Riža koja obraz čuva

Riža koja obraz čuva

Zrno po zrno, riža u plastičnim tanjirima nestaje. Mrke, nerijetko prljave ruke pobožno i tiho kupe mrvice s tanjira. Onda pokupe i rasute mrvice s pločnika ispred Terenskog ureda za strance. Svako zrno – suza – majčina, očeva, sestrina, djetinja… Pun tanjir suza, pun sudbina, teških, od Bangladeša, Pakistana, Afganistana, Iraka, Irana, Alžira, Tunisa ili Maroka do Tuzle. Nije to obična riža, to je riža koja priča priču, obrok koji vraća pogaženo dostojanstvo i izaziva osmijeh na mrkom napaćenom licu. Koliko li je zrna riže u 200 kg? Koliko li je samo suza, suspregnutih, a koliko radosti i olakšanja u 200 kg riže? 

Tuzlarije

Migranti su neki ljudi koje je bolje da ne upoznamo, jer ako ih ne upoznamo lijepo možemo formirati mainstream mišljenje kako je to sve sama bagra, divljaci, klošari i probisvijeti, kužni i opasni. Takvo mišljenje čuva našu imaginarnu granicu unutar koje smo veliki MI, neki fini, sofisticirani i namirisani ljudi, a vani su oni – bjelosvjetska bijeda. Mora biti ta imaginarna granica kad je već ona stvarna, državna granica, tako porozna, pa nas je iznevjerila pustivši ih u našu zemlju koju tako brižljivo i s poštovanjem njegujemo i čuvamo. 

Tuzla je za migrante tranzit; oni ovdje dođu, prijave se u lokalnom Terenskom uredu za strance i nastave svoj put prema Sarajevu, Velikoj Kladuši, gdje već, u nadi da će se odatle nekako domoći neke od sanjanih zemalja Evropske unije i da će im ova pružiti utočište, novi život, obrazovanje, da će se spojiti s porodicama… 

Tuzla nema bedeme, bravu i ključ u bravi, i ovi ljudi “slobodno” prolaze kroz naš grad, borave u njemu od nekoliko sati do nekoliko dana (čak i mjeseci), te koriste usluge Terenskog ureda i Autobuske stanice. To su ljudi koji pješače danima, mjesecima, godinama i kilometrima; gladni i umorni, pothlađeni, mokri, ranjavih stopala i zagnojenih rana. 

Već više od godinu dana oni su naša stvarnost pred kojom vlast zatvara oči, oni su tu, u tranzitu, a predstavnici lokalne i kantonalne vlasti ne primjećuju da je nedostatak trijažnog centra, sanitarnog čvora s tuševima i primarnog zbrinjavanja zapravo opasnost koja ozbiljno prijeti da ugrozi građane Tuzle naročito u ljetnim mjesecima. U proteklih godinu dana šačica ljudi se bori da skromnim sredstvima spriječi nastanak većih problema, ali i da ovim ljudima vrate dostojanstvo. Tek dvadesetak ljudi sporadično djeluje: hrani, previja, donosi čarape i obuću… 

Volonteri su ljudi koji znaju da tako moraju, makar radili van sistema, moraju jer je s ovozemaljskim zakonima lakše nego s nekim drugim. Volonteri su ljudi koji znaju da od humanog sadržaja u sebi ne smijemo odustati. Oni znaju da, čuvajući ljudski dignitet svakog migranta, zapravo čuvaju vlastitu ljudsku esenciju, čuvaju svoj dignitet. Volontere nije briga zašto i od čega bježe ovi ljudi, oni pred sobom vide gladnog, pocijepanog, umornog i ranjenog čovjeka. Toliko. 

Pojedinci koje građani prepoznaju kao “tuzlanske volontere” ozbiljnije su se organizirali prije mjesec i po. Od tada, pa sve do zaključivanja ovog teksta za migrante su pripremili i podijelili preko 200 kg riže i isto toliko pilećeg mesa, bezbroj litara vode, kilometara čarapa i deka… Sve ovo je uopće bilo moguće jer su građani prepoznali ove ljude i njihovu namjeru, pa im kontinuirano pomažu donoseći ono što je neophodno. 

Draga naša Vlasti koja jesi, koliko košta jedan trijažni centar ili ekipa obučenih ljudi koji bi vršili trijažu? Koliko košta nekoliko tuševa i mobilnih sanitarnih jedinica? Posljedice nedostatka istih mogle bi ipak biti skuplje. Zar treba dozvoliti da (p)ostanemo školski primjer anarhije? 

Dragi sugrađanine/sugrađanko, koji/ koja pitaš gdje su smješteni migranti, evo odgovora. Ako ste i na jedan tren pomislili kako su ovo problemi o kojima se brinu nadležni, opet, evo odgovora. Građanin nigdje nije zakazao, ni policajac, ni medicinar ili ljekar, zakazao je sistem. Skupini “tuzlanskih volontera” od sredine maja priključila se tek jedna organizacija, “Zemlja djece”, koja od tada kontinuirano odgovara na potrebe djece i adolescenata u tranzitu. “Crveni križ” Tuzla na teren je izašao prvi put 1. juna, jer su tek tada dobili mandat da djeluju kada je riječ o ovom problemu. 

Zrna riže još uvijek ima. Blagoslovljena bila. 

Lejla D. tuzlarije.net

Previous Vodopad Kravica u našoj zemlji među 20 najljepših mjesta u Evropi
Next Novi Pazar: BNV od međunarodnih institucija zatražilo specijalan status za Sandžak

You might also like

BLOG

Primijenjeni fašizam

„Antifašizam nije ideologija, nego civilizacijsko dostignuće“ Piše: Ena Šarić Ne tako davno, 8 maja 2015. svijet je pa i BiH proslavilo 70 godina od završetka II svjetskog rata. Rata koji

BLOG

Ima li Izetbegović strateškog partnera?

Dragan Čović je tri puta bio na audijenciji kod pape Franje, a Milorad Dodik se četiri puta sastajao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Piše: Benjamin Butković Lider Hrvatske demokratske zajednice

BLOG

Selim Bešlagić i odgovor srpskom generalu: ‘Ja nemam druge države osim Bosne i Hercegovine!’ (Audio)

Sredinom maja 1992. godine zbili su se značajni događaji za grad Tuzlu. Mjesec i po nakon što su se bosanski građani u velikom broju (skoro dvotrećinski na legalnom referendumu) odlučili