Znate li kako je kupljeno Dubrovačko primorje?

Na prijelazu XIV u XV stoljeće dubrovačka komuna zaokružila je svoje granice. Na kopnu nakon stjecanja Stona i Stonskog Rata (Pelješca) 1333, te gornjih dijelova Astareje 1357, proširila se 1399. na Slansko primorje, koje se uobičajeno zove Terre Nove (Nove zemlje). Od tada se ta knežija zove Terre Nove ili Slansko primorje ili Dubrovačko primorje. Na njemu se konačno učvrstila 1405. Na sličan način zagospodarila je Konavlima kupivši 1419. istočni, a 1426. zapadni dio.

Za Dubrovnik je posjed Primorja bio važan u prvom redu stoga što je preko njega vodio put za Drijeva (Gabela), značajno trgovište na donjoj Neretvi, i zbog kopnene veze s Pelješcem.

Slansko Primorje je već od najstarijih vremena bilo polazna baza za nasrtljivce, koji su uznemiravali dubrovačke građane i trgovce. U XIII. i XIV. stoljeću Dubrovnik vrlo često dolazi u sukob sa sitnim gospodarima Slanskog Primorja zbog pljački i nasilja. Na nasilja bi Dubrovčani odgovorili istom mjerom i tu bi mješoviti sud, »stanak«, često imao posla.

Posjed na Pelješcu bio je 1333. kopnenim putem prekinut bosanskom vlašću od Neuma do Zatona, to jest na Primorju. Bojali su se da se Bosanci čvrsto usidre na tom pojasu i počnu prijetiti dubrovačkoj kopnenoj i pomorskoj sigurnosti, da sagrade nepoželjne luke i ometaju promet Koločepskim i Stonskim kanalom.

Dubrovčani su bili neobično osjetljivi da ne bi vladari iz zaleđa podigli morske luke u njihovoj blizini. Strah je obuzeo Dubrovčane kad su Turci počeli prodirati u Hum 1386, a 1388. su već bili nedaleko Dubrovnika. Deset godina kasnije, 1398. g., Turci opet upadaju u Bosnu. Ako bi izbili na Primorje između Stona i Dubrovnika, presjekli bi mogućnost kopnene veze Dubrovnika sa Stonom, ugrožavali proizvodnju i prodaju soli, postavljali carinske barijere i sl. Ti i drugi razlozi, kao i da spriječe da se iz Primorja pljačkaju dubrovački trgovci, ponukalo je Dubrovčane da uz posredovanje ugarsko-hrvatskih kraljeva i moćnog velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića pregovaraju s bosanskim kraljevima Dabišom i Ostojom.

Nakon smrti kralja Tvrtka I. Kotromanića (1391), na bosansko prijestolje dolazi slabi kralj Dabiša, pa se bosanski i humski velikaši osamostaljuju. U Primorju je tada najutjecajniji Radič Sanković, koji 1391. godine izdaje Dubrovčanima povelju potvrđujući im sve dotad izdane povelje raške, bosanske i humske gospode. Godine 1395. Dubrovčani daruju Dabišu tražeći da im ustupi Primorje, a godinu dana kasnije od ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda pokušavaju isposlovati da im dade i Primorje i Konavle. Čim je stupio na bosansko prijestolje, kralj Ostoja je, vjerovatno motiviran financijskim razlozima, već 20. januara 1398. godine Dubrovčanima ponudio na prodaju Primorje.

Ostojina ponuda, načinjena mimo suglasnosti najutjecajnijeg velikaša u Primorju Radiča Sankovića, tražila je pažljiv pristup Dubrovčana, pa je prošla skoro godina dana do konačne realizacije. Dana 15. januara 1399. godine, u Lišnici na Usori, kralj Ostoja izdao je ispravu o ustupanju Primorja, a darovanje je potvrdio i ugarsko-hrvatski kralj Sigismund. Dana 25. veljače iste godine, Dubrovčani su u plemićki krug primili kralja Ostoju i vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji je bio zaslužan za uspjeh pregovora. Osim što su ih primili “za našega vlastelina”, darovali su im i palače u Dubrovniku.

U Ostojinoj ispravi iz 1399. godine, Dubrovčanima se ustupa Primorje “u vjeki vjekom u plemenito do skončania svjeta”, a navode se sva 24 primorska sela od Kurila (Petrova Sela) na istoku do Točionika, Smokovljana, Ošljega i Topolog na sjevero-zapadu s pripadajućim “mejami i pravinami i s vodanmi i s pašami i sa svim pravimi kotari tih zemal i seol rčenih”.

Povelju kralja Ostoje napisao je kancelar i kaligraf Stipan Dobrinović, dijak na dvoru Ostoje. Original povelje, kao i vjerovnog pisma, čuva se u Državnom arhivu u Dubrovniku.
STJEPAN OSTOJA (15. siječnja 1399.)

„I tuj iziđoše prid kraljevstvo mi vsepočteni mužije, vlastele dubrovačsi i poklisarije, koji bihu doslani kraljevstvu mi od vlastel’ i od općine grada Dubrovnika, na ime: Žun Žurgović i Mihoč Rastić i š njima Nikola Gučetić.

I uspomenuše kraljevstvu mi od rečenih vlastel’ i od općine, govore za zemlje, što se i koje su od Kurila deri do  Stona, do njih mista – jere za tej zemlje praroditelji (moji), gospoda raška i bosanska, dobrim obitovali su im se.
I zato, za njih virno posluženije, kako je rečeno, mi, po milosti i božijej kralj Stjepan Ostoja, s voljom, pače i hotinijem vlastel’ i velmož’ kraljevstva mi, dah u baštinu i plemenito vlastelem i vsoj općini grada Dubrovnika, s milostiju i utvrždjenijem, zemlje od Kurila deri do Stona, sa vsimi seli i zaseoci i s ljudmi i vsimi mejami i s pravinami s vodami i s pašami i s drvmi i s grmljem i sa vsakim inim dostojanijem.

