Gradaščević – svjetionik Bosne i političkog bosanstva

Gradaščević – svjetionik Bosne i političkog bosanstva

Piše: Senadin Lavić

U povijesti Bosne jedan datum iz 19. stoljeća zauzima posebno mjesto. Taj famozni datum vezan je za Huseina Gradaščevića i bosanski pokret za autonomiju Bosne 1831. godine. Vrijednost ovog datuma je politička par excellence i sasvim je u duhu tog vremena u Evropi. U svakoj interpretaciji političke povijesti Bosne taj datum se mora uzeti u obzir kao tačka bez koje se ne može razumijevati kompleksnost onoga što se događalo Bosni i Bošnjacima u 19. stoljeću. Pokret za autonomiju Bosne je politički pokret u kojem se bosanska politička svijest iskazuje jasno diferencirana spram Porte, Austrije, vazalne kneževine Srbije, te istovremeno pokazuje svoju odlučnu vezanost za Bosnu i svijest o vlastitom povijesnom postojanju. Pokret je najsvjetlija stranica bošnjačke odlučnosti da se čuva svoja zemlja i gradi politička zajednica, bez obzira što nije u konačnici uspio i ostvario željeni cilj. On nastavlja svijest i odanost svojoj Bosni koju vidimo kod bana Kulina, Stefana II Kotromanića, Tvrtka I Kotromanića i drugih medievalnih vladara, ali u jednom drugom poretku, carstvu i povijesnom kontekstu. S ovim se, naravno, neće složiti eksperti za kontinuitet u okviru naštimanih historiografskih slika povijesti! 

Dana 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu, Bošnjaci su proglasili Huseina Gradaščević za gospodara (vezira) Bosne i time potvrdili svoje zahtjeve za autonomijom Bosne u sklopu Osmanskog sultanata. Svečani događaj formalnog proglašenja odigrao se u Carevoj džamiji u Sarajevu.. 

Od 15. do 19. stoljeća (1463-1878) Bosna je bila krajina Osmanskog sultanata, sasvim izložena stalnim napadima sa zapada bilo da se radilo o Mlečanima, bilo da se radilo o Austrijancima. U toj konstelaciji preko bosanskog čovjeka prelamaju se stoljeća ratova, stradanja, buna, nemira, ustanaka, migracija, seoba, gubitaka. Decenije ratovanja u ime sultana desetkovale su bosanski narod i dovele ga u 19. stoljeću u teško socijalno stanje. Veliki dijelovi stanovništva uglavnom se bave zemljoradnjom i stočarstvom na niskom stupnju tehnološke razvijenosti, potpuno izloženog nepravednim birokratama i nametnutim daćama, poniženog, u više navrata desetkovanog kugom, ropski eksploatiranog, kulturno zapuštenog i izvan glavnih tokova evropskog svijeta racionalnosti. Osmanlije su koristile Bosnu kao svoju odbrambenu snagu na Zapadu, potčinjenu volji sultana kao suverena. Neprestano ratovanje i čuvanje granice istrošilo je ljudske potencijale i dovelo do oskudice, neimaštine, siromaštva. U takvom stanju Bosne austrijska vojska je 1737. godine upala u zemlju kod Banjaluke. Tada su Bošnjaci sami uspjeli da izbore pobjedu s Ali-pašom Hećimovićem na čelu (rođen u Istanbulu) i natjeraju austrijsku vojsku na bijeg. Prema mišljenju Mustafe Imamovića, boj pod Banjalukom je možda najpresudniji boj u povijesti Bosne i Bošnjaka jer im je prijetio egzistencijalni i duhovni nestanak od austrijskog cara Karla VI. U tom boju definitivno je ispoljena jasna svijest Bošnjaka o sebi i svojoj bosanskoj domovini. Ali gubici u ljudstvu su bili nenadoknadivi! U borbama u Persiji i pod Ozijom (Očakov) 1737. izginulo je hiljade Bošnjaka. Deset godina kasnije, od 1747. do 1757. godine, nemiri i bune stanovništva u Bosni prerastaju u pravi ustanak. 

