Profesorica Pamela Habibović na Future Leaders Summitu govorila je o regenerativnoj medicini i biomaterijalima kao putu ka dužem i kvalitetnijem životu, prenosi Akta.
U Sarajevu je od 12. do 21. decembra odžan Futures Leaders Summit, u organizaciji Fondacije budućnosti u Bosni i Hercegovini (BHFF), koja obilježava deset godina posvećenog rada na osnaživanju mladih kroz obrazovanje, nauku, tehnologiju i liderstvo.
Na samitu je učestvovalo 700 studenata i mladih profesionalaca iz cijele zemlje, koji su imali priliku učiti od međunarodno priznatih stručnjaka, porijeklom iz BiH.
Jedna od najzapaženijih govornica konferencije bila je Pamela Habibović, rektor magnifikus i profesorica anorganskih biomaterijala na Univerzitetu u Maastrichtu. Izlaganje profesorice Habibović je ponudilo spoj vrhunske nauke, ličnih iskustava i snažnih poruka upućenih mladim ljudima. Kao jedna od vodećih naučnica u oblasti regenerativne medicine, Habibović se u svom izlaganju fokusirala na savremene pristupe koji imaju za cilj da potaknu tijelo da se samo obnovi i vrati svoju prirodnu funkciju.
Poseban naglasak stavila je na terapije zasnovane na sintetičkim biomaterijalima, koje se sve češće nameću kao efikasnija i pristupačnija alternativa složenim metodama koje uključuju ćelije, tkiva ili faktore rasta. U svom predavanju govorila je o najnovijim dostignućima, ali i budućim smjerovima istraživanja u razvoju biomaterijala sposobnih da precizno, prostorno i vremenski, upravljaju fiziološkim procesima u ljudskom organizmu.
Najprije se obratila studentima i ukazala na važnost njihovog prisustva jednom ovakvom događaju.
“Boravak među mladim ljudima, kao što ste vi danas ovdje, nešto je što me zaista pokreće u mojoj karijeri i što mi je pomoglo tokom cijelog profesionalnog puta“, naglasila je, dodajući da su podrška, povjerenje i pružene prilike bili presudni za njen razvoj. Osvrnula se i na Bosnu i Hercegovinu: “Jer znam Bosance kao jedan od najvrijednijih naroda na svijetu”, istakla je, spominjući i studente iz BiH koji danas studiraju u Maastrichtu.
Uvod u naučni dio predavanja bio je obilježen simbolikom – kafom u šolji od holandske Delft Blue keramike. Kako je objasnila, taj detalj nije bio slučajan.
Kako priroda postaje saveznik medicine
“Vidjet ćete da sama keramika, materijal od kojeg je šolja napravljena, ima vrlo važnu ulogu i u regenerativnoj medicini”, rekla je Habibović, uvodeći u temu biomaterijala.
Regenerativnu medicinu uvela je kroz primjer iz prirode koji je, kako je rekla, i dalje fascinira. Govoreći o vodenjaku, odnosno daždevnjaku, objasnila je: „Ako mu amputirate ekstremitet, ono što se dešava je sljedeće: u roku od 148 dana, taj ekstremitet u potpunosti ponovo izraste“. Proces započinje već nakon nekoliko sati, a krajnji rezultat je ud koji izgleda isto, ima istu funkciju i potpuno je funkcionalan. “To je doslovno obnavljanje tijela”, naglasila je.
Kod ljudi, međutim, regeneracija je znatno ograničenija. Ipak, kako je istakla, ona postoji. Navela je svakodnevne primjere – posjekotine koje zarastu bez ožiljaka ili dječije kosti koje nakon loma potpuno zacijele.
“Dakle, ljudi mogu regenerirati ali samo do određene mjere”, kazala je, uvodeći time prostor u kojem medicina mora intervenirati.
Upravo tu počinju veliki klinički izazovi. Govoreći iz perspektive vlastitog istraživačkog rada, Habibović se fokusirala na regeneraciju kostiju i skeleta. Kao prvi primjer navela je spinalnu fuziju, stanje u kojem oštećeni diskovi između pršljenova uzrokuju jake bolove, zbog čega se pršljenovi moraju hirurški spojiti. Drugi primjer su teške traume, poput saobraćajnih nesreća, gdje dolazi do složenih oštećenja kostiju koja se ne mogu sama izliječiti. Treći su tumori kostiju, često kao metastaze nakon karcinoma dojke ili pluća, kada se mora ukloniti velika količina kosti, ostavljajući defekte koje tijelo ne može samo popraviti.
“U takvim slučajevima moramo intervenirati i tu nastupa regenerativna medicina”, naglasila je.
Objasnila je da se u ogromnoj većini slučajeva danas koristi presađivanje vlastite kosti pacijenta, najčešće iz kuka ili brade. Međutim, takav pristup ima ozbiljne nedostatke: potrebne su dvije operacije, rizik od komplikacija je velik, a oko 40% pacijenata trpi dugotrajne bolove. Osim toga, količina kosti koja se može uzeti je ograničena.