I sa vsimi pravimi kotari tihi zemalj’ seol rečenih, a na ime sije i sije sela:
najprvo Kurilo, (zatim) Osalnik, Ljubač, Gromača, Orašac, Trsteno, Mračevo, Brsečevo, Mravinac, Dulgo, Malkove i druge Malkove, Slano, Trnova, Podgora, Čepikuće, Podimoč, Kotezi, Zaton (ZATON DOLI), Visočani, Točilnik, Smokovljani, Ošlje i Topola.
I ta sela zgora pisana, sa vsim dostojanijem njih’, dasmo njim u vike vikoma, u plemenito do okončanija svijeta, da su voljni i oblasni njimi u viki, oni i ditca i unučja njih’ dokle svit stoji, kako prava i plemenita gospoda vrhu pisanim selmi i vladaniju.
I kada stvori siju milost kraljevstvo mi, tuzi bihu kraljevstva mi vlastele, a na ime: vojevoda Hrvoje, knez Pavel Radinović, vojevoda Sandalj, tepačija Batašić, knez Priboje Masnović, knez Radoje Radosalić, knez Radoje Dragosalić, knez Vojislav, knez Vukašin Zlatonosović, knez Kovač Dinčić.
I kraljevstvo mi priseže i roti se s vrhu pisanimi našimi vlasteli – da sije pismo i apasanije, koje stvori kraljevstvo mi našim srčanim prijateljem, da je kripko i neporečeno u viki, a pače, da ih sbluda kraljevstvo mi od vsake skrbi i pečali kako našu srčanu bratiju i prijatelji.
I kogaže bog izvoli gospodovati po nas, molju kako gospodina i brata, sega pisanija ne potvorite, iže darovah za pravu ljubav vlaselem dubrovčskim, za porabotanije i za čast njih’.“
Tko li bi se potvoril da je proklet…
Pisano na Usori, va slavnoj našoj vojsci u Lišnici, va lito…

Ostojinom ispravom, međutim, nije bilo uključeno selo Lisac s pripadajućom teritorijom (u Lisac su tada spadali i današnji Doli sa zaseocima), koje je bilo pod neposrednom vlasti Sankovića. Nezadovoljan što se pregovaralo mimo njega, Sanković se nije supotpisao ni na Ostojinu povelju. No Dubrovčani su, nakon što su od Ostoje dobili ispravu, poduzeli korake da uvjere Sankovića da mu nisu radili iza leđa i od njega dobiju preostali posjed Lisca. Dana 23. augusta 1399. Radić Sanković je primljen u Veliko vijeće, a dva dana kasnije, 25. august, izdao je povelju u kojoj je, osim što je Dubrovčanima dao “v vjeke” selo Lisac, priznao i Ostojino darovanje cijelog Primorja. Dubrovčani su novom dubrovačkom plemiću Sankoviću dali i nagradu u iznosu od 1.500 perpera.
Još je određenija granica koju u svojoj dopuni i potvrdi te darovnice u augustu 1399. navodi velikaš Radič Sanković: “od Kurila deri prijeko Imotice do sela, koese imenue Dlži“.

Teritorijalno proširenje je još valjalo vojno-diplomatski odbraniti u ratnim prilikama s Bosnom između 1403. i 1405. godine. Tokom 1403./4. godine Ostoja i bosanski velikaši zauzeli su dio Primorja, no 1405. godine sporni je teritorij (selo Lisac i dva zaseoka: Imoticu i Trnovicu) Tvrtko II. vratio Dubrovniku. Novi bosanski kralj Tvrtko II. potvrdio je Dubrovniku posjed Primorja poveljom od 20. VI. 1405. Time se definitivno rješava pitanje granica Primorja. Otada je Dubrovačko primorje, koje je teritorijalno povezalo prvotni komunalni prostor (astareju) i 1326. godine zaposjednuti Ston i Pelješac, bilo sastavnim dijelom dubrovačke države sve do njene propasti 1808. godine – piše Portal Oko.

LITERATURA:
– Prijevara ili zabluda? Problem granice na području poluotoka Kleka. – Kapetanić, Vekarić i Ćosić
– Stjecanje, dioba, i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja 1399-1405. – Josip Lučić
– Agrarno-proizvodni odnosi na području Dubrovačke republike od XIII. do XV. stoljeća – Dragan Roller
– Maglaj na tragovima prošlosti – Adin Ljuca

NEUM KLEK I SUTORINA

-Požarevačkim sporazumom od 21. juna 1718. g Mletačka republika, koja je u ovom ratu uzgubila Peloponez,  na ovom dijelu ratišta dobila je Imotski i Čavčinu, a izgubila je Gabelu.

Tom novom granicom Dubrovačka republika je došla u neposredno susjedstvo s Mlečanima.

Da bi izbjegli nepoželjnu Mletačku republiku uz svoje granice, Dubrovčani su Bosanskom ejaletu dobrovoljno ustupili Klek i Neum, na sjeveru, i Sutorinu, na jugu.  Tako je ova pogranična osmanska provincija u svom Hercegovačkom sandžaku dobila dva izlaza na more – navodi se u knjizi grupe autora ‘Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata‘.

(MiruhBosne)