Tako se voće kao najugodniji užitak raznovrsno pripravlja, raznovrsno jede i troši. Tu imamo suho voće, različito ukuhano, pekmez i t. d.
U Bosni uspijeva voće izvrsno. Posavina je glasovita sa obilja šljivi. Otuda se godimice izvozi na mnoge hiljade for. suhih šljiva i pekmeza, koji se na daleko razašilje po Jevropi, pa čak i u Ameriku.
Oko Zvornika rodi mnoga jabuka, koja se većim dijelom izvozi u Ugarsku, da prave od nje vino.
No obilje voća i bujnost okoline svakako rijetko će se u zemlji naći, kao što je tu okolica Travnika. Ne samo množina voća, da upada u oči, nego i mnoge vrste njegove, koje se u ovdašnjoj čaršiji vide.
Od jabuka ragjaju tu ove rane vrste: Gjulabija najranija, odugačka, a sitna jabuka, pa je vrlo slatka.
Petrovnjača ili ječmenjača srednje je veličine i bijelo-žuta.
Krlić-alma ima crvene crte po sebi ispredane, slatka.
Bijovača je najbjelja, a kad se ustoji, tada pobijeli sa svijem i požuti, vrlo je slatka i od ranih najkasnije dozrijeva.
Šarenika vrlo lijepo izgleda, srednje je veličine i crvenkasto – šarena. Elif-alma je lijepo iscrtana upravnim crtama, otkud joj i ime dolazi, povelika i slatka.
Od kasnih su vrsta ove:
Šećera ima vrlo slatka, blijedo-žuta i poveća jabuka.
Kanićka malo je sploštena, zelenkasta a kasnije duljim stajanjem požuti.
Hajvanija je krupna jabuka, prosta i zelena izgleda, ali fino miriši i slatka je kusa. Zovu je i zvečavka, jer kad je zrela, pa se u ruci treska, tada joj se sjemenke čuju kako zveču.
Bedrica fino miriši, nešto malo nakisela.
Senabija spada megju ponajbolje vrste jabuka. Iz početka je nakisela, a stajanjem postaje sve slagja. Obično je pola crvena, a pola žuta ili je sva zelenkasto-žuta.
Pamukvača je žuta, vrlo mehka i oslatka.
Buzelma pola žuta, a pola crvena, vrlo slatka.
Crvenka je tamno-crvena kao krv, debele kožice, preslatka i suha, te može dugo stajati.
Sipnjača je kisela, krupna i crvena.
Pucavica, kada se ustoji, tada je žuta, koža joj je masna opipa. Ona je majhoš, t. j. ugodno nakisela.
Kursulja je zelena, kisela i trpka okusa.
Zukva je zimska, najkasnija jabuka, vrlo krupna; a ljutača vrlo kisela i bijele boje.
Samoniklicom zovu slatku vrstu jabuka, za koju se ne zna da je kalamljena.
Osim ovijeh raste više vrsta divljakinja, koje su posve trpke i kisele. One su dobre za turšiju i sirće.
Od krušaka imamo u travničkoj okolici ove rane vrste:
Miskulja je najranija kruška, vrlo malena, sasma slatka i fina mirisa. Petrovnjača je srednje veličine, a isto tako mednjača, koja je vrlo slatka.
Beglija je nešto veća, slatka, mekana i žuta, kad se ustoji Višulja ili miščići je duga drška i slatka.
Medvidnjača vrlo tvrda i trpka, dok se ne ustoji, a tada je fina i mehka.
Sirak dozrijeva odmah iza Petrova, pola crvena, pola žuta, slatka i vrlo ugodno miriši.
Kasnije kruške su ove: Cepeklija, slatka i sitna.
Jerbasma duguljasta, okrupna, vodena i slatka, vrlo dobra vrsta, koja se najviše traži.
Kolačuša je sploštena, mekana i prosipa se.
Gečavka je sitna, okrugla; najvole ju kuhati u šećeru i vodi, pa je tada vrlo fina.
Karamut bijeli i crni; to su dvije jednake vrste krušaka, od kojih jedna ima bijelu, a druga crnu kožicu. Najviše je meću u turšiju. Bigjavka je srednje veličine i slatka.
Kantaruša je krupna i jajolika oblika. Ovo je vrlo kasna, zimska kruška, koja je dobra za jelo tek o Gjurgjevu. Zovu ju takogjer madarica, te vele, da se od nje dobro spava.
Šementulja je tvrda, te ju i jedu samo kuhanu. Iz ovoga se vidi, da tu odista ima mnogo voda, koje udovoljava mjesnoj trgovini i mjesnim potrebama.
Ali uza sve to obilje mora se priznati, da tu fale finije vrste, a skoro sasmasu isključene kisele jabuke finijih sorta, koje bi dobro došle i u većoj trgovini. No nema sumnje, da će tome nedostatku s vremenom školski vrtovi i voćarske štacije pomoći, a osobito lahko je pomoći ondje, gdje od prirode voće dobro uspijeva.
Otkako je trsna uszarazila mnoge vinograde u Jevropi, svratila se najveća pozornost na voće. Dobro uzgojen voćnjak može puno bolje da odoljeva mnogim neprilikama, nego je to slučaj kod osjetljive vinove loze, a osobito mu tako lahko ne mogu da naškode kukci, kao trsna uš i slični drugi.
S toga voćnjaci pružaju siguran dohodak u privredi i u kućanstvu, a ono malo truda i pažnje, što se oko voćaka uloži, one obilato svojim plodom nagrade.
Nastojmo za to, kada nam je zemlja tako plodna, da se što više voćaka sadi i da se one što brižnije i umnije njeguju, pa da nam i korist od njih bude elika.
Nikad ljepše prilike za to nego danas, jer je voće postalo vrlo tražen i jedan od najznamenitijih prijedmeta trgovine.
(Sarajevski list, 1894.)