U tom kontekstu prisjetila se anegdote s poznatim holandskim karikaturistom Ypom Bertramsom, koji joj je nakon jednog predavanja poslao karikaturu uz komentar: “Ti si dobar naučnik – sve što radiš je rješavanje jednog problema stvaranjem drugog”. Upravo to, kako je rekla, oslikava izazov savremene medicine i razlog zbog kojeg je potrebno tražiti pametnija rješenja od postojećeg “zlatnog standarda“.
Širi društveni kontekst regenerativne medicine objasnila je kroz demografske promjene. Očekivani životni vijek od 1950-ih do danas dramatično je porastao i nastavit će rasti, posebno u razvijenim zemljama. To znači da ćemo, u prosjeku, živjeti i do 85 ili 90 godina.
“To je dobra vijest, ali s godinama raste i vjerovatnoća da će neki organ prestati pravilno funkcionirati”, upozorila je. Ako se tijelu ne pomogne da se popravi, kvalitet života u starosti može biti ozbiljno narušen.
Granica između zamjene i regeneracije
“Regenerativna medicina je važna jer ne želimo samo da živimo duže – želimo da živimo kvalitetno, da budemo pokretni i funkcionalni i u dubokoj starosti”, poručila je.
Zatim je jasno razgraničila šta regenerativna medicina nije. Na primjerima stentova, umjetnih kukova i kontaktnih leća objasnila je da su to rješenja koja pasivno preuzimaju funkciju tijela.
“Oni odlično rade posao, ali pasivno preuzimaju funkciju tijela. To nisu regenerativne terapije”, rekla je. Cilj regenerativne medicine je, naprotiv, aktivirati vlastite regenerativne procese organizma, bez trajnih sintetičkih dijelova.
Kako to postići? Odgovor, prema njenim riječima, leži u prirodi. Kost je izuzetno složen materijal, kombinacija polimera i keramike, sa kompleksnom strukturom. Potpuna imitacija takvog sistema gotovo je nemoguća. Zato su se, kako je objasnila, zapitali da li je moguće ići jednostavnijim putem.
Fokus su stavili na keramiku – materijal koji je, u osnovi, sličan onom od kojeg je napravljena šolja za kafu.
“Keramički prah se miješa s vezivom, peče na visokoj temperaturi i dobije se keramika. Hemija je drugačija, ali princip je isti”, pojasnila je. Razvili su male keramičke čestice koje se ugrađuju u defekt kosti i koje “šalju signal tijelu da započne regeneraciju”. Te čestice su privremene – s vremenom se razgrade i nestanu.
Rezultat je nova, prirodna kost, izgrađena iznutra, uz minimalnu hiruršku intervenciju i relativno niske troškove. Tokom godina, njen tim je kontinuirano unapređivao ove materijale, mijenjajući njihovu hemiju, strukturu i poroznost, kako bi povećali njihovu sposobnost da potiču stvaranje nove kosti.
Posebno važan trenutak u istraživanju bio je eksperiment u kojem su ove biomaterijale uporedili s autolognom kosti. U životinjskom modelu pokazalo se da su jednako efikasni u regeneraciji velikih defekata, što je, kako je istakla, predstavljalo ogroman naučni uspjeh.
Danas se rezultati tog rada već koriste u praksi.
“Danas se proizvodi zasnovani na ovom razvoju koriste kod više od 300.000 pacijenata širom svijeta”, navela je. Ipak, naglasila je da izazovi i dalje postoje. Keramika je, poput šolje za kafu, krhka, zbog čega je i dalje potrebno koristiti metalne ploče i šarafe dok kost ne zacijeli.
Trenutna istraživanja, kako je objasnila, usmjerena su na poboljšanje mehaničkih svojstava materijala, s ciljem da on istovremeno može potaknuti regeneraciju i nositi opterećenje. Idealni scenarij bio bi da pacijent može hodati odmah nakon operacije.
Jedan zahvat umjesto niza operacija
Posebno snažan dio predavanja bio je posvećen primjeru regenerativnih srčanih zalistaka, kroz koji je Habibović pokazala kako se principi regenerativne medicine mogu primijeniti i izvan koštanog sistema, s direktnim i dubokim utjecajem na kvalitet života pacijenata. Govoreći o djeci rođenoj s urođenim srčanim manama, objasnila je da su tradicionalna rješenja često daleko od idealnih.
Kod takvih pacijenata danas se najčešće ugrađuju metalni ili mehanički srčani zalisci koji, iako funkcionalni, ne mogu rasti zajedno s djetetom. To znači da se, kako dijete raste, zalistak mora više puta mijenjati, što podrazumijeva niz teških i rizičnih operacija tokom djetinjstva i adolescencije. Svaka nova operacija nosi dodatni fizički i psihološki teret, ne samo za dijete, već i za cijelu porodicu.
