Tekstovi o Džezar Ahmed paši objavljeni u listu Bošnjak, 1892. godine.
–Između onih stotina slavnih sinova još slavnije Bosne, koji su se proslavili u službi osmanlijskog carstva, dopalo mi se da danas prozborim štogod o Džezaru Ahmed paši, nadajući se da ću ovim potaknuti i druge domorodce, spisatelje na sličan posao glede ostalih proslavljenih Bošnjaka.
Ako se naši rodoljubi uhvate posla, eto nam gotova krasna kita domaćeg cvjeća, iz koje će potomstvo moći udisavati miomirise, i svoju dušu oplemeniti, a još ćemo time i istoriju naše prošlosti okititi.
Kada se je među Bošnjacima obljubljeni Hekim ogli Ali paša, koji je održao pobjedu na Banjojluci, vraćao iz Bosne u Carigrad, pošao je među njegovim dvorjanicima i osamnaest-godišnji mladić Ahmed rodom Bošnjak, a zanimanjem berber. Iz kojeg mjesta je on bio rodom, ne zna se pouzdano, neki vele iz Zvornika, neki iz Travnika, a neki opet iz Fatnice blizu Stoca u Hercegovini. Kada je Ali paša 1169. godine po hidžretu postao guvernerom Misira (Egipta), pošao je s njime i opet mladi Bošnjak. U ono doba u Misiru sjegjaše Sultanov valija, ali sva vlast i uprava bijaše u rukama Kjolemenskih begova. Neko vrijeme bijaše Ahmed uz Hekim ogli Ali pašu, ali njegov vedri i bistri duh težaše za radom, te stoga on i ostavi Ali pašu i stupi u službu Salih bega, jednog od prvih Kjolemenskih begova i misirskih prvaka, koji ga puno zavoli radi njegova junaštva i vještine u oružju, te ga sa sobom i na Meku povede obukav ga u misirsko odijelo, ali on ipak bijaše poznat pod imenom „Bošnjak Ahmed“.
Bošnjak Ahmed ne mogaše dugo vremena ostati ni u službi Salih begovoj, već pređe drugom prvaku Abullah begu, s kim odmah ode na vojsku proti arapskim plemenima, koja bijahu odkazala vladi poslušnost. Pošto je njegov zapovjednik pao u jednoj bitci, imenova ga našljednik Abdullah begov poslije svršene bitke upraviteljem u jednom selu nemirne okolice.
Novi položaj dade mladomu Bošnjaku priliku, da pokaže svoju vrijednost, i baš u toj prilici otpoče krčiti put slave, koja mu kasnije dade i svjetski glas. Kao upravitelj, gdje mu ruke nijesu svezate, hvati se kako je sam znao i htio rada, da u svojoj okolici iskorjeni ustaše. Koji god bi mu dopao šaka, toga bi što radi urote a što da osveti svoga gospodara, koji je u bitci poginuo, bez milosti najstrožije kaznio. U tome poslu pošlo mu je za rukom uhvatiti i četvoricu ustaških prvaka, koje je odmah posjekao, a glave im misirskoj vladi otpremio. S toga energičnog postupka i sjajnog i nenadanog uspjeha, prozvaše misirci Ahtneda „Džezarom“, što znači u arapskom jeziku kasap, koji kolje deve.
Ovaj uspješni rad Džezar Ahmedov naravno dođe i u uši misirskog zapovjednika Ali bega, koji ga pozva sa seoskog upraviteljstva u svoju bližnju službu i povjeri mu važnu službu policajnog nadzornika glavne varoši, koji u ono doba nosaše ime „Valije“. I tešku službu policajnog nadzornika, koji moradaše i danom i noći ophoditi varoš, izgrednike i druge, koji red i mir krše, kazniti, vršaše on sa najboljim uspjesima, te tako potpuno zadovolji Ali bega, koji ga za to imenova begom i podijeli mu čast „Emira“. Malo po malo postade Ahmed beg i prvi pouzdanik Ali begov, on mu povjeravaše najteže poslove, preko njega nastojaše riješiti se svojih suparnika u borbi za prevlast. Ahmed beg je mnogom takmacu svoga zapovjednika i vlastitom rukom glavu odrubio. Napokon posumnja Ali beg i u Salih bega nekdanjeg Džezar Ahmed begova gospodara, te pozove jednoć Ahmed bega, i reče mu, da smakne osumnjičenog Salih bega, ali kad razumi od Ahmed bega, da neće potrpati pod noge onolike dobre činove Salih begove, što mu ih je učinio, i sa životom ga rastaviti, okrenu lukavi Ali beg gudalo na drugu žicu, i pohvali Ahmed bega sa riječima: Živio Džezare! Moja je namjera bila, da okušam tvoju vjernost, no sada znam, koga imam.
Oštroumni Džezar shvatio je pravu namjeru Ali begovu, te je odmah iz njegova konaka došao Salih begu i kazao mu, što mu je bilo namijenjeno, nu Salih beg ne mogaše vjerovati, da je u Ali begovu govoru bilo zbilje, jer govoraše: „još od početka naše vlade ja živim u najvećem prijateljstvu s njime, pa s toga ne mogu pojmiti, da bi mogao imati razloga o mojoj glavi raditi“. Sutri dan posjeti Salih bega i Ali beg te mu u zgodno vrijeme ispriča, kako je ko bajagi ispitao vjernost Džezarovu, dodavši tome, neka bi i on svoje ljude tako na njemu ispitao. Uvijene Ali begove riječi uvjeriše Salih bega, da mu zla ne misli. Poslije ove zgode ne mogaše Ali beg mirno spavati, on se bojaše sada ne samo Salih bega, već još i Džezara, te naredi svome drugome pouzdaniku „Elu Zehebu“, da obojicu sa puta ukloni.
-Malo iza toga postade Salih beg žrtvom sumnje, ali se nitko ne usudi bez dobre zgode napasti na hrabroga Džezara, nu na jednom sastanku izvadi Ebu Zeheb svoju sablju ko bajagi, da je očisti, te reče Džezaru: deder, da vidim tvoju sablju, je li kao moja dobra, ali on pogodi njegovu tajnu namjeru, te sinuvši na stranu odvrati mu: Ja vadim sablju samo prema neprijatelju. Ovo ga potpuno uvjeri, da se i protiv njegovoj glavi radi, te iste večeri kad ga je Ebu Zeheb pokušao prevariti, preobuče se u skitalačko odijelo i otputi se kriomice u Aleksandriju. Dok su neprijatelji doznali, da je Džezar pobjego i dok je za njim poslata potjera stigla u Aleksandriju, umače on u jednu lađu, koja ga po ondašnjem običaju ne htjede potjeri i vlasti predati, već ga odvede u Carigrad. Ovako je Džezar počeo svoj rad u Misiru, koji je trajao do 1182. god. po hidžretu.
Iza Džezarova odlaska postade Ali beg neograničeni gospodar Misira, te pošto svrgnu osmanlijskog vezira i kašnje ga otrova posla svoju vojsku pod Ebu Zehebom na Hidžaz i Damask (Šam) da i te krajeve pod svoju vlast podčini, ali Ebu Zeheb težeći, da sam postane gospodarom Misira, poteže se iz Damaska sa pobjedonosnom vojskom i dođe natrag u Misir. Ali beg doznav za Ebu Zehebove spljetke htijaše ga pogubiti, no ovaj sakupi oko sebe dosta veliku silu, stade protiv njemu i Ali beg morade pobjeći u Akru (Akju) Tahir Omeru, koji bijaše tude samostalni gospodar i koji je bio njegov saveznik i potpomagao njegovu vojsku pod Ebu Zehebom, kad je išla na Damask. Ali beg nastojaše, da se uz Tahir Omera dočepa opet svojega izgubljenog gospodstva u Misiru, te zamoli pomoć i u Rusije, koja mu odmah posla svoju flotu iz Bijelog mora u Akru.
Džezar Ahmed beg došav u Carigrad ne nađe tude za sebe prikladna mjesta te se otputi u Alepo (Halep) zatim u Damask a napokon u Bajrut (Birut), gdje neko vrijeme ostade kod zapovjednika Emir-i-Jusufa, koji mu veliku počast odavaše, ali se i odatle krenu i ode opet u Damask. Potucaše se on neko vrijeme u Damasku bez pare i dinara, dok se jednoč u jermenskom odijelu otputi u Misir i tude prenoćiv samo tri noći kod svoje kuće, uze nešto imanja, što je mogao sa sobom ponijeti i vrati se opet u Damask. U isto doba t. j. 1185 god. spremaše se damaski valija Vekil Osman paša sa vojskom na Akru, da pokori Tahir Omera, koji se bijaše spremio dočekati ga sa svojom vojskom, pristašima misirskog bjegunca Ali bega i ruskom flotom, koju bijaše Ali beg dobavio, da mu pomogne povratiti izgubljeno gospodstvo u Misiru.