Sociološki gledano, jasno je bilo da se nemiri i bune iz 18. stoljeća produžavaju kroz veliko nezadovoljstvo i strepnju u 19. stoljeće i kod odgovornih Bošnjaka izazivaju ozbiljnu zabrinutost za budućnost. Porta je bila pod pritiskom Rusije i na balkanskom prostoru je morala ispunjavati neke političke i religijske zahtjeve oko pravoslavnog stanovništva. Iz Austrije je crkva preko sveštenika pokušavala djelovati na kršćansko stanovništvo da bude subverzivno u odnosu na osmansku vlast. Kapitalizam i industrijalizacija društva na Zapadu u 18. i 19. stoljeću uopće nisu doticali Bosnu i onaj dio jugoistočne Evrope pod osmanlijskom vlašću. Kapitalistička industrijalizacija i mehanizacija proizvodnje i operiranja čovjeka u odnosu prema prirodi daleko je bila od regiona. Stanovništvo Bosne nije još uvijek bilo izdijeljeno u “narode“, u tri “različita naroda”, tri “etnogrupe”, u “tri kulture”… Tek poslije 1844. počinje s Načertanijem projekt nacionalnog srpstva i nacionaliziranja bosanstva na osnovama “folk-nacije”. 

Nakon završetka Rusko-osmanskog rata i potpisivanjem mirovnog ugovora u Jedrenama 14. septembra 1829. godine, Osmanlijsko carstvo je moralo dati autonomiju Srbiji. U tome su Bošnjaci vidjeli nepravdu i ugrožavanje njihovih bosanskih interesa jer se oduzimaju nahije s desne strane Drine koje su stoljećima bile dio Bosne. To je bio prostor kojim se Bosna odvaja od ostatka Osmanskog carstva i dovodi u vrlo nezgodan geopolitički položaj, odnosno u okruženje koje više ne bi imalo Bosanski drum preko Rumelije. Odmah su se bošnjački uglednici podigli, smatrajući da ih je Porta izdala i zanemarila kada je pristala da Gornji i Donji Soko, dijelove nahija Sjenica, Stari Vlah i Novi Pazar ustupi Srbiji. U tom povijesnom času Miloš Obrenović javno traži istrebljenje muslimana iz Srbije. Bošnjaci su tada smatrali da je granica između Bosne i Srbije na Valjevu, a ne na Drini. Konfrontacija između ovih zemalja počela je tokom srpskih buna i dobila je povijesne razmjere… 

Gradaščević i njegovi prvi saradnici, ali i narod koji mu iskazuje podršku i koji ga slijedi, iskazuju političku svijest i volju da Bosna bude autonomna u okviru sultanata, da Bošnjaci sami sebi biraju vladara u sklopu carstva, da imaju vojsku koja će braniti Bosnu, da Bosna sačuva svoj teritorijalni integritet, da sultan prizna posebnost i važnost Bosne. Oni ne pokazuju etnički “nacionalni zanos” – sva njihova ideja je usmjerena na očuvanje Bosne u povijesnom trenutku kada je Osmansko carstvo u velikoj krizi. Njih je pokrenulo u opreznost i proaktivnost osmansko ustupanje dvije nahije s desne strane Drine vazalnoj kneževini Srbiji pod pritiskom ruske politike. Oni su shvatili odmah kuda to vodi! Oni su vidjeli kako se progone muslimani iz Srbije i to su razumjeli kao dio šireg geostrateškog plana. 

