U danima kada se obilježava 34. godišnjica bosanske samostalnosti, prisjećamo se Huseina Gradaščevića, gradačačkog bega i kapetana – Zmaja od Bosne koji je Bosni donio nezavisnost – od prvih mjeseci 1831. pa do sredine 1832. godine.
(Iz rada Husein–Kapetan Gradaščević : Zmaj od Bosne. Autor Slavko Kaluđerčić, 1932.)
– U istoriji XIX vijeka Bosne među najpopularnije ličnosti, najznamenitije junake dolazi svakako Husein kapetan Gradaščević. Njegova ličnost, rad, duboko se usadila u duše širokih slojeva naroda. On je postao simbol junaštva, požrtvovanja, njegovim se imenom narod oduševio, ustalasao, krenuo u ispolinsku, nejednaku i tešku borbu za stara prava i privilegije Bosne.
Husein se borio za samostalnost i nezavisnost Bosne.
Od kako je Bosna izgubila svoju državnu samostalsnost u XV vijeku pred silnom navalom Turaka, pa sve tamo do okupacije, uvijek je Bosna za turskog gospodstva imala svoju unutarnju samostalnost i velike autonomne povlastice. Na te svoje privilegije Bosanci su bili gordi i ponosni, čusvali ih i branili sa velikim ponosom i dubokom ljubavlju.
– Husein kapetan rodio se 1802 godine u Gradačcu. Sin je čuvenog Osman-kapetana iz Gradačca, koga narodna pjesma spominje kao dobrog junaka i viteza. Huseinov otac bio je čuven sa svoje stroge pravičnosti, kako prema hrišćanima tako i prema musimanima. Mati Huseinova bila je Đurđijanka. Od matere je naslijedio kao mlijeko bijelu kožu, a od oca strogost i pravednost. Od matere je naučio Kuran. Bio je iskren i pobožan musliman, brižljivo je vršio sve obrede svoje vjere i propise Kurana, ni za što na svijetu ne bi propustio a da ne klanja pet puta dnevno, šta više često su ga viđali kako za vrijeme razgovora ponavlja sasma tiho poneku molitvu iz Kurana. Nije pio nikakvih vinskih niti alkoholnih pića. Stasa je bio osrednjeg, impozantna izgleda, pogleda blaga više nježna i sumorna, osmjeha puna draži i tuge, a njegove krupne oči natkriljavahu guste i ukrštene obrve. Jedva se moglo vjerovati, da se u tome nježnom tijelu krije onako snažna duša, veliki vojnički darovi, jaka taština, a osobito nevjerovatna lična hrabrost, dotjerana ponekada do drskosti. Od oca je naslijedio uzburkanu krv, jahanje bijesnih konja i pasanje svijetlog oružja. Osim toga otac mu je bio bogat, čuven i uvažen. Sve to ostavio je u nasljede svome sinu.
Husein-kapetan izabran za bosanskog vezira
Poslije svršenog izbora, svi od srca čestitaše Gradaščeviću sa željom, da, djelo dobro početo i sretno završi. »Sada Bosna može biti bosanskom«, sa ponosom svima je govorno Husein-kapetan. »I biće, ako samo hoćeš« potvrdio je Huseinu stari junak Hasan-aga iz Peći. »Upravljaj, Gradaščeviću, zemljom po bošnjački, da bi nam Bosna bila bosanskom«, stalno je sokolio Gradaščevića Hasan-aga. U čast izbora ispaljen je sa sarajevske tvrđave 21 top, da, oglasi svoj Bosni i Hercegovini, da je Bosna dobila Bosanca za vezira, voljom samih Bosanaca.