Džezar Ahmed beg stupi u Vekil Osman pašinu vojsku i pod zapovjedništvom Halil paše bivšeg zapovjednika Jerusalima ode na Tahir Omera. Obje vojske sukobiše se kod Selh-ul-Gazije blizu Sajde, ali ustaši pod Tahir Omerom odnesoše pobjedu, a osmanlijska vojska sa Džezarom morade se vratiti u Damask. Ruska flota, koja stajaše uz ustaše, krene onda na Bajrut i tude iskrca svoju vojsku, koja opljačka nekolike kuće, te se odmah natrag u lađe povrati, a napokon dobiv zapovjednik flote od Emiri Mensura strica tadanjeg bajrutskog zapovjednika Emira Jusufova 2.500 rijala mita potegnu se ispred tvrđave. Ovo uplaši Emiri Jusufa te on zatraži pomoć od damaskog vezira Osman paše, a ovaj mu posla jedan odjel vojske sa Džezar Ahmed begom. Kad je Džezar sa vojskom stigao u Bajrut pozove Emir Jusuf svo činovništvo, i pred njima preda mu gradske ključeve, a njima reče, da ga moraju slušati i njegove zapovjesti vršiti.
Ovdje izbi opet na površinu Džezarovo ime a njegovim starim dušmanima poče se strah u srcu pokazivati. Ebu Zeheb, koji vladaše u to doba Misirom, bojaše se od svih najviše Džezarove osvete, te zamoli Emiri Jusufa, obećav mu 200.000 rijala dati, da ga potajno ubije, ali on bojeći se kazne od Osmanlijske vlade, kod koje Džezar bijaše uvažen, odbi Ebu Zehebovu ponudu. Među tim Džezar je marljivo popravljao gradske bedeme, i opkope te nastojao svoju vlast ko što treba utvrditi. Emiri Jusuf vidiv njegov rad poboja se, da će mu najkasnije svu vlast preoteti, te mu stoga pisa, da će on preuzeti svu odgovornost na sebe za obranu grada, kao i dovršenje utvrda, a za to neka njemu sve predade, i vrati se natrag u Damask. Razumije se samo po sebi, da Džezar nije primio ove ponude, nego se je još marljivije utvrđivao, te je odredio i oštre mjere, da svoju vlast osigura. Naravno to je dovelo i do otvorenog sukoba među njim i Emiri Jusufom, ali kad su se protivnički tabori sukobili, i Džezar uvidio, da neće moći odoljeti sili svojeg protivnika, ponudi mu, da nesporazum mirnim načinom riješe, te se Džezar tude obveza, da će za 40 dana Bajrut ostaviti i njemu ga predati, na što se Emir Jusuf sa vojskom povrati u svoje mjesto.
-Dok je Emiri Jusuf sanjao o Džezarovu izlasku iz Bajruta, on je i dan i noć radio da dovrši utvrde grada, te kad je po ugovoru trebalo, da grad ostavi, razigjoše se njegove čete po Emiri Jusufovoj okolici harajući i pljačkajući sve što im je pod ruku došlo. Emiri Jusuf pozove sada u pomoć Tahir Omera i njegovim posredovanjem rusku flotu. Ove sile obsjednu Bajrut sa kopna i sa moru, i to stanje trajaše ravna četiri mjeseca. Nemogavši Džezar mnogo jačoj neprijateljskoj sili odoljeti najviše radi toga, što je svu pripravljenu branu pojeo, predade grad protivnicima na vjeru i ode sa svojim pristašima najprije na Akru (Akju), gdje ga Tahir Omer dobro dočeka, te mu sa svojim transportom pomože u Damask se vratiti, no Džezar došav u Damask, zastavi za sebe Tahir Omerov trasport. Iza ovog događaja isposlova Tahir Omer i Emiri Jusuf preko Osman paše i opet milost Sultanovu. Obojica davahu redovito određeni porez, ali i to dugo ne potraja, jer se Emiri Jusuf zavadi sa istim Osman pašom, te i njegovu vojsku, koja bijaše pošla na njega, potuče, i usljed toga bi Osman paša svrgnut sa valiluka u Damasku, a zamijeni ga Azum zade Mehmed paša. U isto doba umrije misirski Emir Ebu Zeheb baš poslije što je Tahir Omerove zemlje osvojio bio, a Tahir Omer se i tako riješi svojega žestoga neprijatelja, te ne bojavši se sada opasnosti ni s jedne strane, odmetnu se u potpunom smislu te riječi. Za to bude 1185. godine po hidžretu naređeno admiralu Džezairliji Gazi Hasan paši, da ode sa flotom pred Akru i pokori Tahir Omera.
Hasan paši bijaše među ostalim dodijeljen i Džezar, koji ujedno bijaše imenovat beglerbegom i stavljeno mu u izgled, da će biti imenovati zapovjednikom akranske tvrđave. Pošto je otpremljena vojska pobjedila i u bitci Tahir Omer poginuo, bi Džezar neposredno iz Carigrada imenovat valijom Sajde, i podijeljena mu čast vezira; nu admiralu Hasan paši ne bijaše u volji ovo imenovanje, jer u tome nije tražen njegov predlog. U isto doba ukinula je turska vlada tako zvanu “Lond” vojsku, a ovi se vojnici koji su drugčije vrlo hrabri bili, raspršiše koje kud. Jedan dio ovih vojnika sa četvoricom svojih vođa pribjegne Džezar Ahmed paši, a ovi ih dobro primi, i odmah otpremi na Bajrut protiv Emiri Jusufu, koji lahko pobjediše Jusufovu vojsku. Emiri Jusuf prituži se Hasan paši na Džezara, navedavši, da Džezar po njegovoj zemlji pljačka samo zato što on redovito plaća Sultanu danak. Hasan paša bijaše na Džezara još od prije kivan, a ova pritužba podjari staru mržnju i on odmah otplovi sa jednom lađom u Sajdu, gdje ga Džezar sa svim počastima dočeka, ali Hasan paša bijaše ljutita lica, te i poklonstvo Džezarovo srdito odbi, što više podigne nož i obreze ga po licu. Kad se je Džezar izvinuo, da on nije kriv onoj bitci što se je dogodila među njegovim i Emiri Jusufovim vojnicima, povrati se Hasan paša i sakrije svoju mržnju, ali mu zabrani miješati se u unutrašnje poslove Emiri Jusufove vlasti. Hasan pašina zapovjed podijeljena Džezaru, nije pala na plodno tlo, jer on istom sada poče napadati na Emiri Jusufa, a s time usporedno postajaše i bogat i uplivan u svome kraju. Hasan pašina ljutnja na Džezara pretvori se sada u pravi gnjev, i on otputova u Carigrad, ne bi li isposlovao, da se Džezar ukloni iz Sajde.
Godine 1191, po hidžretu otpočeše žestoke bitke među Džezarom i sinom Tahir Omerovim Ali Zahirom, u kojim je Džezarova vojska konačno pobjedila, no Ali Zahira ne mogoše nikako uhvatiti. Napokon spljetkama damaskog valije ubiše Ali Zahira, a s njim izumrije Tahir Omerova loza, a njihovu zemlju i imanje zaposjedne Džezar. Džezar utvrdi svoju vlast tako jako, da mu i veća bujica ne mogaše naštetiti, pa stoga ostaše jalova i sva nastojanja admiralova. 1193. godine odluči Džezar preseliti svoju vladu u Akru, i za to iskopavaše velike opkope oko tvrđave, te se u Akri jako utvrdi. U tome vremenu zavadi se Emiri Jusuf sa svojom braćom, a pošto je svaka stranka imala svojih pristaša, dođe među njima i do bitke. Emiri Jusuf uvidivši, da je na strani njegovih protivnika veća sila, zamoli Džezara za pomoć, koji mu molbu uvaži, i zajedničke vojske sretno pobjediše svoje potivnike. Tako je Džezar sve to veće utvrđivao svoju vlast i miješao se u sve stranačke prijepirke vladajućih plemena, a te okolnosti trajahu do 1197. godine.
–Ovolikoj Džezarovoj vlasti počeše zaviditi i u Carigradu, te im Džezar zadavaše ozbiljne brige, ali se ni jedan njegovih protivnika ne usudi otvoreno stati da ga iz onih krajeva pokrene. Napokon dođoše na misao, da Džezaru ponude važnu vezirsku stolicu u Bosni, te se nadahu, da će tu ponudu objeručke prihvatiti i odmah se krenuti u svoju otadžbinu. Nu Džezar i ako je ljubio svoju otadžbinu i svoju braću, znao je, da njegova hrabrost ne bi imala toliko vrijednosti među junačkom mu braćom, te voljede ostati u onim krajevima, gdje svako samo pred njegovim imenom strepijaše.