Bošnjaci su 1830-ih godina pokazali da shvataju da se Osmansko carstvo stvarano raspada i da su dužni preuzeti sudbinu u svoje ruke. To je većina Bošnjaka smatrala, bez obzira na strah nekolicine da će izgubiti svoje privilegije. Husein Gradaščević je bio na čelu gradačačke kapetanije i vrlo brzo je kao ugledan čovjek reagirao na proces koji je bitno uticao na budućnost Bosne. Organizirani su sastanci uglednih bošnjačkih kapetana i velikaša u Gradačcu i Tuzli, kasnije u Sarajevu i Travniku, te se vidjelo da će Gradaščević biti predložen da vodi Pokret za autonomiju Bosne (Tuzla, 20. januar-5. februar 1831.). On je prihvatio taj emanet u teškom povijesnom trenutku. “Pokret Bošnjaka pod vođstvom Husein kapetana Gradaščevića 1831. godine” – kazuje Ahmet Aličić – “prvi je pokret za autonomiju Bosne za vrijeme vladavine Osmanlija u Bosni. Pokret je bio potpuno osmišljen, od organizacije do realizacije. Imao je tačno utvrđen program i ciljeve, baziran na istorijskim i narodnosnim interesima bošnjačkog naroda. Pokret je bio općenit, tj. u sebe je uključivao sve slojeve i zastupao interese svih slojeva. To nije bio staleški (feudalni) pokret za odbranu parcijalnih interesa.” U Pokretu, kao socijalnoj i političkoj pojavi 19. stoljeća u Bosni, Bošnjaci su se povijesno iskazali kao potpuno svjesni sebe i kao državotvoran narod. Ne treba se previše osvrtati na površne interpretacije Pokreta kojima se on želi pokazati kao borba “feudalne klase” za svoje staleške interese. Bošnjački politički uglednici i ekonomski velikaši su shvatili nemoć sultana da se suprotstavi Rusiji i drugim evropskim državama da poslije sporazuma u Jedrenama ustupe kneževini Srbiji dijelove teritorije koji su povijesno pripadali Bosni. Bošnjaci su tražili da se sačuva stari poredak koji je važio stoljećima, a primarno je da se poštuje cjelovitost Bosne i njeno unutarnje uređenje zasnovano na timarskom sistemu, te da se prestane s novim opterećenjima stanovništva od strane centralne vlasti i birokratije. Uz to se tražilo da se vojska u Bosni mora stacionirati i čuvati bosanske granice. 

Pošto je sultan morao izvršavati dogovor s Rusima, to je značilo da će dijelove bosanske teritorije ustupiti Srbiji. Za Bošnjake, to je značilo rat. Na sastanku u Tuzli krajem 1830. godine odgovornost preuzimaju Husein beg Gradaščević, Mahmud paša Fidahić, Memiš aga iz Srebrenice, Mahmud beg Tuzlić, Babići iz Sarajeva, Mujaga Zlatar, Emin beg Dženetić, Mustafa Džaferović, Sulejman Isević, Abdulhamid Alemdar, Mustafa Turhanija, gotovo svi kapetani, predstavnik Škodra paše i drugi. Oni su dogovorili općebosanski sabor u Travniku 29. marta 1831. godine. 

Bošnjaci su krenuli u rat protiv sultana! Na čelu bosanske vojske je Husein Gradaščević i njemu se pridružuju Albanci Gege. Bosanska vojska je razbila jedinice velikog vezira kod Štimlja u blizini Lipljana (ispod Prištine, Kosovo) 18. jula 1831. godine i tako se dočepala pozicije i mogućnosti da veziru i sultanu predstavi svoje zahtjeve za drugačijim odnosom prema Bosni. Naravno, sultan Mahmud II i Porta to nisu mogli prihvatiti, niti razumijeti, jer je njihov autoritet bio dobro uzdrman bosansko-albanskom vojnom pobjedom na Kosovu. Osmanlije nisu puno marile za zahtjeve Gradaščevića i bosanske vojske koji su poslani iz Prištine (avgusta 1831.) velikom veziru, nego su “otezali”, odugovlačili, pokušavali napraviti razdor među Bošnjacima i Albancima, dočekati zimu kada je teško ratovati. Aličić nas podsjeća da Bošnjaci nakon pobjede na Kosovu nad osmanskom vojskom ističu tri stvari kao razlog Pokreta: pitanje ustupanja bosanskih prekodrinskih nahija Srbiji, pitanje regularne vojske i pitanje vlasti i uređenja Bosne (autonomija Bosne, odnosno svoja vlast s domaćim čovjekom na čelu). Sva tri pitanja su ostala neriješena, nestalo je Osmansko carstvo, Bosna je bila u sastavu Austrougarske, Kraljevine SHS, monarhističke i socijalističke Jugoslavije, a danas je internacionalno priznata država na koju ponovo nasrće Srbija. Pokret za autonomiju nije uspio ostvariti svoje ciljeve, ali predstavlja veliki pokušaj u povijesnom procesu ostvarivanja bosanske slobode. 

