po vjeri i po govoru. “Oni između njih, koji su živjeli u Poneretavlju i po zemljištu, bližem tim krajevima, bili su katolici ili patareni ikavci, čakavskoštokavskoga govora, kao i Hrvati, s kojima su bili u simbiozi do dolaska Turaka nekoliko stoljeća. Vlasi od Zete, Pive, Tare, Lima i Staroga Vlaha, koji su
već od XIII. st. bili mnogobrojni, bili su grčkoistočne vjere, jekavci i štokavci… Može se mirne duše utvrditi činjenica, da su Turci upravo s pomoću tih balkanskih, zetskih, podrinskih, poibarskih i starovlaških Vlaha u jednu ruku pokorili istočni dio, a pogotovu osvojili i držali zapadni i sjeverozapadni dio Bosne.”
Mužić navodi da se Vlasi u Dalmaciji spominju 1322. godine kao vojnici bana Mladena II. Šubića u bitci kod “Bliske”, a za bitke kod Krke 1324. godine vojska Mladenova brata Jurja II. Šubića sastojala se od Poljičana, Vlaha i Bošnjaka.
D. Mandić navodi kako se drži da su Vlasi iz prve bitke 1322. godine potjecali iz Bosne, ali da se to ne može reći za one iz 1324. godine. On misli da su Vlahe u dalmatinsku Hrvatsku doveli banovi Pavao I. Šubić (1278.-1312.) i njegov sin Mladen II. (1312.-1322.) iz Bosne i Zahumlja, i to u vojničke svrhe.
D. Mandić zaključuje da su oni početkom XIV. stoljeća doveli iz Bosne i Zahumlja
veći broj Vlaha i naselili ih na kraljevskim i banskim dobrima oko gornje Cetine i drugdje uz obvezu da će im služiti u vojničkim potrebama.
