‘Moj otac je 1995. pomogao Srebreničanima, a danas kroz Bosnu pješačim prema Italiji’

‘Moj otac je 1995. pomogao Srebreničanima, a danas kroz Bosnu pješačim prema Italiji’

4-godišnji put ekonomiste Waseema Jqbala

Ne tako davne 1995. godine, u vrijeme kada se desio genocid u Srebrenici, pakistanska vojska naše izbjeglice iz Srebrenice je prihvatala, hranila i liječila. Sve to trajalo je puno dvije godine. Među onima koji su pružali pomoć bio je i otac dvadesetpetogodišnjeg Pakistanca Waseema Jqbala, kojeg je migrantski put doveo na Autobusku stanicu u Tuzli. 

– Ja sam u Pakistanu u roku završio ekonomski fakultet, smjer bankarstvo. Pokušavao sam da nađem posao, ali jednostavno nije išlo, posla nema bez obzira na stepen vašeg obrazovanja. Također, otac me nagovarao da idem da služim vojsku koja je u Pakistanu jako zahtjevna. Ja to nisam želio, predugo traje, želim svijetlu budućnost. Također, svakodnevno tenzije između Indije i Pakistana jednostavno mlade ljude tjeraju da idu jer ne žele nikakve ratove, priča Waseem za Tuzlarije. 

Shvativši da nema posla, najprije je pokušao da ode u Saudijsku Arabiju ali mi nisu odobrili vizu. 

– Odlučio sam da odem u Tursku i tamo sam tri godine radio kao šef u jednom restoranu. Iako nema veze sa mojom strukom, moram da kažem da znam dobro i da kuham, zbog toga sam radio ovaj posao. Nakon Turske, otišao sam u Grčku i tamo sam radio u prodavnici kozmetike za dame. U stalnom kontaktu sa ljudima naučio sam da pričam tri jezika grčki, turski i engleski. Međutim, nisam mogao ostati jer nisu htjeli da mi daju dozvolu za stalni boravak. Zbog toga sam krenuo dalje preko Makedonije, Srbije i evo sada Bosne i Hercegovine. Moji roditeljima je izuzetno teško zbog toga što me nisu vidjeli četiri godine, dodaje Waseem. 

Veli kada je stigao u Bosnu najprije su ga ugostili mještani Sapne i cijeloj njegovoj grupi, među kojima su i dva maloljetnika od 12 i 14 godina, dali su da jedu i da se obuku. 

– Ljudi u Bosni su prema nama ljubazni. Nakon Sapne, posebno gostoprimstvo sam osjetio u Tuzli. Vaši volonteri su nam pružili ruku i ugodan razgovor. Nije sve u pomoći sa hranom i obućom, osjetio sam u svom srcu da su to dobri ljudi. Osim volontera, prilaze nam i građani Tuzle. Jučer nam je jedna žena dala novac i ja sam cijeloj grupi kupio hranu da jedu. Nama koji prelazimo izrazito težak put ovako nešto puno znači, kaže ovaj mladi Pakistanac. 

Krajnja destinacija i želja Waseema Jqbala je da dođe u Italiju gdje ima rodbine i tamo nastavi raditi i živiti. 

– Zanimljivo je da kad sam objašnjavao svom ocu kojim ću putem ići rekao sam Makedonija, zatim Srbija i onda sam spomenuo Bosnu. On mi je rekao sačekaj da ti nešto kažem. Moj otac je boravio u Bosni tokom rata sa pakistanskim bataljonom. Štitili su Bosance i Hercegovce ali su mnogo pomogli posebno kada su u Tuzlu počele da pristižu izbjeglice iz Srebrenice. Ja to nisam znao, a sada mi je drago što mi je ispričao i ponosan sam na njega. Vjerujem, da ni ovi ljudi u Tuzli nisu zaboravili naše očeve koji su vam pomagali, kaže ovaj mladić. 

Na kraju našeg razgovora ovaj mladi Pakistanac je poručio: “Mi smo ljudi kao i svi ostali. Ti si samo čovjek, bez obzira što sam ja crn, a ti bijel. To nije nikakva razlika, svi smo samo ljudi i jedan je Bog za sve”. 

Izvor: Tuzlarije

Previous Završeni Slobodarski dani u Bužimu (Video)
Next Svjetski mediji: SFF počeo kao 'akt bunta' tokom opsade Sarajeva - sada dovodi velike zvijezde

You might also like

ŽIVOT

Hadžija Ibrahim iz Luke kod Konjica: Svakog petka opremi Dorata pa na džumu

Ono što je za mnoge od nas automobil, za hadžiju Ibrahima Mujana iz Luke kod Konjica je njegov konj po imenu Dorat. Ibro nema vozačku. Nikada mu i nije trebala,

ŽIVOT

Šta je Čehinju privuklo u Srebrenicu: ‘Život je ovdje više prirodan. Na Zapadu su veze između ljudi porušene’

Mlada Čehinja Marketa Slavkova-Maja nikada nije mogla ni sanjati da će doći da živi u Srebrenici, o kojoj je preko medija čula sve same strahote. Za nju je Balkan mjesto,

ŽIVOT

Otišli u Njemačku da zarade, u Bosnu se vratili gladni i žedni

– Otišli smo da zaradimo, da dostojno prehranimo porodice, ali u Njemačkoj smo bili i gladni i žedni. U Bosnu se vraćamo prevareni, bez marke – ispričali su za „Dnevni avaz“ Zeničani