Suočavanje s vlastitim zlom naša je moralna obaveza, a upiranje prstom nije ništa drugo nego mržnja, poručio je novinar Ivica Đikić na tribini Ahmići 33 godine kasnije: Ne u naše ime, povodom godišnjice toga zločina u četvrtak, 16. aprila, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.
Đikić je ovo kazao komentirajući nemogućnost jednog naroda da se nosi sa vlastitim zlom, neovisno o tome jesu li i drugi narodi činili zlo.
„Suočavanje s vlastitim zlom naša je moralna obveza. Ako stalno upiremo prstom u drugoga, govoreći da smo mi žrtve, a da je onaj drugi kriv i izazvao rat i patnju, time ne postižemo apsolutno ništa u smislu morala i popravljanja sebe… Upiranje prstom nije ništa drugo nego mržnja i nikuda ne vodi. Ako ne pokušamo naći put prema tami u sebi, svom narodu, nećemo se daleko odmaknuti ni u kojem pogledu”, poručio je Đikić.
Dodao je da se zločin u Ahmićima „ističe po brutalnosti“ i po tome što se događalo nakon zločina.
„S hrvatske strane, politike, društva i medija tada, taj zločin se prešućuje, relativizira i stavlja u kontekst antihrvatske zavjere… ili na način da se govori da su Ahmići tada bili legitiman vojni cilj, uporište Armije BiH i da su snage HVO-a legitimno napale to selo“, kazao je.
Domagoj Fuk, student politologije i član studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu, dao je primjer svojih prijatelja iz Viteza, koji zločin u Ahmićima smatraju svojevrsnom osvetom za zločin u Trusini počinjen gotovo istovremeno nad hrvatskim civilima i pripadnicima HVO-a. On smatra da problem nastaje kada se uzdiže samo vlastita etnička skupina, a ignorira se da su sve žrtve jednake.
Promjena javnog narativa
Problem relativiziranja, ignoriranja i zaboravljanja sudski utvrđenih činjenica nije prisutan samo u Hrvatskoj, nego i u BiH i drugim republikama, poručila je Tena Banjeglav, povjesničarka i istraživačica iz Documente, dodajući da bi osvještavanje ljudi o zločinima i odgovornosti za zločine trebao biti posao vlasti. Ipak, smatra da organizacije civilnog društva imaju utjecaja na narativ, koji postižu organiziranjem komemoracija, studijskim putovanjima u mjesta zločina te razgovorima sa svjedocima vremena, pripremom nastavnih materijala kao i drugim aktivnostima.
„Svaki mali napor, zagovarački ili obrazovni, utječe na to da situacija bude bolja“, poručila je, navevši primjer studentice koja je, nakon posjete Ahmićima i drugim mjestima stradanja civila, kazala da osjeća ljutnju prema sistemu obrazovanja jer do tada nije imala priliku čuti da su i hrvatske vojne jedinice činile ratne zločine.
Neupućenost studenata u tematiku nije isključiva krivica studenata, jer ona počinje od malih nogu, kazao je Fuk, koji je za ovaj zločin čuo tek u srednjoj školi, no ne u školi, već iz vlastitih interesa, putem medija „vanjske, zapadnjačke produkcije“.
Odnos Hrvata prema zločinu u Ahmićima mijenjao se kroz vrijeme, istaknuo je Đikić. Kazao je da se nakon 2000. o zločinu se počinje pisati i u širim medijima, a opći stav politike i javnosti je onaj osude i kajanja, razmišljanja o vlastitoj, hrvatskoj krivnji u tom ratu i zločinu u Ahmićima. Takav stav trajao je do oslobađajuće presude Gotovini i Markaču u Haagu 2012. i ulaska u EU 2013., kada se počinje kultivirati stav koji ostaje do danas.
“U društvenom mainstreamu više nema govora o hrvatskoj krivnji za zločine… Kad je Haag oslobodio dvojicu generala, to je shvaćeno kao uklanjanje Hrvatske odgovornosti za bilo koji zločin počinjen u ime Hrvata… Bojim se da, što vrijeme bude dalje išlo, to nesuočavanje s vlastitim zlom bit će sve snažnije, radikalnije i agresivnije, kao i optuživanje za antihrvatstvo“, poručio je.
Zaključuje da, ako se s (državnog) vrha emitira ideja da nije nekažnjivo emitirati mržnju, što vidimo na hrvatskoj, bošnjačkoj i srpskoj strani, ne možemo se nadati da će atmosfera biti drukčija.
