Ismet Godinjak: Zlatni ljiljan nije bilo lako dobiti

Ismet Godinjak: Zlatni ljiljan nije bilo lako dobiti

Dan osnivanja Armije Republike Bosne i Hercegovine, 15. april je svakako, po mom mišljenju, jedan od najvažnijih datuma ne samo u bližoj već i u kompletnoj historiji Bosne i Hercegovine, poručio je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) Ismet Godinjak, predsjednik Saveza dobitnika najvećih ratnih priznanja “Zlatni ljiljan” i “Zlatna policijska značka” Kantona Sarajevo. 

“Nemjerljivo je važno da pogotovo prvo mi koji smo bili pripadnici Armije RBiH i na kraju krajeva svi građani Bosne i Hercegovine koji su rat proveli na teritoriji BiH to ne zaboravljamo i da ta naša sjećanja i iskustva prenosimo mlađim generacijama, postratnim generacijama kako ih mi popularno zovemo”, kaže Godinjak.

– Prva bosanskohercegovačka armija –

Po prvi put tada, 15. aprila 1992. godine, navodi formirana je naša bh. državotvorna armija. 

“Mi smo imali situacija kroz historiju, odnosno Bošnjaci su na neki način, a kada kažem Bošnjaci mislim na sve Bosance i Hercegovce, bili poznati kao dobri ratnici, ali su nažalost uvijek ratovali za druge. Po prvi put se naš narod, na neki način organizovao, formirao Armiju RBiH 1992. koja je za cilj konačni imala odbranu države BiH. I zbog toga je 15. april jedan od najznačajnijih datuma u historiji. Zbog toga, na kraju krajeva, u ovom moru negiranja svega, falsifikovanja istorije daje nam obavezu da svi još više, još jače upoznajemo našu djecu sa onim što se zaista ovdje dešavalo prije nepunih 30 godina”, stava je Godinjak. 

Sa predsjednikom Saveza najvećih ratnih priznanja Kantona Sarajevo razgovarali smo i o tome kakav je trenutni položaj dobitnika “Zlatnog ljiljana”. 

“Iskren da budem malo to zavisi iz kog ugla to gledate. Nisu Zlatni ljiljani sami branili ovu zemlju, niti su je sami mogli osloboditi i dovesti u ovu fazu u kojoj jeste potpisan Dayton. Tu su svoj doprinos dali svi pripadnici Armije RBiH, MUP-a RBiH pa i svi građani koji su u četverogodišnjoj agresiji na bilo koji način pomogli, ako ništa drugo svojim prisustvom, davali određenu snagu nama koji smo bili na linijama odbrane. Svi oni imaju svoje zasluge”. kaže Godinjak. 

“Zlatni ljiljani”, kaže, bili su pojedinci koji su u određenim momentima, najčešće u određenim bitkama možda imali presudnu ulogu da se tog trenutka okrenu u nekom drugom pravcu. 

“To je da su se malo više isticali hrabrošću. Možda im je tako životna sudbina namijenila da u tom momentu baš oni budu tu i budu toliko prisebni da naprave nešto što je bitno uticalo na odbranu zemlje. A, status kao status. U odnosnu na drugu boračku populaciju mislim da je status dobitnika najvećih ratnih priznanja korektno riješen”, ističe Godinjak.

– Mnogo zaslužnih u odbrani Bosne i Hercegovine –

Naravno, navodi, imaju određenih zamjerki, određenih zahtijeva za neko poboljšanje nekih sitnijih stvari u svom statusu. 

“Nije on idealan, da se razumijemo. Nije nikada ni bio idealan, ali jednostavno ni zemlja BiH još uvijek nije na nekom uređenom nivou pa da bi vi mogli sve te stvari popeglati do kraja. Mi dijelimo sudbinu svih boračkih populacija uz jedan mali iskorak kada je u pitanju neka materijalna naknada koju dobitnici priznanja ostvaruju na nivou FBiH”, kaže Godinjak. 

Prema podacima sa spiska među dobitnicima “Zlatnog ljiljana” u FBiH nalazi se 1.782 osobe od kojih je njih 800 on uručen za života, među kojima je 259 ratnih vojnih invalida, a 982 su dijeljena posthumno, kao šehidima i poginulim borcima. 

Interesantne brojke govore i da su među dobitnica “Zlatnog ljiljana” 24 Hrvata i 23 pripadnika srpskog naroda. Isto tako, navodi se da je “Zlatni ljiljan” dobilo 10 žena i to za njih osam on je uručen posthumno, kao šehidima i poginulim borcima, te samo dvjema za života. 