Na tu ponudu iz Carigrada odgovorio je Džezar sa pismom od 17. muharema 1197. ovako: „Nemiri, koji vladaju među urođenicima derzijskih planina iziskuju, da im se čim prije na kraj stane i da se okolica od njihovih nasrtaja obezbjedi i mir uspostavi, stoga sam svaki čas iščekivao visoke zapovjesti, da tu dužnost odpočnem, te me iznenadi visoko odlikovanje bosanskim valilukom, zato se slobodim o ovdašnjim prilikama opširnije izvjestiti: Veliki broj pristalica ubijenog Tahir Omera, koji su se koje kud posakrivali i koji neprestano kod svake zgode nasrću, — istiniti Bog zna — ne dopustiše mi, da se ni dani ni noći razoružam, nego sam lišen svake udobnosti i pokoja neprestano radio, da što bolje red i mir uspostavim u čemu sam — bar u jednom kraju — uspio. Kad se uzmu u obzir moji napori s jedne strane i djelovanja mojih predšastnika s druge strane mislim, da je slaba svaka nada, da bi jedan od mojih ljudi, kojeg bih morao po visokoj zapovijesti ovdje na svojem mjestu ostaviti, mogao ako ništa drugo ono bar očuvati, što sam ja za osam godina uradio.
Nema sumnje, da sam ja ne samo svoj glas i imanje, što sam ga sa velikim mukama stekao već i život za Previšnju volju spreman žrtvovati, ali je opet i to nedvojbeno, da biše ovdašnje ustaške vođe kod prve prilike na površinu izbile, u onda biše nastupili još nepovoljniji odnošaji nego su za vremena Tahir Omerova bili, što bi mojim gospodarima veliku glavobolju donijelo. Za to je preče ovaj kraj urediti i umiriti nego li Bosnu, gdje vladaju povoljnije prilike. Iznoseći ove okolnosti pred svoje gospodare i dodajući još tome, da bi moja selidba sa mnogobrojnim ljudima, koje svakako moram sa sobom povesti, da bih svagdje mogao prestaviti veličinu i moć svojeg gospodara, prouzrokovala velike poteškoće i terete u svim mjestima, kroz koja bih proći morao; uzdam se, da će mi pasti u dio dužnost, da ostanem i nadalje u ovim krajevima”.
Ovo je pismo našlo odziva u Carigradu i Džezar Ahmed paši ostavljena cijelokupna uprava sajdanske okolice. Džezara vodaše vazda jedna te ista težnja za osvajanjem zemalja i širenjem svoje vlasti, i u tome on naumi pokoriti i „beni muteval“-ske šehove u Bešari, koji se dijeljahu na tri porodice, te odasla god. 1198. vojsku pod svojini čehajom Selim pašom (po svoj prilici Bošnjakom) u njihove krajeve. Naravno oni se odupriješe Džezarovoj vojsci, ali većoj i ujedno hrabroj sili ne mogoše odoljeti i ako su šehovi i njihovi vojnici bili izvanredno hrabri i vješti. Arapski istorici pišu, da su ove bitke bile tako žestoke i strašne, da bi mladići osijedjeli, ako bi im se mogli predstaviti svi užasi njihovi. U tim bitkama podlegoše urođenici, a dvojica šehova ostadoše također na bojnom polju, dočim treći pobježe iz svojeg grada Šekifa, a Džezar zavlada i Bešarom.
Odmah iza ove pobjede otvori Džezar rat i sa Emiri Jusufom, kojem je dao povoda Emir Smail ujak Emiri Jusufov. Smail je vladao u Tejmu, a nije trpio svoga rođaka Emiri Jusufa, te stoga ponudi Džezaru, da će mu platiti tri stotine hiljada groša, ako mu dade Emiri Jusufove zemlje, što Džezar odmah prihvati i dozva Emiri Smaila k sebi u Akru. Džezar stavi na razpoloženje Smailu jedan dio svoje vojske, i ovaj u društvu sa Emiri Ahmedom bratom Jusufovim ode put Dir-ulKamera, prestonice Jusufove. I ako je Emiri Jusuf pokušao odaprijeti se protivnoj sili, nije mogao nikakva uspjeha od toga postići, jer za kratko vrijeme pobjedi Smail i uniđe u Dir-ul-Kamer, a Jusuf se sa svojim prvacima sakri u jedan kut svoje zemlje. Poslije postignutog uspjeha bijaše prva dužnost Smailu nabaviti ogromnu svotu, koju se je obvezao Džezaru platiti, te za to globijaše kako bogataša tako i siromaha, a to ostavljaše iza sebe trag nezadovoljstva među narodom.
-Ovim događajima opravdao je Džezar svoje tvrdnje, što ih je prikazao u odgovoru na ponuđenu mu vezirsku stolicu u Bosni. Nu Džezar nije htio Emiri Smaila stalno ostaviti u novoj vladavini, nego je opet tražio povoda kako bi ga odatle pomakao, i novim se događajem opet okoristio. Za to otpremi njegov dvorski pouzdanik Mihajlo Aleksić potajno pismo Emiri Jusufu, u kojem mu zajamči, da će dobiti izgubljenu vladavinu, ako se obveže platiti onu svotu, koju je Smail obećao, a da se to na čisto utvrdi, pozva ga u Akru. Emiri Jusuf i sam po sebi tražaše načina, kojim bi izgladio Džezarovu ljutnju, te prigrli objeručke Mihajlovo ponudu i dođe u Akru, gdje se obveza kroz tri mjeseca platiti dvijesto hiljada groša. Čim je Jusuf potpisao obveznicu, krenu se sa jednim odjelom Džezarovih vojnika i iznenada obsjednu jedno jutro Dir-ul-Katner te unišav u grad uhfati Smaila i metnu ga u tamnicu gdje je i umro, a Džezaru otpremi osim svote za koju se je obvezao i još mnogo blaga. Stanovnici vrućeg Hidžaza nemajući prilike zaslužiti svoju branu iz drugog izvora, naučeni su od davnih vremena priskrbiti sebi životne potrebe od onih stotina hiljada hadžija, što dolaze sa svih strana svijeta na badž u te svete krajeve. Iz Stambola i iz Misira ide svake godine pred hadžijama po jedan „Ernir”, koji nosi državne darove stanovnicima svetih mjesta. Prilike u Hidžazu uzakoniše ovaj običaj, te su Arapi ne jedan put stali hadžijama na put i opljačkali ih kad su u uzakonjenom običaju uskraćeni bili. Za to su vazda birate za „Emiri, hadža” paše, koji su snažni i hrabri, da biše bili u stanju i možebitne napadaje Arapa odbiti.
Godine 1197. po hidžretu nije poslala misirska vlada svoje darove u dostatnoj mjeri, te stoga ne usudiše misirske hadžije u Medinu otići, a slične neprilike zadesiše slijedeće godine i hadžije pod vodstvom carigradskog Emira Derviš paše, vrlo slabog i nemoćnog vezira. Iza ovih događaja predviđalo se u Stambolu, da će iduće godine neizbježivo nastati ozbiljne poteškoće ako se ne pošalje moćan i okretan Emir, koji bi svakoj neprilici na kraj stati mogao. U onoj neprilici poginuo je i velik broj deva — kamila — određenih za hadžije, kao to je i ostalim putničkim opremama znatna šteta nanesena. Stoga se porodiše dosta ozbiljne rasprave u stambolskom carevinskom vijeću, o izboru „Emiri hadža” za 1199. godinu. Veliki vezir Halil Hamid paša bijaše za to, da se Džezar Ahmed paša imenuje „Emiri badžom” jer se je dosadašnjim radom pokazao, da je u stanju svaku nepriliku, koja bi se u Hidžazu pokazala s mjesta ukloniti, a osim toga neće tražiti niti potpore za opremu sebe i svoje vojske; nu nekoličina velikaša a pred njima admiral Džezarli Hasan paša, koji bijaše, kao što nam je poznato ljutit na Džezara, predstavljaše vijeću razne neprilike, koje bi mogle nastati, ako bi se Džezar „Emiri hadžom” imenovao, ali napokon Sultanovom iradom bi dne 1. Džumazilevela 1199. Džezar za Emira i damaskog valiju izabrat, a privremeno valijom Sajde njegov Ćehaja Selim paša.
Kao što se je nadalo u Carigradu Džezar je u istinu povjereni mu posao Emiri hadža sasma dobro obavio. I s ovim odlikovanjem stekao je Džezar novih neprijatelja među vezirima, koji se nadahu, da će im ta dična služba u dio pasti, osobito padaše im u oči to, što je Džezar na svome mjestu ostavio samo svoje privrženike. U ono doba dok je Džezar bio Emir badž nastadoše u Misiru nagovaranjem franceske vlade nemiri, koji su prijetili ozbiljnim posljedicama. Za to je poslat u Misir admiral osmanlijske mornarice Gazi Hasan paša sa flotom, da povrati mir i red, te otkloni prijeteću opasnost. Istom što je sa velikim poteškoćama i nakon krvavih okršaja u Misiru mir povraćen bio, morade se admiral vratiti iz Misira, jer vođeni prijegovori sa Rusijom dokazivahu, da je rat neizbježiv.