U prilog tome govorila je i Mubera Maslić Ždralović, cjeloživotna aktvistkinja za ljudska prava koja zadnjih deset godina surađuje s Centrom za žene žrtve rata ROSA, kazavši da pojedinci, koji su bili voljni govoriti o iskustvima rata, više u tome ne vide smisla jer smatraju da nema koristi od suočavanja s prošlošću s ciljem pomirenja.
„Zadnjih godina komemoracije, ova i hrvatskim žrtvama, postaju jednonacionalne. Hrvati komemoriraju samo Hrvate, Bošnjaci samo Bošnjake…. Kad se spomene jedna žrtva, govori se: i nas su…“.
Tribina, koju je moderirala Sanja Kovačević, organizira se čertvrtu godinu na datum zločina u Ahmićima. Obilježavanje, zajedno s antiratnom akcijom koja je održana ranije u četvrtak na Trgu bana Josipa Jelačića, zajedno su organizirali zagrebački Centar za žene žrtve rata – ROSA, Centar za građansku hrabrost i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) iz Sarajeva te Ženska mreža Hrvatske.
U ranim jutarnjim satima 16. aprila 1993., prije 33 godine, jedinice HVO-a krenule su u napade u naseljenim područjima Viteza i Busovače, uključujući i Ahmiće. To je jedan od najstravičnijih zločina i najstravičniji od strane HVO-a u BiH. Ubijeno je 116 osoba 24 su ranjene, od čega 32 žene i 11 djece. Uništeno je i 169 kuća i dvije džamije, navodi Documenta Zagreb – Centar za suočavanje s prošlošću.
Dan ranije, uz popis žrtava, objavili su i sljedeće:
– AHMIĆI 33 GODINE KASNIJE: NE U NAŠE IME
Povodom 33. obljetnice ratnih zločina počinjenih u Ahmićima pokraj Viteza, upućujemo javnosti zajedničku izjavu:
U ranim jutarnjim satima, 16. travnja 1993., napad na srednjobosansko mjesto Ahmići izvele su lokalne postrojbe HVO-a. Haški sud je ove zločine okarakterizirao zločinom protiv čovječnosti. Jedan je to od najokrutnijih zločina u ratovima na teritoriju nekadašnje Jugoslavije. Ujedno, to je i najveći pojedinačni zločin počinjen tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba u Bosni i Hercegovini. Ubijeno je 116 osoba bošnjačkog etniciteta, 24 ih je ranjeno, uništeno je 169 kuća te dvije džamije. 32 ubijene žrtve bile su žene, a 11 djeca mlađa od 18 godina.
Dario Kordić, bivši predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Bosne i Hercegovine, između ostalih, osuđen je po zapovjednoj odgovornosti na 25 godina za ratne zločine počinjene u središnjoj Bosni, uključujući i Ahmiće. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju je zaključio da je ovaj zločin počinjen u okviru međunarodnog oružanog sukoba između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Pravomoćno je potvrđeno da je “Hrvatska ostvarivala sveukupnu kontrolu nad HVO-om“ te „rukovodila u planiranju, koordinaciji i organizaciji HVO-a.“
Ahmići su vrh ledenog brijega svih ratnih i nacionalističko-ekspanzionističkih politika Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, a odnos prema ovom ratnom zločinu primjer je hrvatskog odnosa prema suočavanju s prošlošću.
Od hrvatske vlasti tražimo da se službeno obilježava ovaj datum i odaje pijetet civilnim žrtvama zločina koji su počinile hrvatske vojne snage na teritoriju Bosne i Hercegovine, na isti način kao što se odaje poštovanje civilnim žrtvama poginulima u ratu na prostoru Hrvatske.
Činjenice o ovom zločinu trebaju biti uvrštene u povijesne udžbenike. Javnost treba biti obaviještena putem javnih medija i manifestacija.
Već četvrtu godinu zahtijevamo od Grada Zagreba da imenuje Trg ahmićkih žrtava. To je važno kao iskaz pijeteta prema žrtvama ratnog zločina. Važno je radi osvještavanja i educiranja javnosti, radi prevencije zločina. Tražimo prekid s nacionalističkom i imperijalnom politikom prema Bosni i Hercegovini. Preduvjet za to je iskreno suočavanje s počinjenim zločinima i preuzimanje odgovornosti za prošlost.
Istina, sjećanje i dobrosusjedski odnosi trebali bi se graditi djelima, a ne samo riječima. Imenovanjem Trga ahmićkih žrtava Republika Hrvatska može napraviti konkretan korak u sprečavanju ponavljanja ovakvih zločina u budućnosti.