“Da budem iskren u samom momentu dodjeljivanja “Zlatnog ljiljana” u toku agresije nisu ljudi, pa ni ja, bili svjesni niti smo znali da će to otprilike nositi neku određenu beneficiju ili povlasticu u daljnjem životu za one koji su preživjeli, a za naše šehide i poginule borce, za njihove porodice. Tako da nije previše nešto bilo fame oko toga, koja se u postratnim godinama stvara oko dobitnika najvećih ratnih priznanja. Naravno, da nisu svi mogli zaslužiti “Zlatni ljiljan”. Iskreno govoreći mislim da je premalo ovih priznanja dodijeljeno. To posebno ako, se uzme podatak da je kroz Armiju RBiH za četiri godine prošlo, na određene periode, po nekim pokazateljima, između 300 i 400 hiljada ljudi. Od tog broja 1.782 priznanja “Zlatni ljiljan” su dodijeljena”, navodi Godinjak. 

Kada se, kaže, uzmet procentualno jasno se vidi da je to je zaista minimalan broj ljudi koji je dobio “Zlatni ljiljan”.

“I sigurno, bez imalo dileme postajalo je naših saboraca koji su svojim djelom za vrijeme agresije bez sumnje zaslužili priznanje, ali eto nažalost zbog nekog spleta okolnosti, nisu u konačnici dobitnici tog priznanja. To je jedna od stvari koja meni ostavlja malo gorčine kada razmišljam o tom periodu. Zbog čega nisu mogli dobiti vrlo je jednostavno. Po različitim vremenskim periodima dešavale su se različite vojne akcije. I onda, postoje određeni kriteriji”, pojašnjava Godinjak. 

Ismet Godinjak: Zlatni ljiljan nije bilo lako dobiti


– Strog način dodjele najvećih ratnih priznanja – 

Sama procedura dodjele, objašnjava Godinjak, išla je od najniže jedinice, od nivoa voda- čete odakle krenu prijedlozi. 

“Tu je uvijek, naravno, vrlo lako bilo spoznati ko se isticao među tih 30 ili 100 ljudi. Onda dalje prijedlog ide na bataljon, pa na brigadu, pa na korpus, da bi sa svih korpusa prijedlozi došli do vrha Armije RBiH. Dok dođe u konačnici do Štaba Vrhovne komande ili do Generalštaba slije se jedan veći broj prijedloga, sasvim sigurno kvalitetnih ljudi, bez sumnje. Kako su se prolazili ti filteri, tako je možda i neopravdano neki od pripadnika Armije RBiH u tim selekcijama otpadao. To je nešto što nažalost mi ne možemo promijeniti. Ali, evo u konačnici to govori da nije baš bilo lako dobiti Zlatni ljiljan”, kaže Godinjak. 

Nažalost, navodi, sada ima priča raznih, da je ovaj ili onaj trebao dobiti “Zlatni ljiljan”, da je onaj ili ovaj bio predložen, pa odustao… 

“Raznih je priča. Neki ljudi se i sada predstavljaju kao dobitnici priznanja Zlatni ljiljan, a nisu. Ima raznih situacija. Međutim, filter za dobitnika najvećeg ratnog priznanja po mom ličnom mišljenju je bio prestrog”, naglašava Godinjak. 

Priznanje “Zlatni ljiljan” dodjeljivalo se u skladu sa Pravilnikom koje je utvrdilo Predsjedništvo RBiH. 

“U junu – julu mjesecu 1992. kako su se borbe zahuktavale, ne znam ni kako pojavili su se prvi Zlatni ljiljani koje su dodjeljivani ljudima bez nekog organizovanog reda. Tadašnje rukovodstvo Armije RBiH, Štab Vrhovne komande je uvidio potrebu da se to pitanje sistemski riješi i onda su oni angažovali određene ljude da naprave Pravilnik o stimulativnim mjerama i priznanjima u okviru Armije RBiH. Taj Pravilnik je u oktobru 1992. godine bio na Predsjedništvu RBiH verifikovan kao takav i od tada se zaista organizovano prolazio sistem, odnosno dodjeljivanje tih ratnih priznanja”, istakao je Godinjak. 

Svi oni koji su prethodno, prije stupanja na snagu Pravilnika, dobili “Zlatni ljiljan” su, kaže Godinjak, naravno, prošli kroz taj “filter”. 