Upravo iz tog razloga, objasnila je Habibović, kolege s kojima sarađuje razvili su regenerativne srčane zaliske koji funkcionišu na potpuno drugačijem principu.
“Za razliku od metalnih zalistaka, ovi se razgrade i zamijene prirodnim tkivom koje raste zajedno s djetetom”, istakla je. Nakon ugradnje, zalistak ne ostaje trajno strano tijelo u organizmu, već postepeno nestaje, dok ga istovremeno zamjenjuje vlastito tkivo pacijenta.
Takav pristup predstavlja suštinu regenerativne medicine – umjesto trajne zamjene funkcije, tijelo se potiče da samo izgradi novi, funkcionalni organ. Kako je naglasila, to znači jedna operacij umjesto mnogih, što predstavlja ogromnu razliku u životima djece i njihovih roditelja. Osim smanjenja rizika i broja hirurških zahvata, ovaj pristup donosi i dugoročnu stabilnost, jer se novoformirano tkivo prirodno prilagođava rastu i promjenama u organizmu.
Zašto je regenerativni pristup revolucionaran
Habibović je ovaj primjer iskoristila i da naglasi koliko je regenerativna medicina transformativna u odnosu na klasične medicinske tehnologije. Dok su mehanički zalisci i drugi implantati dizajnirani da trajno ostanu u tijelu i pasivno preuzmu funkciju, regenerativni pristupi nastoje da se povuku u trenutku kada tijelo preuzme kontrolu. Time se, kako je poručila, medicina približava prirodnim procesima, umjesto da ih zamjenjuje.
Ovaj segment predavanja posebno je snažno odjeknuo među publikom, jer je na konkretnom i ljudskom primjeru pokazao šta regenerativna medicina može značiti u praksi – ne samo u laboratoriji ili naučnim radovima, već u stvarnim životima pacijenata koji bi, zahvaljujući ovakvim rješenjima, mogli izbjeći godine ponovljenih operacija i neizvjesnosti.
Govoreći o razvoju medicine u širem kontekstu, istakla je da ona napreduje sporije od tehnologija poput računara ili umjetne inteligencije, zbog sigurnosti, etičkih pitanja i potrebe za povjerenjem pacijenata. Ljudi žele biti sigurni da je ono što se ugrađuje u njihovo tijelo potpuno sigurno, a istovremeno se otvaraju i pitanja granice između liječenja i “unapređenja” čovjeka.
Predavanje je, osim naučnog pregleda, bilo obogaćeno i ličnim refleksijama o izgradnji akademske i istraživačke karijere u ovom interdisciplinarnom području, što je dodatno približilo temu mlađim istraživačima i studentima.
Njeno predavanje ostavilo je snažan utisak, ne samo kao pregled savremenih dostignuća regenerativne medicine, već i kao poruka o upornosti, znanju i odgovornosti nauke prema društvu.
| Impresivna karijera
Prof. dr. Pamela Habibović rođena je u Tuzli, a odrasla u Srebrenici, odakle je tokom rata 1990-ih preselila u Nizozemsku. Tamo je stekla vrhunsko obrazovanje i razvila se u jednu od vodećih stručnjakinja u oblasti biomaterijala i regenerativne medicine. Njen profesionalni put, koji vodi od Bosne i Hercegovine do samog vrha evropske naučne scene, zaista je izuzetan. Predvodila je brojne velike evropske projekte, objavila značajan broj naučnih radova, obrazovala i mentorirala mnoge istraživače te dala snažan doprinos razvoju akademske zajednice. Uprkos svjetskoj karijeri, nikada nije prekinula vezu sa svojom domovinom i kontinuirano pruža podršku našim studentima, zajednici i inicijativama koje doprinose budućnosti Bosne i Hercegovine. Njen istraživački rad fokusira se na razvoj inovativnih materijala koji potiču regeneraciju tkiva, posebno kostiju, uz primjenu naprednih tehnologija poput nanomaterijala i mikrofluidike. Trideset godina nakon što je njen otac nestao u Srebrenici 1995. godine, njegova kćerka, prof. dr. Pamela Habibović, imenovana u Upravni odbor Udruženja univerziteta Nizozemske (Universiteiten van Nederland), tijelo koje donosi ključne odluke za visoko obrazovanje u zemlji. Ovaj izuzetan uspjeh simbolizira snagu, otpornost i izuzetno postignuće žene iz Bosne i Hercegovine na međunarodnoj akademskoj sceni. Prof. dr. Pamela Habibović, rektorica Maastricht Univerziteta, imenovana je nedavno i u Izvršni odbor “Universities of the Netherlands” – najvišeg tijela koje okuplja sve univerzitete u Nizozemskoj. Ova funkcija dodatno potvrđuje njen izuzetan doprinos razvoju visokoškolskog obrazovanja i naučne politike u Evropi. Pamela je jedna od samo dvije žene porijeklom iz Bosne i Hercegovine koje trenutno rukovode velikim svjetskim univerzitetima – uz prof. Radenku Marić, rektoricu University of Connecticut u SAD-u. |