Da se pako istom uspostavljeni mir u Misiru održi trebalo je namjestiti valiju u susjednim krajevima Misira moćna i ondašnjim prilikama vješta pašu; stoga je Džezar Ahmed paša u Muharemu 1201. godine ponovno imenovat valijom Sajde, a damaski vilajet podijeljen Batal Husein paši. Među tim je Selim paša, kojeg je Džezar na svojem mjestu u Sajdi ostavio bio, od kuge umro. Poznata nam Džezarova ratoborna narav i energičnost ne htjede ni časa trpjeti opetovnu surovost Emiri Jusufa, koji misleći, da mu Džezar ne može ništa učiniti, kad mu je šamski vilajet iz ruku oduzet, otkaza on svaku poslušnost Džezarovu i ne htjede mu plaćati ugovorenog i uobičajenog danka.
-Na predlog Emiri Alije sina Smailova a rođaka Jusufova odasla Džezar dobar dio svoje vojske pod malijem Selim pašom i Sulejman pašom na Emiri Jusufa. Ovaj put donese Džezaru njegova pohlepa strašnih a haman odsudnih posljedica. Istom što je Džezarova vojska s mjesta krenula, opazi Džezar, da njegovi robovi i robinje snuju o nekakvom izdajstvu, te uzevši sa sobom 30 kavasa sve Bošnjaka, u koje je vazda posljednu nadu polagao, uniđe u dvor i svezav najpre dvorskog ključara pozatvara sve buntovnike. Nu ostali dvorjani bojeći se da će i oni morati trpjeti Džezarovu srčbu hvate se oružja i u zajednici sa nekim kavasima a pod vodstvom blagajnika, koji bijaše brat na Emiri Jusufa sa vojskom odaslanog Selim paše, dočepaju se gradske utvrde gdje naperiše topove prema varoši. Građane obuze sada strah, te zamoliše preko muftije Džezara za pomilovanje neposlušnika, koji uviđajući da ih lahko pofatati ne može, oprosti im grijeh, ali im naredi, da se s mjesta otpute u Selim pašinu vojsku što oni i učiniše.
Buntovnici došav u Selim pašinu vojsku, zamoliše ga, da posreduje kod Džezara, nebi li ovaj njihove grijehe posve zaboravio, što je Selim paša i učinio, ali njegovi opetovni predloži o tome ne postigoše povoljna uspjeha. To prouzrokova napokon u Selim paši prezir na Dežara te on pridobiv za sebe Sulejman pašu i ostalo prvake vojske, stupi u pomirbene razgovore sa Emir Jusufom s kojim konačno i mir sklopi, te se krenu sa vojskom natrag u Akru s namjerom, da Džezara pogubi i sam sebe valijom Sajde proglasi, u kojoj je namjeri našao mnogo pristaša naročito kod bajrutskog mutesellima. Eto ovako se pretvori Džezarova vojska, koju sakupi i posla, da mu ime i slavu uveliča u puku protivnicu, koja mu ozbiljno glavi prijetijaše.
Što bijaše vrijedne vojske to je Džezar odaslao sa Selim pašom, koji je upotrijebi sada protiv Džezaru, a osim iste pridružiše se Selim paši svi prvaci okolice sa svojim pristašima, koji su dobavili vojsci svu opskrbu. Svi znakovi dokazivahu, da će Selim paša pobjediti, i da se Džezarovoj slavi i veličini približuje odsudni čas. Svi neprijatelji, koji su pretrpjeli Džezarove udarce radovahu se kritičnom času.
I sami Džezar nije imao puno nade, da će moći protivnika odbiti, stoga je pripravio lađe u kojem bi mogao u zadnjem času pobjeći, ali je odlučio svakako pokušati zadnju sreću sa vojničkim varkama, te je sakupio uza se nekoliko kavasa Bošnjaka, kojim je vjerovao, da će za njeg i glavu izgubiti, a sa njima mali odjel Arnauta što čuvahu grada i nekoliko zidara i radenika, obećav ih bogato nagraditi, te s tom mješovitom i malom četom naumi iznenada noću napasti protivnike, koji se bijahu utaborili pred gradom, uzdajući se u svoju silu, pustiše svu opreznost iz ruku.
Kako je odlučio, tako je i učinio, a sreća što mu se vazda smijaše nije ga ni ovaj put iznevjerila. Džezar je sa ovom; malom i slabom četicom užasno potukao svoje protivnike, te je Selim paša u Damask a Sulejman paša u Dir-ulKamer pobjegao. Iza ovog događaja ne vjerovaše Džezar živoj duši, svakog smatraše zakletim neprijateljem, te bezobzirno kazni svakog, koji mu se je i malo sumnjiv pokazao.
U ovom burnom vremenu preriječi se Džezar sa franceskim konsulima u Akri i Sajdi te naredi, da svi franceski podajnici što žive u Akri i Sajdi odmah ostave iste gradove, te im kuće i dućane zatvoriti dade. Na to se preseliše franceski konsuli u Jafu, odakle poslaše svoje pritužbe na Džezara u Carigrad. Iz Carigrada je naređeno Džezaru po naročitom izaslaniku, da išćerane franceske konsule natrag primi, ali je on odgovorio, da je u zavadi s njima, te da ih primiti nemože, no pošto se njegova ljutnja odnosi samo na njihove ličnosti, pripravan je u mjesto proćeranih konsula druge osobe primiti. I opetovnoj odredbi iz Carigrada odupro se je Džezar tvrdokorno, te se proćerani franceski konsuli natrag u Akru i Sajdu ne povratiše.
Među tim je Džezar otpremio tri odjela na novo sakupljene vojske, da pokori Emiri Jusufa. Nakon žestokih bojeva i krvavih bitaka, odnese Džezar sjajnu pobjedu, a Emir Jusuf bojeći se svojoj glavi, sakupi sve prvake i šejhove, ne bi li sdogovorno našli način, kako bi udunuli bojnu vatru i ublažili Džezaravu srčbu. Na zdogovoru izabrat je za Emira, Jusufov stričević malodobni Emiri Bešir, ispred kojeg je mati mu upravljala. Džezar je primio mladog Emira sa velikim počastima, gdje mu je uručio ugovor, u kojem je bio stavljen uvjet, da imade Emiri Jusufa iz svoga područja proćerati u koju svrhu mu je stavio na raspolaganje dostatni odjel vojske.
-I ako se bijaše Emir Jusuf potego u kraj i mirno sjedio, da nije bilo povoda za napadaje, ipak je Bešir morao krenuti sa vojskom na Jusufa, kojega je potukao i koji pobježe damaskom valiji Uzun Ibrahim paši. Ovaj lijepo primi Jusufa, te za kratko vrijeme povrativši se sa Hadža, posla ga u staro mjesto, iz kojeg ga je Bešir oćerao; ali Džezar i opet primora Bešira, da krene sa vojskom proti njemu, a Jusuf dočuv za to pobježe, ali odasla Džezaru molbu, u kojoj ga moljaše za pomilovanje, na što ga on pozva u Akru i zadade mu najtvđu vjeru. Jusuf dočekan dobro od Džezara, ponudi mu 2000 kesa (jedan milijun groša) za zapovjedničku stolicu u Dir-ul-Kameru. Džezar je prihvatio ponudu ali stavio uvjet, da ostavi za taoca svog čehaju, koji mu je bio u svim poslovima desna ruka. Nu Bećir dočuv za tu pogodbu, pohitje i poreče otkup zapovjedničke stolice za 5000 kesa, a nato posla Jusufa i njegova ćehaju u mračnu tamnicu.
Ova ponuda nije bila ni za Bešira bez kobnih pošljedica, jer pobiranje ovako ogromne svote donese veliko ogorčenje među narod i buknu ustanak. Misleći Džezar, da je ustanak Emiri Jusufovo maslo, pogubi i njega i njegova ćehaju, ali se ustanak time ugušio nije, nego nakon žestokih bitaka, u kojim je više puta Bešir i Džezarova vojska potučena bila, morade Džezar konačno protivnoj stranci, koju vođahu Emiri Hajdar brat Jusufov i bratić mu Emiri Kadan, popustiti, potvrdivši iste zapovjednicima, a oprostio narodu od Bešira obećani danak, nu u dekretu novih zapovjednika stajaše uvjet, da moraju u Džezarovu blagajnu platiti četiri hiljade kesa poreza kroz šest godina.
