Brčko, sjeverna kapija Bosne na rijeci Savi, mjesto je koje je oduvijek bilo granica između carstava, kultura i uticaja. Ali granica nije samo mjesto koje razdvaja – to je i prostor gdje se razlike dodiruju, gdje su bliže nego bilo gdje drugdje. Upravo na tom mjestu, u ranom 19. vijeku, rodila se priča o čovjeku koji je od potpune bijede dostigao nevjerovatno bogatstvo, ali čija prava veličina nije u tome koliko je stekao, već u tome što je ostavio.
Od izbjeglice do trgovca
Alija Kučukalić rođen je 1807. godine u Čačku, u porodici čiji su preci bili spahije Smederevskog sandžaka. Njegova priča počinje tragedijom koja je obilježila sudbinu hiljada Bošnjaka u tom periodu. Tokom srpskih ustanaka, porodici Kučukalić, kao i drugim muslimanskim porodicama, oduzeta su sva imanja. Otac mu umire nekoliko godina po rođenju, a mladi Alija ostaje kao nejak dječak sa majkom i nenom, bez ičega.
Kao obespravljeni i protjerani, uz pomoć tadašnjeg ćehaje beogradskog valije, Ahmeda Zaima, napuštaju svoje ognjište i 1821. godine dolaze u Brčko. Četrnaestogodišnji dječak, njegova majka i nena, dio su talasa muhadžira koji kao sirotinja naseljavaju obale Save.
Riba, so i šljive: začeci uspjeha
U novoj sredini, nejak za teške fizičke poslove, mladi Alija provodi sate i sate uz bosansku obalu Save loveći ribu. Tada je to za njega bio najpristupačniji posao, s obzirom na to da je prema tadašnjim zakonima „pravo loviti ribu i divljač u Bosni imao svako i svuda gdje ima vode i šume.“ Ribu je prodavao na pijaci, pokrivajući troškove stanarine i hrane, pritom štedeći koliko je mogao, sabirajući paru po paru.
Sa ušteđevinom od samo 70 groša, Alija se upušta u trgovinu. Novac ulaže u kupovinu soli i zaklinje se da nikad neće potrošiti onoliko koliko je zaradio. Od samih početaka, vodio se principom štednje i poštenja.
Ali Alijagina veličina nije bila samo u štednji – bila je u viziji. Svjestan da mora steći iskustva kakvih u njegovoj sredini nema, on kao mladi trgovac plovi lađom prvo Savom do Beograda, pa uzvodno Dunavom ka Srednjoj Evropi i nizvodno ka Rumuniji. Na opasnim i rizičnim putovanjima uči strane jezike, stječe poslovna poznanstva, izoštrava trgovački zanat. Prepoznaje potencijalna tržišta i koristi činjenicu da je so bila jedna od najtraženijih uvoznih roba bez državnog monopola.
Zatim otkriva “crno zlato” – šljivu. Brčko je ležalo u središtu bosanskohercegovačkog šljivarskog reona, a Alijaga na vrijeme uočava značaj ovog proizvoda. Iz Posavine se u sezoni slijevalo na hiljade tovara šljive koja se izvozila u Austrougarsku, Njemačku, Švicarsku, Poljsku, Holandiju, Englesku i Sjedinjene Američke Države. Trgovina je donosila milione u zemlju.
Više od ličnog uspjeha
Ono što Alijagu Kučukalića izdvaja jeste činjenica da njegov trgovački uspjeh nije bio tek pojedinačni primjer uspjeha pojedinca. On je svojim pristupom poslu otvorio mogućnosti razvoja trgovine na čitavu regiju. Otvorenost prema svijetu značila je obogaćivanje kraja, trgovina je bila prilika za prosti bosanski svijet da dođe do novca, da svojim proizvodima bude prisutan na tržištu.
