Vodeći dizajner slavnog Opela Zvorničanin Nedžad Mujčinović

Nedžad Mujčinović trenutno je jedan od vodećih dizajnera u njemačkoj automobilskoj korporaciji Opel. Ovaj tridesetrogdišnji autodizajner rođeni je Zvorničanin koji je oduvijek znao šta želi i kako to ostvariti u svom životu.

Nedavno je boravio u svom rodnom gradu i tom prilikom je obišao rodbinu i rođake u mjestu Križevići gdje je rođen otac ovog naderenog dizajnera.

Kroz kratki razgovor sa Mujčinovićem dobili smo kratke i precizne odgovore koji govore puno toga o ovom zanimanju, ali još zanimljivijem životu Mujčinovića.

Kada je se javila ljubav prema mehanici, inzinjerstvu, dizajniranju i kako si to sve objedinio kroz svoje obrazovanje?
Prema mehanici i inzenjerstvu – od rodjenja… Pošto je moj otac strastveni inženjer konstruktor i izvan posla, a prema dizajnu automobila – od kada znam za sebe sam bio zainteresovan za auta i pokušavao ih skicirati. Sa nekih 13 ili 14 godina sam shvatio da to može biti profesija i od tada nisam odstupao od cilja. Matematika i Likovno su mi uvijek bili omiljeni predmeti. Na “Monash University” u Melbourne-u sam završio dupli studij – Mašinski Inzenjering(Konstrukcioni) i Industrijski Dizajn(Transport).

Najveća završna ocjena u historiji škole “Thomastown Secondary College” Melburnu

Obrazovanje Nedžada je takodje specifično, u nekoliko zemalja i kontinenata si pohađao svoje školovanje. Prvi razred u Zvorniku, a zatim…?

Prvi razred je započet u Zvorniku. Sve to biva ubrzo prekinuto.  Morali smo se skloniti od neizbjezne smrti jer je moj otac više puta tražen od tih tamnih sila koje su početkom aprila kružile oko Zvornika. Moj otac je bio među obrazovanijim u gradu pa je to bio i razlog potrage. Odlazimo u Zagreb gdje završavam prvi i drugi razred. Od trećeg do šestog razreda školu zavrsavam u Berlin-u, gdje započinjem i sedmi gimnazijski razred, ali ga ne završavam jer sedmi i osmi razred završavam u Sarajevu.

U glavnom gradu započinjem i prvi razred srednje škole “Druga Gimnazija”. U drugom razredu odlazim na Federalno takmičenje iz Matematike i imam zapažene rezultate. Treći i četvrti razred srednje škole završavam u Melbourne-u, dalekoj Australiji i to sa do tada najvećom završnom ocjenom u historiji moje škole “Thomastown Secondary College”. Zatim slijedi studij.

Trenutno si uposlenik Opela, mnogi sanjaju da rade za takvu kompaniju, šta konkretno Nedžad radi u Opelu i kakav je osjecaj?

Ja radiom kao kreativac, kao Lead Exterior Designer – sada već sedmu godinu. Ja sam jedan od trenutno nekih desetak eksterijer dizajnera odgovornih za sva Opel-ova vozila. Moj posao počinje od prve crte na papiru i traje do prvog proizvedenog automobila. Tokom toga se prolije mnogo znoja sa samim sobom, vajarima i inženjerima. Osjećaj je takav da sam ispunio svoj profesionalni san i imam privilegiju da ga živim svaki dan. 

Oni koji imaju želju da rade sličan posao preporučuješ?

Preporučujem im da dobro razmisle da li to doista žele. Ako da, moraju da žrtvuju sve da bi uspjeli.

Koliko imaš vremena za posjetu Domovini BiH, dolazis li u Zvornik i Podrinje i kakave su emocije prilikom tih posjeta?

Da, dolazim jedan do dva puta godišnje u Bosnu i Hercegovinu. Obavezno sam i u Zvorniku, posjetim rodbinu i mezare mojih predaka.

Planira li Nedžad jednog dana povratak u Bosnu i Hercegovinu i Zvornik ili možda neki veći centar koji bi omogućio opelovu ispostavu u BiH?

Ovo je dosita teško pitanje sa kojim nisam sam sa sobom na čistac izašao..

Nedžad je proodičan čovjek, kolika je važnost porodice u tvom životu?

Imam dva sina, koji su trenutno sva moja okupacija u zivotu. Volio bih živjeti bliže Melbourne-u i roditeljima koji su u Autraliji.

Na kraju razgovora sam svom vršnjaku Nedžadu više onako neobavezno rekao rečenicu E da nije bilo rata, mi bi vjerovatno skupa išli u školu, studirali i ko zna šta još, ali možda tada ti ne bi stigao da radiš za Opel, a ja da vodim Zvornicki.ba Odgovor je bio dosta zrel i meni poučan.

Gdje bih ja bio nije bitno, bio bih sretniji zasigurno jer bi više od 100 hiljada ljudi u Bosni i Hercegovini bi bilo živo i ne bi bilo ubijeno i obišla bi nas ubijanja koja su ovaj prostor skoro uništila – i bili bi obojica sretniji da smo imali normalno djetinjstvo, a sreća je ono sto je bitno u životu. Sretni smo i sada jer možemo raditi ono što želimo i volimo i biti u našem Zvorniku – piše Zvornicki.ba.