Još s početka ovog životopisa kazali smo, da je Džezarova najveća težnja postati jednoč stalni valija Damaska i Emiri Hadž, što mu je jedite godine i dato bilo. 1205 godine ponovno zamoli Džezar u Carigradu, da mu se damaski valiluk podijeli, otklanjajući naravno i opet svaku sebičnu težnju, te navodeći, da ga na to nukaju nemiri, koji se pod slabim valijom Uzun Ibrahim pašom u provinciji ponavljaju. Koliko god su u Carigradu otklanjali neograničenu samostalnost Džezarovu u Siriju, ipak ih prilike i njegova obećanja prinukaše, te ga valijom Damaska i Emiri hadžom imenovaše. Valije su vazda sjedile u Damasku, te je trebalo, da i on prenese svoju stolicu tamo; nu ne htjede ostaviti dobro utvrđene Akre, već odasla u Damask muteselima, koji u njegovo ime upravljaše. Čim je Džezar carski ferman iz Carigrada dobio, pohitješe Šejhovi iz provincije, koji zapovjedahu u pojedinim mjestima i sa uobičajenim darovima dođoše u Akru, da se poklone novom valiji silnom Džezaru. Nu hunejski zapovjednik Šejhi Jusuf bojaše se u Akru doći, već posla običajne darove i zamoli potvrđenje.
Džezar nije bio s time zadovoljan, te ga izrično pozva k sebi, ali pošto se Šejhi Jusuf pozivu ne odazva, već se naprotiv u gradu Sanuru utvrdi, odasla Džezar svoju vojsku na neposlušnog muteselima. Jakoj sanurskoj tvrđavi ne mogaše odaslana vojska dugo vremena ništa učiniti, s toga se morade Džezar sam krenuti sa novom četom i obsjede grad; ali može biti prvi put u svome životu ne postiže uspjeha, jer se ona jaka tvrđava ne mogaše u ono doba drugim osim dugotrajne obsade osvojiti, a tome opet stajahu na putu važne zaprijeke. Džezar morade krenuti na Meku kao Emiri hadž, a valjalo mu je voditi sa sobom i dobar odjel vojske, da može sve napadaje otkloniti. To je bio glavni uzrok, te se Džezar bez pobjede morade vratiti pun gnjeva i srdžbe ispod sanurskih bedema i ode na Meku kao Emir hadž.
Iza povratka sa hadža izgledaše Džezar vrlo blag i pobožan te se svako veseljaše toj nenadanoj promjeni; nu za to vrijeme iskušao je Džezar tajne namjere mnogoga prividnog prijatelja, koji je konačno glavom platio svoje zle nakane. Uz nenatkriljivu hrabrost i junaštvo pokazao se je Džezar u svakoj zgodi oprezan oštroum i znao je vazda ispipati sakrivenu istinu. On je često puta preobučen proputovao svoju provinciju, te zalazio čak i u planinske kućice, a tako vazda doznao što se o njemu misli i govori. Poslije bi pričao ono, što je od koga čuo i doznao samim onim ljudima, ali dakako zatajio vazda vrelo, odakle je saznao; s toga strahovaše svjetina zlo i pomisliti o njemu, a kamo li reći, jer i onako praznovjerna, svjetina mišljaše, da mu duhovi kazuju, što se o njem u svijetu govori.
–Sve do 1210 godine ostade Džezar valija Damaska i Emir hadža, ali te godine kada se vraćaše sa hadžijama iz Meke ne htjede po običaju ostati četrnaest dana u Medini, nego se odmah sutri dan po svojem dolasku iznenadno krenu put Damaska, jer se bojaše, pakosti Hadži Jusuf pašine, koji sjedijaše onda u Medini, i uz kojeg su bili svi prvaci Medine. Kašnje se je ispostavilo, da je Jusuf paša u istinu namjeravao Džezara pogubiti, a da ga je jedino njegova opreznost ispod protivničke sablje spasila.
Džezarov odlazak iz Medine prije vremena i bez hadžija, bio je dobro došla prilika za njegove protivnike u Stambolu, koji ga tim objediše i izradiše, da se skine sa damaskog valiluka i emareti hadža. Tako je Džezar 1210. godine izgubio Damask i Emareti hadž iz svoje vlasti i ostao samo valija Sajde, a naslijedio ga Azum Zade Abdullah paša. Od ono doba pa sve do 1213. godine Džezar je praću pleo sa Durziskim Emirima, koji se, kao što nam je poznato, natjecahu i borahu za prevlast, ali je i opet vazda vladao onaj, koji je njemu po ćudi bio, pa i ako je više puta protivnu stranu potpomagao damaski valija.
Kadno glasoviti franceski general Napoleon Bonaparte godine 1213. (1798) iskrca svoju vojsku pred Skenderiju i za kratko vrijeme poplavi sav Misir, stiže pismo od Džezara u Carigrad, u kojem on moljaše za zajam iz državne blagajne, i imenovanje misirskim valijom i vojnim zapovjednikom obvezujući se, da će franceze iz Misira istrijebiti, te onda od države primljeni zajam vratiti. U carigradskom državnom vijeću sakupljeni državnici slagahu se, da je Džezar za taj posao najprikladniji, i da se od njega uspjeh očekivati može, no predviđahu kašnje poteškoće sa samim Džezarom, jer se pobojaše, da se on iza Franceza ne utvrdi u Misiru, pa se poslije ne bi mogao lahko odatle maknuti.
S toga otkloniše Džezarovu ponudu, te imenovaše damaskog valiju Ibrahim pašu zapovjednikom vojske, koja je imala poći na Misir, a Džezaru bi povjereno pomorsko zapovjedništvo. Kod nekoliko prilika vidjeli smo, da je Džezar znao, da mnoga carigradska odredba dolazi od pizme pojedinih prvaka, te se nije ustručavao svoje predloge i nekoliko puta ponoviti, dok je jednoć želju postigao. Vidio je on, da je njegov predlog u Misirskoj stvari s istih onih razloga zabačen, te je isti ponovio, opisavši nesposobnosti Ibrahim pašine.
Taj ponovni predlog primljen je napokon u Carigradu i Džezar dne 17. Redžeba 1213. imenovat valijom Damaska, Tripolisa, Jerusalima i t. d. te zapovjednikom vojske, koja će ići u Misir, a Sultan Selim ga odlikova podijelivši mu skupocijeni ćurak, dragim kamenjem urešeni mač i briljantima nakićene puške. Odmah iza ulaska franceskog u Misir agitirao je Džezar među urođenicima pobunu protiv Napoleona te je ta agitacija prouzrokovala mnoge neprilike u franceskoj vojsci. Dosta dobar dio vojnika izgibe u ratovanju sa urođenicima, a Napoleonove masne riječi, kojim nastojaše u objavama narod zaslijepiti ne mogoše naći plodna tla. S toga se neugodno dojmila Napoleona vijest, da je Džezar postavljen zapovjednikom vojske, koja se spremaše protiv njega.
Napoleon je bio izvješten o Džezarovoj moći i uplivu u Siriji, te mu je njegov napadaj dosta brige zadavao. Napoleon se s toga odluči napasti prije na Džezara, nego što je on na njega, da bi ga tako smeo u reorganizaciji i sakupljenju vojske, te sakupiv svoju vojsku krenu prema Siriji. Čim je Džezar doznao za namjeru Napoleonovu pregleda utvrde u Akri i namjesti što je još manjkalo, a kao predstražu odasla jedan dio vojske i topova u Arišku tvrđavu, gdje čekaše Napoleona i njegovu vojsku.
Prvih dana ramazana 1213. godine iskupi Napoleon sve prvake i ulemu Misira, ko bajagi u vijeće, gdje im kaza, da ga je prinukalo, sakupljanje misirskih bjegunaca u Arišu, da se sa vojskom krene onamo i pokori ih te Misir i njegove stanovnike od njihova napadaja spasi. Na koncu svojega govora preporuči im, da gledaju uzdržati u zemlji mir i red dok se on povrati, jer da je svojim ljudima naredio, koje ostavlja, da na prvi pokret protiv njegove vojske opale topove na grad i sve potaru.
Napokon peti dan ramazana 1213 godine krenu Napoleon Bonaparte iz Misira sa 5 pukovnija izučene pješadije, 4 pukovnije konjanika, 1000 neregulanih vojnika, 1600 topčija i nekoliko pijonera, u svemu dakle 21.400 vojnika, i sa 7 vojnih lađa, na kojim bijaše 24 topa, 6 krutovih i 20 drugih manjih, te 17 trgovačkih đemija. Jedan odjel vojske krenuo je iz Dimjata na Ariš, gdje se je bilo utvrdilo 7—8 hiljada Džezarovih vojnika sa nekolicinom misirskih prvaka, koji bijahu od Napoleona pobjegli.