Razvijena trgovina postala je generator cjelokupnog društvenog razvoja. U Brčko su dolazili ljudi sa različitih strana i s različitim interesima, populacija je rasla, grad je počinjao zadobijati oblik kakav su imali srednjoevropski gradovi nastali uz velike rijeke. Do okupacije Bosne 1878. godine, Brčko je postalo važan regionalni ekonomski i trgovački centar, izvozna stanica za bosanskohercegovačke sirovine.
Marljivim radom i štednjom, od svoje 14. do 98. godine života, Alijaga je stekao ogromno bogatstvo – iza sebe je ostavio 140 zgrada, 3.000 dunuma zemlje i dosta novca. Spominje se kao prvi milioner u Bosni, što potpuno odgovara vrijednosti kapitala kojim je raspolagao. Ali ono što ga čini jedinstvenim jeste način na koji je svoje bogatstvo pretvorio u trajno dobro za zajednicu, kao najveći vakif Brčkog.
Kučukalići su gradili najznačajnije poslovno-stambene objekte koji i danas krase centar grada: Hotel “Posavina”, Palatu Kučukalića, Palatu “Palestina”, Dom Islahijeta, prvu poštu, Vilu Kučukalića, Ruždija medresu, Mekteb-ibtidaijju i druge objekte koji snažno oblikuju identitet grada.
Graditeljska baština Kučukalića izdvaja se svojom funkcionalnošću i autentičnom estetikom. Angažiranje arhitekata poput Aleksandra Viteka značilo je prihvatiti arhitektonsku avangardu kakva je bila gradnja u pseudomaruskom stilu, koja je danas dio bosanske graditeljske tradicije i identiteta, a to je također dokaz duhovne širine i svijesti o svijetu koji se mijenja i napreduje.
Dobrotvorstvo kao životna filozofija
Brojnost i raznovrsnost objekata svjedoče o neuobičajenom vizionarstvu i društvenom senzibilitetu. Prvi bosanski milioner živio je skromno, ne izdižući se iznad naroda. Bio je čovjek koji je imao svijest o tome da materijalno bogatstvo vrijedi samo onda kada proizvede ljudske vrijednosti koje se ne mjere kantarom.
Obrazovanje je još tada vidio kao put kojim Bošnjaci moraju ići, pa je gradio škole. Znao je koliko je neukom i zbunjenom narodu važno da sačuva vjeru u nestabilnim vremenima, pa se svojim vakufima pobrinuo i za to.
Za sirotinju, koja je obično na periferiji, on je u srcu grada napravio kuće u kojima su mogli besplatno stanovati. U tim kućama stanovalo se na spratovima, a u prizemljima su bile magaze. Njegova logika bila je jednostavna i duboko humana: onaj ko nema, nema jer nema nikakva posla, a u blizini magaze se uvijek nekog posla nađe.
Ovaj model integrisanja i inkluzije prisutan je u cjelokupnosti Alijagine zaostavštine. Svojim ulaganjima i vizijom omogućio je da se grad razvija kao organski, samoodrživ mehanizam, sposoban da sam generiše vlastiti rast.
Lekcija za danas
Izvjesno je da Bošnjaci danas imaju milionera više nego ikad. Ali koliko među svima njima ima barem u tragovima nešto od duha i ideje koje je svojim životom i djelima svjedočio uzorni Alijaga Kučukalić?
Njegova priča nije samo historijska anegdota – to je pouka o tome da pravo bogatstvo nije u posjedovanju, već u davanju. Da uspjeh nije samo lični trijumf, već odgovornost prema zajednici. Da se grad ne gradi samo zgradama, već vizijom zajedničkog dobra.
Od dječaka izbjeglice koji je lovio ribu na obali Save, do čovjeka čije je naslijeđe oblikovalo čitav grad – Alijaga Kučukalić ostaje primjer kako imućan čovjek može, i treba, biti dobrotvor. Ne zato što mora, već zato što razumije da je materijalno bogatstvo samo alat, a pravi cilj je djelo Božje dobrote koje nadilazi jednu ljudsku generaciju i opstaje kao trajno svjedočanstvo o tome šta znači živjeti dostojno.
Izvor: odgovor.ba