Pobjeda Husein-kapetana na Kosovu
– Knez Miloš baš u to vrijeme bio je priznat za nasljednika kneza Srbije, a Srbija je dobila autonomna prava i povlastice i prve znake samostalne i nezavisne države. To je sve Miloš isposlovao svojom vještom i okretnom politikom u Carigradu, Njemu nije bilo do ratovanja nego do dobrih i prijatejskih odnosa sa Carigradom. U jednom opširnom pismu on je opominjao Bosance, da se ne upuštaju u borbu sa Carigradom. Obećao im je da će ih izmiriti sa Sultanom. Istina u pismu je bio malo strog, a i prijetio je. Husein-kapetan po prirodi svojoj ponosit i stari koljenović, koji sa nekom gordošću gledaju na svoje porijeklo, koji vijekovima čuvaju i njeguju tradiciju, a potomci su starinom vitezova i proslavljenih junaka. Njihovi đedovi uvijek su proljevali krv da sačuvaju svoja starinska bosanska prava i privilegije. To je ponos koji prelazi u nasljedstvo s koljena na koljeno, a i s visine gleda na sve ostale. Miloš je bio u očima Huseinovim samo jedan srećan hajduk, uzdignut na kratkovremenu vlast griješnim popuštanjem jednog »đaur sultana«, otpadnika i koji je bio predmet mržnje svih muslimana. Husein je bio gnjevan što se Miloš usudio da mu ponudi svoje posredovanje i onda ga u tome pismu vrijeđaše, a i pretijaše. U njemu sve to poveća mržnju spram Miloša i stvori nepremostivi jaz između ova dva velika čovjeka, ili tačnije da kažemo udalji Bosnu od Srbije, odvede je drugom smjernicom političkih prilika i interesa.
– Kosovo uzeše bez po muke, ondje su Bosance dočekivali kao oslobodioce. Samo u Peći dođe do žešće borbe sa Arbanasima i četama velikog vezira. Junačni i daroviti Ali paša Vidaić (Fidahić), sada najvjerniji drug Husein-kapetana, brzo osvoji Peć i rastjera Arnaute. Poslije ovoga poraza kod Peći Arnauti počeše prilaziti na stranu Bosanaca. Veliki vezr nalazio se sa svojom vojskom u Skoplju i krenu se ka bari Sazliji protiv Bosanaca. Tu se otvori žestoka borba i nizami biše do nogu uništeni i potučeni. Husein-kapetan u borbi je zarobio 2000 nizama, zaplijenio mnogo čadora, topova i svu dežbanu i sav mutivak sadrazamov… Ćor-Jusuf pašu posjekli su Bosanci, a Hivzi-pašu teško su ranili, soslunski paša lakše je ranjen, silistar njegov i ćehaja zarobljeni su i u Prištini bačeni u aps… Pobjeda je velika zadobivena, samo je trebalo iskoristiti.
– Zahtjevi Bosanaca bili su ovi:
1) da se u Bosni i Hercegovini zadrži red bez ikakovih reforama.
2) da se u Bosni i Hercegovini postavi za vezira jedan između domaćih ljudi, što bi bila jedina potvrda i te melj bosanske nezavisnosti, i
3) da se odmah za vezira Bosne postavi Husin-kapetan.
Zadnja bitka Husein-kapetana nedaleko Sarajeva
– Kara Mahmud paša uputi se odmah prema ćupriji na Limu, zaobide klanac Hisardžik gdje su se utvrdili Hadži Mujaga. Huseinov haznadar i Osmanbeg Dženetić. Mahmud paša htio je da zaobide klanac i da odsječe Bosancima odstupnicu Tome se dosjete Bosanci ostave klanac i polete na ćuprju, zametne se krvava borba i Lim se oboji u krvi. Bosanci su se borili kao lavovi, ali biše savladani.
– Husein sakupi 18 000 do 20.000 ljudi i sa njima pođe u susret neprijatelju, odlučen da se bori do zadnje kapi krvi, pa ili pobijediti ili slavno poginuti. Slabo je nade bilo na uspjeh, to su bili mali ostaci nekada velike i slavne Huseinove vojske. Džindžafić beg stari Huseinov protivnik poveo je opet akciju u Sarajevu protivu njega. Husein se bojao, nemira u gradu a i napada Rizvanbegovića i Čengića iza leđa. Ostavi nešto vojske u Sarajevu da čuvaju tvrđave i gradske kapije, a on sa glavnim dijelom krene se put Pala. Sa Huseinom bio je samo Vidaić sa 3000 hrabrih junaka. Sredinu bojne linije držao je Vidaić hrabro je odbo nekoliko juriša Kara Mahmud paše, pomoći nije bilo ni sa koje strane, jačoj se sili moralo podleći i Husein se povuče prema Sarajevu i utabori se na Zlom Stupu. Odlučio je da brani Sarajevo do posljednjeg daha.