-Sutra dan po dolasku franceske vojske pod arišku tvrđavu pozva Napoleon one iz grada da se predadu, ali odbivši ovi poziv započeše Francezi topovskim kuglama u grad udarati. Nakon deset dana opsjedanja grada i tučnjave, ne stade u Džezarovoj vojsci hrane i džebhane (municije), te se morade Napoleonu na vjeru predati i pod oružjem iziđe iz grada i predade ga Francezima. Iza ovoga uspjeha razasla Napoleon proklamaciju u Damask, u kojoj pozivaše narod, da njega i vojsku mu prijateljski primi, jer da on hoće svojim dolaskom u Damask da zaštiti narod od sile Džezar-pašine i Ćelemenskih emira. U toj proklamaciji uvjeravaše Napoleon, da će dosadanje sudije na svojim mjestima ostati, te da je njegova najveća briga, da islam vazda bude častan i uzvišen, a da se džamijama i svetim mjestima vazda u potpunoj slobodi molitve k previšnjem Bogu šalju. Tako je Napoleon obećavao ali se drukčije vladao. Odmah iza razaslane proklamacije krenuo je sa vojskom naprijed, i sutri dan iza polaska sukobio se sa misirskim valijom Abdullah pašom, koji se iza kratke bitke potegnu natrag i Napoleonu ostavi slobodan put sve do Jafe. Došavši pod Jafu odasla elćiju i pozva vojsku, koja se bijaše u gradu utvrdila, da se na vjeru preda, ali uvrijeđena vojska pogubiv Napoleonova elćiju, odgovori mu topovskim pucanjem.
Poslednji dan ramazana udari Napoleon sa vojskom na grad i nakon 9 sahata žestoke bitke uniđe njegova vojska u grad, gdje otpoče krvavi pokolj po ulicama, koji je trajao svu noć i cijeli sutri dan. Opisuje se, da su Napoleonovi vojnici doveli pred svojega zapovjednika oko pet hiljada zarobljenika, od kojih je samo nekoliko Misiraca i nekoliko Damaščana pustio na slobodu a ostale sve do jednoga pogubio. Iza ove pobjede u kojoj je umiješano i onakih prizora, koji bacaju crne biljege divljaštva na Napoleona i njegovu vojsku, krenu se on dalje put Akre, te sukobi se na putu sa malom četom Džezarovih vojnika, koje uz dosta znatan gubitak pobjedi, dođe pod Akru, tu glavnu tačku za njegove pohlepne osnove u Siriji, gdje mu je problijedila ratna slava i sjajna zvijezda protiv združenoj obrani jednoga Bošnjaka, jednog Engleza i jednog rđenog Franceza.
Napoleon je znao, da ne će moći Akru lahko osvojiti kao što je Jafu, iskopa tvrde opkope, za obranu od vojske, koja bi ga od Damaska napasti mogla. Dva dana prije nego što će Napoleon udariti na grad prispjela su za potporu grada dva engleska ratna broda pod komandom Sidney-a Smita, koji među tim porobiše sedam franceskih brodova, u kojim bijaše ratna zahira i topovi za opsadu, koji služiše naprotiv za obranu. Dne 5 ševala 13 — udariše francezi svom žestinom na grad, ali ih Džezar iz grada hrabro vabijaše, a topovska taneta i kartaše sa engleskih brodova zadavahu velike jade franceskoj vojsci. Ovaj prvi juriš trajao je puna 24 sahata, a istom u to doba doznade Napoleon da su topovi i zahira, koja je imala njemu doći dospjela u protivničke ruke, što ga je vrlo dirnulo i s toga morade prekinuti opsadu, dok inu stigne džebhana iz Jafe. Ogorčenje radi izgubljenih sedam lađa sa ratnom spremom izliječi Napoleon dočepavši se u Jafi varkom dvijuh osmanlijskih lađa, koje nosahu Džezaru 36000 dukata, topove i džebhanu. Međutim zatraži Džezar pomoći od Emiri Bešira, ali mu on ne mogaše poslati nikakove vojske, jer ondašnje stanovništvo videći pred sobom Napoleona nije mnogo slušalo Emirovih riječi a osobito onda gdje se hoće Džezaru pomoći, koji im je dosta jada zadao. Nu Emiri Bešir potpomogo je ipak sa hranom damasku vojsku, koja prolazaše kroz njegovu zemlju, da Džezaru pomogne.
Iz Damaska se bijaše krenulo dosta puno vojske pod vodstvom Ibrahim bega, da priteče u pomoć Džežaru, ali prije nego su pod Akru prispjeli, sukobiše se sa Napoleonovim četama, koje u prvi mah bijahu savladali, nu pošto u taj mah stiče sam Napoleon tim četama u pomoć i žestoko s topovima navali na Damaščane, potegoše se im natrag misleći, da je uz Napoleona vrlo velika sila, kojoj ne će moći odoljeti. Napoleon bijaše pod Akrom sa sve strane opkoljen i neimadaše nikakva saobraćaja sa Franceskom; s toga svim silama nastojaše, da ju osvoji, jer bi mu se onda bez puške sva Sirija predala. Džezar opet držaše, da bi pad Akre bio za njega poslednji čas života, za to živo odbijaše sve žestoke navale Franceza.
-Kod jedne navale udarahu Francezi tako jako, da se uz prkos hiljadama taneta, koja sipahu iza bedema dovukoše pod gradske zidine, a general Bon odvaži se i htjede da se popne na zid; ali jedan kamen sa zida sastavi ga sa crnom zemljom. Kolikogod su Napoleonovi žestoki napadaji zadavali strah Džezsirevoj vojci, svako se je oduševljeno borio, jer mu jučerašnja slika franceske okrutnosti, kojim podarovaše pobijeđenike — Jafi bijaše pred očima, a još ga više poticahu na obranu junačke riječi Džezarove, koje stajahu u duši svakog vojnika toliko oduševljenja, da je svaki spreman bio na prvi mig svoga vođe skočiti sa gradskih zidina meĐu nabijene puške franceskih vojnika. Uz takovu odličenost dvojice hrabrih i junačkih vojskovođa nije se mogla dugo i dugo opaziti pobjeda ni na jednoj strani. Svaki dan ponavljahu se žestoki sukobi i okršljaji, ali ne bijaše konačna uspjeha; s toga se Napoleonu stisnu u duši i vladaše njim tuga i ogorčenje.
Dugo i bezuspješno stajanje Napoleona pod zidinama Akre i prema bosanskom junaku Džezar Ahmed paši dade povoda Misircima, da posumnjaju u junaštvo Napoleonovo i ratnu vrijednoću u opće franceske vojske. To uvidiše i oni, te rasturahu meĐu svijet vijest, da je Napoleon porušio Akru, i da je Džezar ranjen pobjegao. Ovi glasovi istina umiriše za kratko vrijeme Misirce, ali kad se poslije ne pokaza ništa, što bi ili potvrdilo, upade mal ne sve osve ugled i sjaj Napoleonov kod Misiraca. U takim okolnostima uslobodi se pobjegli Kjolemenski emir Elfi Mehmed beg napadati na franceske vojnike, a misirski Emir-ul-hadž Mustafa Ketboda ne htjede se vratiti u Misir, usljed čega Francezi objaviše, da ukidaju Emir-ul hadža, i da hadžije smiju ići na Meku jedino morem; nu pošto su engleske lađe opkolile bile Suvejš, nemogoše niti hadžije niti starodrevni darovi na Meku otići. Ovo je potvrdilo u Misiraca još višu mržnju i neprijateljstvo protiv Francezima, te se i tabor nezadovoljnog Elfi Melimed bega kojemu je pribjegao i bivši Emir-ul-hadž Mustafa Ketboda znatno pomnožio, i počeo ozbiljne brige Francezima zadavati.
Napoleon doznavši, da je franceska oblast u Misiru klimava postala, da je stanje u samoj Franceskoj na gore krenulo, da se Osmanlijska flota oprema i da će na skoro pod Aleksandriju stići, te napokon, da Engleska radi na tome, da evropske sile predobije za se a protiv Franceske, odluči sakupiti sve sile i najvećom žestinom udariti još jednoć na tvrde bedeme Akre. Napoleon dozva k sebi i vojno odjelenje iz Nasire te sva sila stavljajući život na kocku navali jednog jutra na bedeme Akre; ali je vazda dočekivaše Džezar i njegova vojska hrabro i odvažno, napokon nemogavši Francezi do mraka ništa učinili, staviše lagum pod jednu gradsku kapiju i dignuv je u zrak otvore put i pojure u grad. Tada nastade užasna vreva i metež u gradu; s jedne strane pucahu puške i topovi i s druge sijevahu sablje i handžari; nu Francezi nikako ne ustezahu se natrag. Džezar vidiv opasnost zapali lagume na dvije strane, a množina franceskih vojnika pred gradom popada na crnu zemlju, dočim ostatak u gradu postade žrtvom oštrih jatagana Džezarove vojske.