Gradaščevićev mezar nalazi se u istanbulskoj četvrti Ejub. Prema H. Kreševljakoviću umro je 17. avgusta 1834. godine. Možemo danas priznati da je Gradaščevićeva politička i egzistencijalna vizija bila bosanska, dakle, dubinska, elementarna, slobodarska. On gleda u budućnost, osvjetljava put, usmjerava bosanski interes. On i njegovi vjerni prijatelji nisu bili predstavnici “prokletog naroda” ili nesretnici koji ne znaju šta hoće. Odmazda sultana nad Bosnom bila je katastrofalna po Bošnjake. Potpuni slom Pokreta za autonomiju Bosne dogodio se za vrijeme Omer-paše (Mihajla) Latasa koji je nemilosrdno posjekao bošnjačku elitu. Tako je bošnjački narod u 20. stoljeće stupio potpuno obezglavljen i dezorijentiran. 

U ovome povijesnom času neophodno je obnoviti duh i pragmatiku (djelatnost) bosanstva Huseina Gradaščevića i njegovih saboraca iz 19. stoljeća kada je jedna volja, vizija i ideja postala svjetionik bosanskog čovjeka. Naravno, u ovim povijesnim okolnostima, gdje se pokazuje mnogo sličnosti s tim prošlim vremenom, treba biti racionalan i strpljiv. 

Gradaščević jeste svjetionik Bosne i političkog bosanstva 188 godina (1831-2019) poslije proglašenja autonomije Bosne u sklopu Osmanskog carstva. 

Danas se svi narodi na Balkanu trebaju pitati zašto su ostali samo na razini nekoliko miliona pripadnika u odnosu na druge evropske narode koji broje desetine miliona svojih sunarodnjaka. Zašto se nisu razvili u respektabilne nacije u zadnjih dva stoljeća? Zašto su od sebe napravili karikature “folk-nacija”? Čemu su kroz povijest služili narodi na Balkanu u velikim projekcijama Istoka i Zapada, Mlečana i Bizantinaca, Ugara, Germana, Austrijanaca, Rusa, Crkava, religija i politika, ideologija i ekonomija, projekata Drang nach Osten i Velika Srbija (…)? Šta je ostalo od svih tih velikih povijesnih događaja? Gdje je danas kosovski mit i život ljudi na balkanskim prostorima? 

Lit.: 

Kreševljaković, Hamdija (1931). Husein-Kapetan Gradaščević, Sarajevo.

Šljivo, Galib (1988). Bosna i Hercegovina od 1827-1849, Banjaluka.

Aličić, Ahmed S. (1996). Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine. Sarajevo: Orijentalni institut.

Imamović, Mustafa. (1997). Historija Bošnjaka. Borba za autonomiju Bosne – Husein-kapetan Gradaščević. Sarajevo: BZK Preporod.

Kamberović, Husnija (2002). Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834). Biografija: uz dvjestotu godišnjicu rođenja. Gradačac: BZK Preporod.

Naslovnica: Ilustracija ‘Zmaja od Bosne’, Emir Durmišević

Previous Bosanac je danas sudio polufinale SP-a u košarci!
Next Haris Medunjanin: Spreman sam za povratak u reprezentaciju

You might also like

HISTORIJA

Atentat – 28. juni 1914.

Atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju 28. juna 1914. godine je poznat kao Sarajevski atentat. Ovaj atentat poslužio je kao povod za početak Prvog svjetskog rata.

HISTORIJA

Sarajevski atentat – događaj koji je dao povod za početak Prvog svjetskog rata

Atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju 28. juna 1914. godine je poznat kao Sarajevski atentat. Ovaj atentat poslužio je kao povod za početak Prvog svjetskog rata.

HISTORIJA

Prije 22 godine Mostar je ostao bez svog narodnog heroja Midhada Hujdura Hujke (FOTO)

Na današnji dan navršile su se 22 godine od pogibije narodnog heroja, brigadnog generala Armije Republike Bosne i Hercegovine Midhada Hujdura Hujke. Hujka je poginuo 30. juna 1993. godine prilikom