Vruće travničke pitice spajaju ljude

Somuni, lepine, pitice – naziv se razlikuje od mjesta do mjesta. Neizostavan su dio svakog iftara.

Dugi redovi ispred jedne od travničkih pekara sa stogodišnjom tradicijom koja se prenosi s koljena na koljeno slika su prediftarskih ulica, kojima se tokom ramazana širi poseban miris. Za to su zaslužne ramazanske lepine, koje spajaju, jer su u redu za vruće travničke pitice različite genaracije, ali i vjere i nacije.

I svi se slažu, upravo miris lepina je, ustvari, miris ramazana. Iako vrlo jednostavne recepture, za koju je potrebno tek nekoliko sastojaka, odišu posebnošću i tajnama koje čuva svaka pekara. Među rijetkima su one koje su zadržale tradicionalni način proizvodnje.

„So, voda, brašno, jaja i ćurokot. I najvažnije je da je peć na drva. Tradicija i ljubav je tajni recept pitice“, priča pekarka Đana Glavaš

Uposlenica ove pekare Alma Terzić dodaje kako se sva obrada tijesta obavlja ručno: “Niti jedna mnašina nije uključena, nema struje – čak se i pitice peku na zemljanoj peći“.

Uz miris lepina, ramazan upotpunjava i pucanj topa s travničke tvrđave, stare više od 5 i po stoljeća, koji osmu godinu zaredom oglašava kraj posta, nakon čega se pale kandilji – i to je jedan poseban doživljaj“, govori tobdžija Mirza Sujoldžić, sekretar Medžlisa Islamske zajednice Travnik.

Uz strpljenje i odricanje, ramazan je prilika da se pokažemo i svojim dobrim djelima koja se u ovom mjesecu, prema vjerovanju, uvećavaju, ali i otvorimo naša srca prema drugima te budemo bolji ljudi.