“Onda zbog toga nekada imamo u javnosti nedoumicu oko tačnog broja tih priznanja. Ponekad se to malo i zloupotrebljava. Ljiljan je uzet kao opšti simbol borbe. I onda je bilo slučajeva da određene brigade, odnosno komandant brigade dodijeli određenim borcima nekih akcija ljiljan, pa se to poslije zvalo brigadni ljiljan. To nisu bili ljiljani u sistemu Armije RBiH koje je isključivo mogao dodjeljivati komandant ili neko iz Štaba Vrhovne komande, po ovlaštenju komandanta Armije RBiH”, pojašnjava Godinjak.

– Spriječena izrada duplikata “Zlatnih ljiljana” i njihova prodaja-

Savez dobitnika najvećih ratnih priznanja Kantona Sarajevo jedno vrijeme borio se i uspješno zaustavio akciju pojave duplikata “Zlatnog ljiljana”. 

“Mi smo narod dosta sklon improvizacijama, da ne kažem neku težu riječ. Postoje tu dva problema. Jedan je bio problem kojeg sam se malo dotakao, da jednostavno ljudi u nekom razgovoru, a vrlo često se to dešavalo istupi i kaže ja sam dobitnik najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan. I onda to nije išlo u sistem provjere. Mi smo imali nekoliko takvih slučajeva gdje smo, da budem iskren, bez neke medijske halabuke i pompe, uticali u određenim kanalima da se to zaustavi i spriječi. Jer, na neki način se to zloupotrebljava, da ne kažem ništa teže. I sada se trudimo kada se pojavi takav slučaj reagujemo. Samo sada brže reagujemo da stavimo ljudima ipak, do znanja da u najmanju ruku nije moralno i korektno predstavljati ko to zaista nije”, poručuje Godinjak. 

S druge strane, pojašnjava, imali su problem putem društvenih mreža gdje su se pojavile određene informacije da se pojedina priznanja prodaju što je njima, navodi, bilo zaista frapantno. 

“Poprilično mi vodimo računa o svom članstvu. Imamo informacije o stanju ljudi, njihovim potrebama. S jedne strane znate da otprilike nemate tako ugroženih članova pa da su baš došli da moraju prodati to priznanje. S druge strane mi vidimo da se to dešava. Krenuli smo u akciju razotkrivanja. Prvo nas je interesovalo ko ustvari, odnosno je li moguće da ima takav čovjek da mi ne znamo. Onda smo došli nažalost do informacije da je bilo izrade tih ratnih priznanja koja su bila potpuno identična našim ratnim priznanjima i koji su se na tržištu pojavili. Mi smo, da ne spominjem imena i firme koje su se time bavile, otišli na ozbiljan razgovor i dali do znanja da to nije ni moralno ni zakonito i zamolili da se ta priča zaustavi. U protivnom bili smo pripremili i advokata da podignemo tužbu, uz svo uvažavanje svih ljudi, ali smatramo da baš i nije prikladno izrađivati nešto tako i prodavati po pijacama i raznim društvenim mrežama. Od tada mi zaista nismo naišli na slučaj u praksi da se može na tržištu kupiti to priznanje”, kaže Godinjak. 

– Specijalni rat protiv Bosne i Hercegovine i dalje traje –

Predsjednik Saveza najvećih raznih priznanja kantona Sarajevo govorio je i zašto smo u posljednje vrijeme sve češće u potrebi da dokazujemo kako smo se branili. 

“Pitanje je jednostavno, ali su odgovori kompleksni. Ne zavisi to samo od jednog faktora. Ima tu sasvim sigurno više faktora. Ljudi se nekada vode, tu prvenstveno mislim na ove iz susjednih zemalja, koji nažalost još uvijek nisu spremni da se suoče sami sa sobom, sa svojom prošlošću i da dožive neku moralnu katarzu, da kažu pravu istinu o onome što se ovdje dešavalo. Tu prvenstveno mislim na političku vlast u Srbiji koja jeste bila izvor zla tog vremena”, navodi Godinjak. 

Time, kaže, zaista ne želi da kaže da ti stanovnici, ti obični ljudi tamo su manje-više odgovorni za sve ono što se dešavalo 90-ih godina na ovom prostoru. 

“Ali, taj zločinački režim predvođen Slobodanom Miloševićem je sasvim sigurno bar kada smo mi ovdje u BiH bili u pitanju, najodgovorniji za zločine koji su se desili. Počev od ubistva djece, silovanja, uništavanja vjerskih objekata, do genocida u Srebrenici koji je dokazan i presuđen na Međunarodnom krivičnom sudu. Da postoji normalan odnos, svako normalan bi rekao da to jeste bio projekat velike Srbije predvođen Slobodanom Miloševićem. I rekao bi, on je otišao sa političke životne scene, mi ne želimo više ići tim pravcem, priznajemo, prihvatamo tu odgovornost, i to je to. Nažalost, vi toga nemate”, rekao je Godinjak. 