Samo dvije stotine franceskih vojnika pobježe u veliku džamiju, koju je Džezar u gradu sagradio, te se branjahu, dok im je baruta teklo, a onda se predadoše Džezaru i admiralu Smithu, nu onda ih je postigla sudbina, kao što je one muslimane u Jafi kad su se predali u Napoleonove ruke. Engleski admiral Smith, koji stajaše sa lađama nedaleko od grada vidiv žestoke napadaje i čuvši pucanje laguma mišljaše da je Akra i Džezar pao, te potegnu svoje lađe malo dalje od obale; ali doznavši sutri dan da je naprotiv njegove misli Napoleon poražen ostade začuđen ali i neizmjerno zadovoljan. Kolikogod je vrlo velik broj franceskih oficira i vojnika pao u ovim žestokim nasrtajima, i Napoleonova vojska puno oslabila, on se ne htjede okaniti dalnjih navala i vrati se u Misir, jer se bojaše potjere, koja bi mu u sirijskim pustinjama mnogo više jada zadati mogla, te opeta sutri dan navali na grad, ali ga i ovaj put hrabro odbiše i natjeraše, da se za kratko vrijeme povrate u svoje opkope. Ovo bijaše posljednji udarac Napoleonove vojske na Džezara i Akru, te Francezi koji su ostavili nekoliko hiljada svoje braće u navalama, kojim je mučno para naći u čovječijoj prošlosti, moradoše dne drugi dan kurban bajrama 1213 pobjeći ispred Džezara i vratiti se natrag u Misir.
-Kad je osvanuo drugi dan kurban bajrama i Džezar ugledav kako Napoleon sa svojom iznemoglom vojskom bježi ispod tvrdih bedema Akre, otvori on gradske kapije i okupivši vojsku krenu u potjeru za Napoleonom. Napoleon se je nadao Džezarovoj potjeri, te je stoga zatrpao u meterize svo teško oružje, da mu bude lakše bježati. Bježeći pred Džezarom, dođe u Jafu i bijaše odlučio, da se tude utvrdi i ostane ; ali opazivši Džezara i njegovu vojsku, promijeni odluku i jedne večeri spali sve suvišne stvari, te krenu put Gaze, a vidiv i tude potjeru pobježe u Ariš, gdje ranjenje i iznemogle vojnike ostavi, a sam se u Misir vrati.
Napoleonova opsada Akre trajala je 61 dan, a 8 putu uzaseb uzaludno jurišao na bedeme, te onako kao što gore spomenusmo nesretno uzmako prema Misiru i morao se odreći svojih osvajačkih osnova, kao što se i kasnije tužijaše svojim uspomenama, koje napisa kad je bio u surgunluku (zatočenju) na otoku svete Jelene.
Vijest o slavodobitnoj pobjedi Džezara nad franceskoin vojskom, koju donese njegov baš čohadar u Stambol, iznenadi i neizmjerno obradova Sultana i sve mjerodavno krugove. Sultan posla Džezaru ručno pismo hati humajun u kojem mu priznavaše zaslugu, a s pismom još vrlo skupocijeni ćurak, dragim kamenjem obasutu zlatnu čelenku i za potrebe vojske 500 kesa gotova novca. Džezarov kapu ćehaja, koji je u Carigrad donio vijest o pobjedi, isto tako vojni sudija ordu kadisi, teftedar, i mutesarif Rudosa biše odlikovani zlatnim čelenkama i bogatim darovima, a engleskom admiralu Smith-u podijeli Sultan najfiniji ćurak i vrlo skupu avizu viseću svjetilku.
U vremenu dok je opremao vojsku i kašnje dok je vojevao sa Napoleonom nemade Džezar kada voditi brige o uređenju unutrašnjih odnošaja svojega područja, a s toga započe odmah iza dobivene slavodobitue pobjede izdavati stroge odredbe za svoje područje. Na prvo mjesto Džezarovog posla dolazi Emiri Bešir, koje mu je zamjerio što mu nije došao sa vojskom u pomoć kad ga je pozilivao. U zalud je engleski admiral Sinith, koji se je sastao sa Emiri Beširom kod Bajruta, nastojao izmiriti Džezara sa Emiri Beširom, jer odmah po odlasku Smitha iz Akre imenova Džezar sinove Emiri Jusufove zapovjednicima na mjesto Bešira i odasla s njima jedan odjel vojske. Kada je Džezar posredovanje admirala Smitha odbio, obrati se ovaj u Carigrad i preporuči Emiri Bešira kako je mogao bolje. S toga je serdari ekrem vrhovni zapovjednik vojske po dobivenom nalogu iz Carigrada, krenuo sa svojom vojskom u pomoć Emiri Beširu. Čim je Džezar doznao, da serdar ide u pomoć Beširu odgodi izvršenje svoje namjere do zgodnije prilike; a Bešir posla po jednom činovniku serdaru nekoliko plemenitih arapskih konja, te kasnije dade za vojsku množinu hrane. Što toplom preporukom admirala Smietha, a što onim udvorenjem steće Emiri Bešir potpunu naklonost serdari ekrema.
Pokraj onako slavne i velike usluge za osmanlijsku državu, koja je spasila cijelu Siriju od Napoleona iz Carigrada oduže se Džezaru glavno zapovjedništvo nad vojskom, koja je imala u Misir ići, damaski valiluk i emareti hadž, a narediše mu, da pod zapovjedništvom serdara ide sa svojom vojskom na Misir. Nu Džezar ovjenčan lovor vijencem rijetke slave i okićen mnogim odlikovanjima, bijaše ovim odredbama u dušu uvrijeđen, te ne htjede poslušati dobivene zapovjesti i s vojskom otići pod zapovjedništvo neznatnijeg i slabijeg čovjeka. Serdar se vrlo ražljuti na Džezara i za to podijeli Emiri Beširu odlikovanja i postavi ga stalno na prijašnje mjesto, te odredi, da se sajdanske valije od sele ne smiju miješati u poslove njegove vlasti, a sam odluči, da će po povratku iz Misira poći na Džezara, da ga pokori i osveti neposlušnost. Kako nije Džezar poslušao jedne zapovjesti serdarove, tako isto malo je bila za njega ona odredba, da Emiri Bešir postaje samostalni zapovjednik. Čim je Emiri Bešir krenuo na Dir-ul-kamer da zauzme zapovjedničku stolicu i pozvao prvake, da mu pomognu ukloniti Emiri Jusufove sinove, digao je i Džezar svoju vojsku da obrane svoje pristaše. Nu odmah poslije prvoga sukoba dođe u ordiju Džezarove vojske jedan od prvih činovnika damaskog valije, koji je imao puno prijatelja među časnicima, te slatkim riječima prestavi vojsci, da je njihov rad upravo protivan Sultanovim odredbama, jer je Emiri Bešir po Sultanu imenovat.
-Kada je Džezar ugledao svoju vojsku, kako se natrag vraća i razumio spletke, podvostruči se u njemu ljutnja, i odasla svu vojnu snagu, pred kojom zadrhtaše urođenici i bez otpora položiše oružje, a Emiri Beair bi prisiljen pobjeći. Emiri Bešir ukrca se u englesku lađu, koju mu bijaše admiral Smith na raspoloženje stavio, i dođe u Ariš, gdje se je sastao sa admiralom i sa serdari екгешош, koji ga vrlo dobro primiše, a serdar mu obeća, da će pokoriti Džezara i njega (Bešira) na podijeljeno mu mjesto uspostaviti, kad se povrati iz Misira. Bešir se morade tim zadovoljiti i u Siriju povući. Nu Emiri Bešir pokuca i opet na Džezarova vrata i zamoli pomilovanje, koje mu on (Džezar) odmah i podijeli dodavši, da će mu i preporno zapovjedništvo podijeliti, ako se obveže plaćati danak, pod koji su i Emiri Jusufovi sinov; podlegli; ali Bešir znajući, da je stanovništvo kroz pretrpjele okršaje i borbe osiromašilo, voljede ostati u Siriji, nego se opteretiti teškom obvezom. Emiri Beširovo predviđanje odgovaraše istini stanja, jer se stanovništvo listom protiv Jusufovih sinova, kad ovi za počeše utjerivati obećani danak, zavjeriše, da će se do posljednje kapi krvi boriti protiv Džezaru, i složiše se u tome, da Jusufovi sinovi i Emiri Bešir zajedno u zemlji upravljaju, i tako Bešir opet dođe na željeno mjesto, a Džezarova se vojska potegnu natrag u Akru. Početkom 1216. godine pokazaše se razmirice među zajedničkim upraviteljima, i stranka Jusufovih sinova izabra Abasa potomka Benu Sihabova plemena i nekoliko šejhova ode s njime Džezaru u Akru, i isposlovaše, njegovo imenovanje na mjesto zajedničkih upravitelja.
