Zaim Rizvanović, preživjeli svjedok stradanja stanovnika Bojnika, Dobroševića i Ahatovića: Od smrti su me spasila izmasakrirana tijela
Na današnji dan 2. juna 1992. godine, agresorske snage naredile su mještanima Bojnika, Dobroševića i Ahatovića koji su bili zarobljeni u logoru u Rajlovcu, da uđu u autobus koji ih je navodno, trebao odvesti na razmjenu.
Ali tada agresori, umjesto na razmjenu, 56 nenaoružanih logoraša odvezli u Sokolinu, gdje su ih na najsvirepiji način ubili. Nisu primijetili da je osam ljudi ipak preživjelo masakr.
Jedan od preživjelih je i Zaim Rizvanović, kojeg smo posjetili u Ahatovićima i koji je još jednom ispričao kako su zločinici uglavnom komšije Bošnjake na divljački način mučili i ubijali.
– Prvo su nas zatvorili u logor u Rajlovcu u cisternama i tu smo bili 14 dana. Bili smo sve vrijeme u vodi do pasa. Tu su nas tukli do iznemoglosti i to okrenutim licem prema vodi ili zemlji, a najviše su nas udarali po bubrezima. Na nas su puštali i pse vučijake koji su nas svakodnevno grizli, a mi smo sa psima na leđima morali trčati, jer ako bi pao na zemlju, psi bi te zaklali – počeo je priču teško oboljeli Rizvanović.
Ubijene iz logora u Rajlovcu zakopali su pored tri jele u Ahatovićima i na tom mjestu sada se nalazi spomen-ploča sa imenima 16 ubijenih.
Rizvanonovića i još 55 Bošnjaka, pod izgovorom da ih vode na razmjenu, četnici su u crvenom autobusu vozili u smrt.
– To je bio crveni gradski autobus i mi smo ušli i mislili smo da idemo na razmjenu. Čim smo ušli, natjerali su nas da legnemo na pod autobusa i ležali smo jedan na drugom. Tako su nas dovezli u Srednje u Sokolinu gdje su nas namjeravali sve ubiti i tu je stao autobus. Motor je prokuhao pa nam je vozač psovao ustašku majku i govorio da smo mi krivi što je motor prokuhao. Zatim je nekoliko četnika sa puškama izašlo iz autobusa. Primijetili smo da je iza autobusa išlo pet-šest automobila. Tu su bili četnici koji su prevozili oružje da nas pobiju. Nije prošlo ni nekoliko minuta, a zolje su počele udarati u autobus. Onda su uslijedili rafali iz pušaka i na kraju su bacali bombe u autobus. To je bio divljački masakr – priča naš sagovornik.
Zaim Rizvanović i još sedmerica su čudom preživjeli.
– Ležao sam među rastrganim tijelima. U autobusu su mi ubili četiri brata Izeta, Hazima, Nedžada i Mehu i mnogobrojnu bližu rodbinu. Onda mi je bomba pala uz tijelo i teško me ranila. Nisam se smio pomaći jer su četnici provjeravali jesmo li mrtvi. Kada su četnici otišli, otpuzao sam u obližnju šumu. Tu sam ostao cijelu noć i slušao sam jauke ljudi koji su u mukama umirali u autobusu. Pred sabah sve je utihnulo i onda su došli mještani iz sela da ukopaju mrtve i tako su i mene našli. Prebacili su me u Olovo u ambulantu, a kasnije su me smjestili u tuzlansku bolnicu.
Zaim Rizvanović sada ima 52 godine. Od mučenja u logoru u Rajlovcu izvadili su mu bubreg i već godinu je na dijalizi. Prošle godine u Kliničkom centru Sarajevo operisao je srce i krvne sudove. Teško oboljeli Rizvanović živi sa suprugom i sinom koji je završio automehaničarski zanat, a posla nema. Supruga ne radi i žive od minimalne penzije nešto iznad 300 maraka uz neveliki dodatak za invalidninu.
Izvor: Faktor
You might also like
Javni čas o Srebrenici: Zašto istorija i otkud Turci
Posle ulaska u Srebrenicu 11. jula 1995. general Mladić je rekao: “Poklanjam srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom
Uhapšen Dušan Ćulibrk, osumnjičen za ubistvo 51 civila 1992. na području Bosanske Krupe
Po nalogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine lišena slobode osoba koja se sumnjiči za ubistvo 51 civila na području Bosanske Krupe, 1992. godine. Osumnjičeni se tereti za ubistvo 44 zatočenika iz
Sjećanje na dan kad je spaljena sarajevska Vijećnica, hram kulture
Gradska vijećnica u Sarajevu, najljepši i najreprezentativniji objekt iz austro-ugarskog perioda, gotovo da je uništena u požaru koji je uslijedio nakon granatiranja 1992. godine. Od tad je prošlo 25 godina,