Postoji, kaže, i sada takav politički establišment koji je na kraju krajeva i direktno određenim dijelom učestvovao ovdje, u BiH, u agresiji na pogrešnoj strani. 

“I onda se ljudi vode onim hiljadu puta ponovljena laž postaje istina. Medijski, specijalni rat nije nikada prestao na ovim terenima. On se čak intenzivira u posljednje vrijeme. U to su uključene čitave službe, čitavi obavještajni aparati i rezultat toga sa te strane je prepoznatljiv na terenu. Kažu da je to rat uživo koji se dešavao pred televizijskim kamerama. Na kraju krajeva proste brojke koje kada pogledate, najobičniji snimci domaćih i svjetskih TV stanica koje su tada izvještavale sa prostora BiH koje vrlo lako pokazuju ko je bio agresor, a ko se morao braniti”, cijeni Godinjak. 

Slična situacija se dešava, sa manjim intenzitetom ili povremenim intenzitetom, navodi Godinjak, nažalost i od Republike Hrvatske. 

“Nije uloga ista, apsolutno. Sa strane Srbije to je apsolutno jasno, a na strani Hrvatske postoje svijetli periodi koje mi često onako ne želimo da istaknemo, a realno su bili tu u određenim momentima i periodima odbrane od agresije kada je Republika Hrvatska sigurno imala pozitivnih uloga. Ali, je nažalost u tom jednom periodu bila ta tamna mrlja. Mislim da je najljudskije bilo reći, to jeste tako, ali za ovo smo zaslužni, a ovo smo malo “uprskali”. I to po meni dok ne dođe do takvih osvještenja nema baš previše nade za neki lijep, ugodan, miran, stabilan život na svim ovim prostorima”, ističe Godinjak. 

Na kraju krajeva, ističe, možda smo i mi kao društvo, u BiH, zakazali u sistemskom obrađivanju i dokazivanju istine. 

“Mi smo mislili, evo desilo se to, i svako živ zna šta je bilo i nemamo neku ljudsku potrebu da to obrađujemo i sa naučne i sa dokumentacione strane. To je sigurno jedan od većih propusta svih ljudi koji su na bilo koji način imali dodira sa takvom vrstom posla”, cijeni Godinjak. 

– Bez odgovornih za ubistva djece u Sarajevu i Goraždu –

To dokazivanje, odbrane, je navodi Godinjak, poseban segment priče kada je u pitanju i Armija RBiH i naravno, MUP sa druge strane, pa i odnos pravosudnih organa u BiH spram toga. 

“Mi smo prije dva mjeseca organizovali jedan okrugli sto upravo o temi rad suda i tužilaštva BiH u procesuiranju ratnih zločina. Kada sistematizujete te podatke vidite zaista da je kompletan taj pravosudni instrument u BiH poprilično, da ne kažem neku težu riječ, politički objen. Imamo slučajeve Međunarodnog suda u Haagu koji je svojim radom, presudama potvrdio ono u najvećoj mjeri šta se ovdje dešavalo. Imate 52 osobe Vojske RS-a koji su osuđeni, 17 HVO-a i pet-šest pripadnika Armije RBiH. Ti pripadnici Armije RBiH su osuđeni na ukupnoj kazni od 50 godina, dok je kod VRS-a to šest doživotnih kazni zatvora i ovih ostalih na skoro 800 godina zatvora. Te presude se u konačnici poklapaju i sa izvještajima stranih obavještajnih službi koje se bar u svijetu priznaju kao da imaju podatke broj jedan, a u kojima kažu da su više od 90 posto ratnih zločina na teritoriji BiH uradili ustvari pripadnici Vojske RS-a”, ističe Godinjak. 

Ne želi, navodi, reći da nije bilo slučajeva gdje su pripadnici Armije RBiH i MUP-a RBiH počinili određene ratne zločine, ali omjer i namjera i politička želja ili potpora takvim stvarima zaista, ističe Godinjak nije bilo. 