Džezar je otpremio jedan odjel svoje vojske sa Abasom, da ga postavi na mjesto zapovjednika, ali se Emiri Beširovi pristaši odupriješe i vojsku natjeraše na povratak u Akru. Serdari ekrem Zija paša morade pri povratku iz Misira čim prije doći u Carigrad i za to nije mogao pokušati sreću, da osveti neposlušnost Džezarovu; ali da mu zapriječi širenje vlasti u Siriji, ostavi u Jafi Mehmed pašu i povjeri mu zapovjedništvo onih krajeva, te namjeravaše isposlovati mu Emareti Hadž. Džezar Ahmed paša najpre omrazi Mrhmed pašu kod stanovništva Jafe i Jerusalima, a onda ih nagovori, da se protiv njemu i u Carigrad prituže. Ovo dade povoda razmirici među Džezarom i Mehmed pašom, a ta razmirica za malo vakta porodi borbu, čim je serdar izašao iz Sirije odasla Džezar svoju vojsku na Jafu protiv Mehmed paše. Mehmed paša ne mogaše se upustiti u borbu sa Džezarovom vojskom, jer veći dio njegovih vojnika prebježe odmah u Džezarov tabor, te se on morade u grad zatvoriti, i pomoć iz Carigrada zatražiti.
Iz Carigrada poslaše Mehmed paši u pomoć samo 600 Arnauta a Džezaru zapovjed, da odmah potegne vojsku ispred Jafe ali njegova vojska i nadalje držaše Jafu u opsadi. Mehmed paša ne mogaše sa ono 600 Arnauta Džezarovu vojsku odbiti, nego pobježe na otok Cipar, a grad posjedoše protivnikovi vojnici. Radi ovih događaja pade Džezar sve osve u nemilost Sultanu, koji ga proglasi odmetnikom, i posla flotu na njega, te zapovjedi, da se s njim i njegovim pristašama ne smije miješati mirni i podložni narod.
Pod utiskom ovih zapovjedi naraste broj Džezarovih protivnika na koje je svakako morao ozbiljno računati, pa da bi to ublažio, nasla svoje ljude, koje posredovaše izmirenje sa Emiri Biširom i on odasla Džezaru neku svotu kao znak potčinjenosti. Međutim bijaše se pojavila u Arabiji nova vjerska sekta pod imenom Vehabi, koja za kratko vrijeme uze i politički značaj, te prouzroći unutarašnje nemire. Vehabijska stranka tako napredovaše, da su osvojili Meku i njezinu okolicu. Vijest o tome, koja stiže u Carigrad stvori veliko ogorčenje u svim krugovima, a sam Sultan i vućela ministri bijahu u velikoj brizi, kako će stvar riješiti. U Misiru, odakle bi bilo najshodnije poslati vojsku za umirenje, bijahu se pojavili takogjer nemiri, a damaski valija, kojem bijaše naregjeno, da pošalje vojsku na nemirnjake, oklijevaše dugo vremena i isticaše razne poteškoće.
U carskom vijeću, koje se sastade sredinom rebi-ul-ahara 1218 god. u Carigradu bje zaključeno, da se Džezar Ahmed paša pomiluje, i da se zatraži od njega predlog, kako bi se nova rana u Arabiji najbrže izliječiti mogla. Naravno, da je i Sultanu i svoj vućeli bilo teško ovaj korak preduzeti, ali ne mogaše drukčije biti, jer su Džezara poznavali, kao jednog vezira, koji bi tome na kraj stati mogao. Sultanovo pomilovanje odnese Džezaru naročiti hasećija.
-U odgovoru na carigradski poziv izjavi Džeza, da je pripravan na sebe uzeti umirenje pobunjenih krajeva, ako mu se podijeli damaski i misirski valiluk. U Carigradu se ne usudiše predati cijelu Arabiju Džezaru u ruke, te stoga bijaše početkom redžeba 1218 god. imenovat samo seraskerom vrhovnim zapovjednikom vojske u Damasku i Hidžazu. U doba kad stiže Sultanov ferman u Akru ležaše Džezar na postelji. Dugotrajni naporni rad i nepristana borba u kojoj je najviše sam kao prosti vojnik sudjelovao satrla je ovoga čelik čovjeka više, nego dobar niz godina. U takoj tjelesnoj slaboći ne mogaše Džezar povesti svoje vjerne i hrabre vojnike na arapske ustaše, da i tu službu časno te njegova imena i slave dostojno obavi, a svom gospodaru i državi ukloni unutarnjeg neprijatelja, koji mu svaki dan veću brigu zadavaše. Za to on odasla sa vojskom svoga nekadanjeg roba i tadanjeg ćehaju Sulejman pašu. Ovaj je otišao i samo toliko posla svršio, da je hadžije, kojim ustaši bijahu put zakrčili proveo do Meke i Medine ali neposlušnike iskorjenio nije.
Još je Džezar na smrtnoj postelji ležao kad su u Misiru valiju Trabolosli Ali pašu ubili, a u Carigradu ipak nijesu irnali boljeg vezira, od kojeg bi mogli poso iščekivati nego opet Džezara, te za to posljednih dana života bi Džezaru podijeljen i Misirski valiluk. Tako jau snovali u Carigradu da će Džezar oba teška posla svršiti, ali Božija sudbina drukčije htjede. Prvih dana muharema 1219 god. po hidžretu preseli se hrabri i znameniti Bošnjak Džezar Ahmed paša u osamdesetoj godini života u vječnost. Njegovi zemaljski ostanci leže u Akri u haremu velelijepe džamije, koju je kao zadužbinu ostavljenu potomstvu sagradio. Cim su u Carigradu doznali da Džezar leži na smrtnoj postelji naregjeno je potajno halepskom valiji Ibrahim paši, da odmah po njegovoj smrti zauzme Akru i cijelo mu imanje konfiscira uzapti ; nu prije nego je Ibrahim paša u Akru doći mogao proglasi se Smail paša, koji ležaše u Džezarovoj tamnici njegovim nasljednikom vlasti, i imetka. Od tuda su nastale borbe megju Ibrahim pašom i Smail pašom, a svršile su se konačno tako, da je Smail paša predio u državnu blagajnu kao ostavštinu Džezarovu samo 75 hiljada dukata gotovine i dragocijenoeti vrijednih oko hiljadu kesa 50.000 for.,a valija Akre postao Sulejman paša nekadanji rob a kašnje ćehaja Džezarov.
–Kod Džezara Ahmed paše našao je mnogi Bošnjak utočišta i zasluge. U njegovoj vojsci služila je množina Bošnjaka, koji su lijepih uspomena od njega u domovinu donijeli. Brat glasovitog hercegovačkog valije Ali paše Rizvanbegovića (Stočevića), Hadžun (Hadži beg) služio je dulje vremena u Džezarovoj vojsci. Hadžun se je rado spominjao onih dana kad je služio kod Džezara, te je često kazivao, da se nikad ne bi rastao od toga hrabrog vojskođe, da ga on sam nije zaželio da ga ostavi. Uzrok tome bilo je to, da je Džezar naredio svima agama u vojsci da svaki iskombinira po jedan plan kako bi se Akra utvrdila. Sa ostalim agama načinio je jedan plan i Hadžun, a kada ga je donio Džezaru i ovaj vidio da je Hadžunov plan isti kao i njegov reče mu: „Dva arslana nemogu na jednom užetu igrati”. Na te riječi ostavio je Hadžun Džezara i vratio se u svoju domovinu.
Priča se, da bi Džezar svakog Bošnjaka, koji bi njemu došao upitao za koju osobinu mjesta iz kojeg je dotičnik, n. p.: je li još u životu ona lipa kod šadervana? i tome sličnih stvari. To dokazuje, daje Džezar poznavao mnoga mjesta svoje domovine. Zanimivo je spomenuti za karakteriziranje Džezara još i ovo što se priča, da je rekao jednome prijatelju, kad ga upita za što se on protivi carigradskoj vućeli : „Njima se protivim, jer krivo i ludo rade, a moja lojalnost prema Sultanu je tako čvrsta, da bih sada sobom metnuo glavu pod mač, kad bih znao, da je Sultanova želja, da me nestane sa svijeta“. Iz ovih riječi lahko je razabrati i uzrok za što se je više puta Džezar odupro nekim odredbama iz Carigrada.
Ovo je mršavo sastavljeni životopis našega zemljaka, koji se je iza berberske britve podigao na stolicu vezira, i koji je odbijo najglasovitijeg vojskovođu svojega vijeka Napoleoua I od zidina Akre. Da mu milostivi Bog podijeli duši rahmet, a naša je dužnost zadržati vječito njegovu uspomenu.
Tekstovi o Džezar Ahmed paši objavljeni u listu Bošnjak, 1892. godine.
