– Zadruga, u nekim hrvatskim pograničnim područjima nazvana i kućnom zajednicom, tradicionalna je zajednica niza članova porodice ili čak više srodnih porodica radi zajedničkog domaćinstva i upravljanja, uz nedjeljivost nepokretne imovine, a da se pritom ne sprečava pojedinačna zarada. Zadruga nije posebna ustanova ovog ili onog južnoslavenskog plemena i također nije neposredno povezana s kršćanskim vjeroispovijedanjem.
Kućna zajednica nalazi se kod svih kršćanskih Južnih Slavena, ali u Bosni i Hercegovini i kod muslimana. Broj članova jedne kućne zajednice veoma je različit; deset do petnaest predstavlja minimum, šezdeset do sedamdeset maksimum, a dvadeset do dvadeset pet prosječan broj članova kućne zajednice. Ako ovi brojevi prebrzo porastu ili se čak prekorači maksimum, onda lahko dolazi do podjele ukupne imovine radi osnivanja druge zadruge. Naročito se u takvim slučajevima može dogoditi da u jednom zaseoku ili u jednom malom selu svi stanovnici nose isto porodično ime. Zbog toga, međutim, kućna zajednica nipošto nije jedini oblik južnoslavenskog porodičnog života; dovoljno često se javljaju slučajevi u kojima jednu kuću, kao i kod nas, usljed prethodne podjele nastanjuje samo jedna porodica. U svakom slučaju, zadruga je izvorna nacionalna ustanova koja mora ostati presudna za proučavanje narodnog karaktera, običaja i navika. To što se, naprimjer, u Kneževini Srbiji na nju zaboravilo i što su porodici i općini nametnute evropske društvene ustanove već je donijelo svoje loše plodove, od kojih će se utoliko teže oporaviti.
Na čelu kućne zajednice stoji domaćin, kojeg bira cijela porodica, uglavnom iz reda starijih i uglednih članova.
On je po pravilu oženjen, ali nipošto ne mora biti najstariji u porodici, jer zajednica za svog poglavara bira najsposobnijeg i najdostojnijeg. Stoga se, doduše prilično rijetko i samo u Bosni i Hercegovini, događa da žena ili čak djevojka stoji na čelu kućne zajednice i da svi muškarci porodice bez pogovora slušaju sposobnu domaćicu. Ako domaćin ostane sposoban i krepak do kraja svog života, onda ga od njegove dužnosti oslobađa tek smrt; ako je, međutim, već veoma star i slab, onda dobrovoljno ili tek usljed pritiska nezadovoljnih članova porodice polaže svoju dužnost. Nakon smrti domaćina zajednica najradije postavlja njegovog najstarijeg brata na njegovo mjesto, ali se događa i da izbor padne na sposobnu udovicu pokojnika, koja zatim, nakon niza godina, uz saglasnost zajednice predaje svoju dužnost sinu koji je u međuvremenu postao punoljetan.
Budući da domaćin nije neograničeni gospodar, nego samo izabrani poglavar i, takoreći, opunomoćeni predsjednik kućne zajednice, on se u svim važnim odlukama mora nalaziti u saglasnosti s njom. Prema tome, kućna zajednica može, ako se zbog djelovanja domaćina pribojava velikih gubitaka ili čak propasti cijele zajednice, lišiti ga njegove dužnosti, za šta je, doduše, potrebna jednoglasna odluka kućne zajednice. Ako se protiv domaćina okupi samo snažna manjina koja se ni pod kojim uslovima ne želi pokoriti njemu, onda dolazi do razdvajanja i podjele kućne zajednice, pri čemu se pomoć i odluka vlasti pozivaju samo u krajnjoj nuždi.
Domaćin predstavlja kućnu zajednicu u svim njenim vanjskim poslovima. On je zastupa pred župnikom, pred općinom, kao i pred političkim vlastima. On je odgovoran za pravovremeno plaćanje svih dažbina, upravlja zajedničkim novcem i dobrima, sklapa kupovine i ugovore u ime zajednice, a u nekim područjima ima čak i pravo otuđivati pokretnu, ali nikada nepokretnu imovinu. Domaćin dodjeljuje svakom članu porodice njegovo područje djelovanja, ali isto tako ne smije u svim stvarima i od svih zahtijevati bezuslovnu poslušnost, kao što ni prema vani nije odgovoran za svakog pojedinog člana porodice — jer je on samo „primus inter pares“ — prvi među jednakima.
Domaćici, po pravilu njegovoj supruzi, pripada neposredno mjesto iza domaćina u društvenom poretku. Kažemo „po pravilu“ zato što u nekim područjima domaćicu, isto kao i domaćina, bira kućna zajednica, i to iz razloga da uža porodica domaćina u zadruzi ne bi postala svemoćna. Dok je težište djelovanja domaćina usmjereno prema vani, domaćica svoje djelovanje usredsređuje u potpunosti na unutrašnje domaćinstvo i u tom smislu predstavlja domaćicu kućne zajednice.