“Nažalost sada naše Tužilaštvo BiH, svjedoci smo da smo imali slučajeve, pokreće procese protiv svih rukovodećih ljudi na nivou Armije RBiH. Sada idu procesi na nivou korpusa kao organizacionih pojedinica. Imamo sada situaciju da trenutno samo komande Prvog i Drugog korpusa, kažem potpuno otvoreno, nisu došle na red da ih se procesuiraju, dok se vode optužnice protiv komandanata i ne samo njih nego komandnih struktura Trećeg, Četvrtog, Petog i Sedmog korpusa što je zaista frapantno. Sada imamo najsvježiji primjer protiv komandanta Četvrtog korpusa Ramita Drekovića gdje je od navodnog granatiranja, kako sama optužnica kaže, jedno dijete poginulo i četiri civila ranjena. Uredu, sud će dokazivati. Ali, sa druge strane imamo više od 1.600 poginule djece u Sarajevu, koja su ubijena i nemate niti jednu optužnicu sem onoga što je Haag radio”, ističe Godinjak. 

Imamo, navodi, slučaj i u Goraždu gdje je više od 180 poginule djece u enklavi koja je bila zaštićena zona UN-a, gdje je poginulo više od 1.000 civila, zločina nemjerljivih razmjera koji su se dešavali tamo, a gdje nema niti jednu optužnice podignute protiv bilo koga. 

“To su ti dvostruki aršini koji meni zaista sliče na organizovani projekat izjednačavanja žrtve i agresora i pokušaja revidiranja istorijskih činjenica. Mi smo s tom namjerom i pokrenuli tu priču, napravili okrugli sto, da to malo izanaliziramo i da vidimo u kom pravcu, kako se suprotstaviti u stvari takvoj pojavi. Mi koji još uvijek živimo, relativno je to bliska vremenska razdaljina, svima nama, ne pričam samo o patriotima Bosancima, znamo šta se dešavalo. Mislim da su svi ovi ljudi koji žive u BiH kada se sami sa sobom zatvore u svojim kućama i stanovima potpuno svjesni svega – jedna je istina, ne može ih biti više”, ukazuje Godinjak. 

To što se ona sada zloupotrebljava i instrumentalizira i pokušava falsifikovati to je, ističe, stvar politike. 

“Mi smo svi svjesni šta se ovdje desilo, ali za 50 ili 100 godina te neke nove generacije će o ovoj istoriji učiti iz dokumenata, zapisa, knjiga. Mi ćemo krenuti, intenzivirati određene aktivnosti kada je u pitanju i sudsko dokazivanje istorijskih fakata koji su se ovdje desili. Mada, moram reći, da tu ima određenih problema za koje nisam siguran kako ih prevazići”, navodi Godinjak. 

Tu prvenstveno, kaže, misli da svi optuženi, odnosno ljudi protiv kojih je podignuta optužnica svoj problem rješavaju samo prelaskom naše bh. državne granice bilo u pravcu Zagreba ili Beograda. 

“Time oni postaju nedostupni organima gonjenja BiH, a nemamo instituciju sistema suđenja u odsutnosti i onda su te optužnice kao na čekanju. To je ustvari kako smo imali embargo na naoružavanje, mi sada imamo embargo na pravdu. Dovoljno je samo preći granicu i vi ste zaštićeni od bilo kakvog suđenja i dokazivanja sudske istine. To je jedna od stvari na kojim ćemo morati ozbiljno poraditi”, ukazuje Godinjak. 

Previous Obilježena 26. godišnjica zločina nad bošnjačkim civilima u Srebrenici
Next Dnevnik sa Pala Mladena Vuksanovića: 110 dana među ubicama Sarajeva

You might also like

OTPOR BOSNE

Obilježena godišnjica Armije RBiH u Tuzlanskom kantonu

  Armija Republike Bosne i Hercegovine je službeno osnovana na današnji dan prije 26 godina, od jedinica Teritorijalne obrane Bosne i Hercegovine i organizovanih dobrovoljaca. Centralna manifestacija obilježavanja za Tuzlanski

OTPOR BOSNE

Komandant odbrane Mostara 1993. – Niko nema pravo od nas tražiti da ustuknemo i da postanemo građani drugog reda

Midhat Hujdur Hujka ili Mito kako su ga zvali njegovi najbliži saborci i prijatelji rođen je 28. decembra 1953. godine u Mostaru. Od 1986. radio je u zemlji i inostranstvu

OTPOR BOSNE

Dvadeset godina od smrti Izeta Nanića: “O, smrti bijedna! Naniću nisi ni do koljena”

“Izašla je jedna stara nena i upitala me: ‘Sinko, koji je Nanić?’ Ja sam uzeo nenu za ruku i doveo je do Nanića. Tu su s nama bili svi komandanti