Borba na Zlom Stupu pokaza stalnost prijateljstva, vjernost i predanost druga drugu Husein-kapetana i Ali-paše Vidaića. Toga dana stekoše obojica lovorove vijence. Na jednoj strani stajaše dobro organizirana vojska Kara Mahmudova, sve samih nizama, a sa druge strane Husein kapetan i Vidaić sa 18.000 do 20.000 vojske, od kojih je bilo do 3000 koji su se borili kao lavovi. Ovoga puta zadobili bi Bosanci pobjedu, da nije bilo izdaje.
Sa jedne strane borllo se ponos i junaštvo, a sa druge regularna vojska, nizami. Borbu otvoriše nizami, prasnuše puške i zaciktaše a dim od puščanoga praha prekri cijelo bojno polje. Samo se čuje jauk i zapomaganje junaka. U najgušćim i najžešćim bojnim redovima borili su se kao divovi Husein i Vidaić. Jedan se sa drugim nadmetali u junaštvu, jurišali su na najopasnja mjesta sokoleći i povlačeći za sobom svoje junake.
Pod Huseinom poginu osam konja. Čim bi koji konj pao, brzo bi uzjahao odmorenoga i poletio kao munja medu neprijatelje. Neprijateljski redovi pokolebaše se, strahovite gubitke pretrpiše, počeše se naglo povlačiti, ostavljajući mrtve i ranjene. Izgledalo je da je bitka zadobivena. Glas se raznio da je Husein zadobio pobjedu Kara Mahmud se već spremao na bijeg, Knez Miloš i dalmatinska generalna komanda dobili su već izvještaje da su Bosanci pobjedili. I zaista turska vojska počela je smalaksavati, lomiti se pod junačkim navalama Huseina i Vidaića, ali u tima najkritičnijim momentima, kada se pobjeda već osmjehivala Bosancima, dođoše u pomoć Kara Mahmud paši Hercegovci pod vodstvom Alisage Rizvanbegovića i Smail-age Čengića i padoše Bosancima u leđa.
Otvori se još žešća i krvavija borba. Bosanci su već smalaksaii, a nizami osokoljeni novom pomoću, navalise još silnije i snažnije. Smalaksa Husein, smalaksa Vidaić, klonuše i svi njihovi junaci i počeše uzmicati, Ali-aga udari s boka na Bosance, stvori zabunu i nered čme je završena bitka, a Bosanci doživješe potpuni slom. Bosanci upadoše u dvije vatre. Videći Husein da se neće moći izdržati, da je sve izgubljeno, bolno uzviknu:
»Ovo je posljednji dan naše slobode!« i sabra i sakupi najhrabrije oko sebe, navali na nizamski lanac, probije ga i sretno iznose živ glavu i uputi se u Gradačac.
– Zna se da je njegova kapetanija u Bosni bila najuređenija i najsrećnija u cijeloj Bosni. U njegovoj vojsci bio je priličan broj hrišćana, i to najviše iz njegove kapetanije.
Mnogi traže uzroke borbe i svađe između Husein-kapetana i Ali-paše Rizvanbegovića. Teško je o tome reći pravi i istiniti sud.
Dovoljno je reći da Turska ne poznaje ni krvnog ni nasljednog plemstva, niti ga je bilo u ijednoj pokrajini osmanlijskog carstva, samo Bosna i Hercegovina činile su u tome iznimku.
Bosanska aristokracija stekla je sebi i svojoj zemlji sva autonomna prava i priznavala je samo pro forma Sultanov suverenitet. Padišaha su više štovali kao vjerskog poglavicu a ne kao vladara.
Pravi gospodari zemlje bili su domaći velikaši.
Onda je razumljivo zašto je među velikašima, koljenovićima nastala surevnjivost i borba: ko će biti prvi. Svak je želio da bude prvi, i čim bi se jedan podigao javljala bi se kod drugih ljubornost i zavist i ustajali bi odmah protiv njega.
(MiruhBosne)