Ona je odgajateljica djece i mjerodavna savjetnica odraslih djevojaka, upraviteljica kućnog domaćinstva, neograničena gospodarica kuhinje i ostave. Ona se brine o tome da se posjećuje crkva, da se svetkuju praznici i da se pokojnika sjećaju u pravo vrijeme, da se Božija riječ i pjesme naroda drže u časti i da ne padnu u zaborav.
Na sličan način oblikovan je i položaj ostalih članova zadruge. Kućna zajednica obavezna je brinuti se za smještaj, hranu i odjeću svojih članova, jer svaki od njih, teoretski posmatrano, ima jednak udio u nedjeljivoj ukupnoj imovini. U skladu s ovim načelom, punoljetni članovi zadruge imaju jednaka prava i dužnosti, a prilikom savjetovanja njihov glas ima jednaku vrijednost. U pojedinim područjima djevojke i žene na zajedničkim savjetovanjima nemaju odlučujući glas.
Porodično vijeće održava se uvečer, nakon obavljenog posla, uz ognjište ili pod nekim sjenovitim drvetom, a praznicima nakon mise, pri čemu domaćin izlaže svoje prijedloge ili izvještava o onome što je učinjeno.
U Bosni i Hercegovini odlučuje većina, dok je, naprimjer, u mnogim krajevima Bugarske za odluku porodičnog vijeća koja obavezuje domaćina potrebna jednoglasnost, tako da je dovoljan jedan veto da se spriječi provođenje predložene mjere. Što je domaćin više poštovan, to je njegov savjet ili prijedlog odlučujući, bilo da se radi o kupovini, razmjeni ili prodaji pokretne ili zajedničke imovine, sklapanju brakova, rješavanju nekog spora, slanju mlađeg člana u tuđinu ili uvođenju neke važne promjene u kućni red.
Poštovanje koje takav domaćin uživa tada je izuzetno, pa ga članovi zadruge u mnogim krajevima nazivaju gospodar (gospodin) i ljube mu ruku. Njemu pripada počasno mjesto i najbolji zalogaj za porodičnim stolom; svi ustaju kada on uđe u kolibu, pred njim se puši samo uz njegovu dozvolu, a muzika i ples ne smiju početi u njegovom odsustvu.
Ovdje je prostora našlo samo ono najopćenitije i najvažnije iz kućnog običajnog prava u Bosni i Hercegovini, kako bi se, s jedne strane, osvijetlio narodni karakter, a s druge strane ukazalo na ono izvorno i neobično što čini osnovu društvenog života u Bosni i Hercegovini.
Prije svega upadaju u oči fideikomisarski i komunistički karakter zadruge, a on zaslužuje brižljivo njegovanje i pažnju sve dok narod još pretežno živi od zemljoradnje i stočarstva. Nadalje, zadruga kod Južnih Slavena potvrđuje snažan osjećaj za dinastičko, a ništa manje i za aristokratsko načelo, tako da bi svako ko bi, naprimjer, od Bošnjaka htio napraviti narod demokrata, odnosno uništiti begove i age, time pokazao sasvim pogrešno shvatanje njihovog narodnog karaktera.
Begovi su, kao potomci bosanskih knezova i vojvoda i kao izrazito konzervativan element, upravo proizvod južnoslavenskog narodnog duha i za svu budućnost neuništiva društvena jezgra bosanskog naroda. Kneževi i državnici u Srbiji, kako nam se čini, nisu bili sretno nadahnuti kada su u svom narodu činili sve što je bilo zamislivo kako bi spriječili nastanak nacionalne aristokratije. Crnogorci su, nasuprot tome, sačuvali svoje vojvode (plemenske vođe) i barjaktare (zastavnike) u najstarijim porodicama zemlje i time na veoma vješt način udovoljili prirodnom ispoljavanju narodnog duha.
Za Bosnu i Hercegovinu danas je nesumnjiva sreća što tamo još postoji ustanova kućne zajednice. Ove rijetko naseljene zemlje, tako bogate plodnim zemljištem, krenule bi u susret osiromašenju onoga trenutka kada bi se proglasilo potpuno ukidanje zadruge, a time i proizvoljna podjela zemljišta i tla.
Evropski porodični život, koji razvoju individualnosti pruža neograničen prostor, još uvijek daleko nadilazi tradicije i potrebe bosanskog naroda, koji se najprije mora odgajati i uvježbavati u poslušnosti i organiziranom radu, a čije kršćanske porodice najprije moraju ojačati i procvjetati kako bi postale ravnopravne s muslimanskim porodicama, ako se ne želi da se narod rasprši u begove i stotine hiljada neposlušnih i osiromašenih atoma.
Koliko je uprava zemlje u organiziranoj kućnoj zajednici, a posebno u ličnosti domaćina, raspolagala elementom kojim se može upravljati i koji se lahko usmjerava, nakon prethodnog izlaganja i iskustava u našoj nekadašnjoj Vojnoj krajini, jedva da je potrebno pobliže objašnjavati. – piše Georg v. Gyurkovics – Bosnien und die Nebenlender, 1879.
(MiruhBosne)











