Izvori koji govore o srednjovjekovnoj Crkvi bosanskoj

Izvori koji govore o srednjovjekovnoj Crkvi bosanskoj

Autor Stjepan Antoljak u djelu ‘Izvori za historiju naroda Jugoslavije : srednji vijek‘, poglavlje Izvori za historiju Bosne (i Huma – Hercegovine) od 12. do kraja 15. stoljeća, publikovanom u Zadru 1978., donosi nam pregled izvora koji govore o zasebnoj Crkvi bosanskoj kojoj su pripadali srednjovjekovni Bošnjani.

-Postanak, učenje i ustrojstvo »crkve bosanske« je posebno važno pitanje, a izvorne građe, naročito sačuvanih rukopisa, imamo vrlo malo. Među ovim izvornim materijalom ističu se suvremeni srednjovjekovni zapadni pisci, od kojih su neki tek nedavno otkriveni i za njih nije znao Fr. Rački. Tako je bivši vođa lombardijskih katara, a poslije lombardijski dominikanac Rajnerije Sacchon i iz Piacenze (u. 1262/ 3) napisao djelo pod naslovom Summa de Catharis (o. 1250). U tome spisu spominje i heretičku crkvu »Slavonije«, tj. Bosne.

Djelo o postanku ugarske provincije (CommentarioLum de provinciae Hungariae originibus) sastavio je 1259. Petar »sive Svipertus«, prior dominikanskog samostana u Bodrogu. U njemu se govori o hereticima u Bosni, kamo se upućuju dominikanci da ih preobrate »na istinu vjere«.

I pijemontski dominikanac Anzelmo Aleksandrijski (u. o. 1279) napisao je o. 1260. i 1270. raspravu o krivovjercima (Tract'atus de haereticis), u kojoj izlaže postanak heretičke crkve u Bosni. Pretpostavlja se da je Jakov Markijski, vikar bosanski, (1437) po svjedočanstvu njegova mlađeg suvremenika fra Marjana iz Firenze, napisao Raspravu protiv maniheja u Bosni (Dialogus contra Manicheol;l in Bosna), dok papa Pio II u djelu Cosmogmphia iznosi kako u Bosni žive krivovjerci, zvani manihejci, i u čemu im se sastoji nauk.

Kardinal pak Torquemada je sastavio popis »pedeset zabluda manihejskih u Bosni« (LibeHus sive tractatus contra errores manicheorum), vrlo značajan za razumijevanje učenja »bosanske crkve«.

Poput zapadne i istočna crkva je osuđivala patarene u Bosni i tretirala ih kao krivovjerce. U tom se ističu srpski sinodici, a Genadije II (u. 1459), carigradski patrijarh, i Halkondil zovu »kudugerima« kršćane u Hercegovini (u vrijeme Stjepana Vukčića Kosače).

I domaći suvremeni pisci, ukoliko sami nisu bili patareni, smatraju ih krivovjercima. To se u prvom redu odnosi na Tomu Arhidjakona; on često navodi »heretike« u Bosni i Humu (Hercegovini). Aeutheis nabraja čak sela u Bosni gdje stanuju bosanski patareni, zvani manihejci.

Među domaća svjedočanstva onih koji nisu patareni ubrajaju se pisma kralja Vukana (1199), splitskog nadbiskupa Bernarda i nekih bosanskih vladara 13. do 15. st., dok su posebno važna pisma Dubrovčana iz 15. st. o patarenima.

Interesantna su svjedočanstva zapadnih katara i albigenza od druge pol. 12. do kraja 14. st., koji direktno ili indirektno pišu o ovoj herezi u Bosni, kamo su dolazili talijanski katari da se što bolje pouče u svojoj vjeri.

Među rijetkim rukopisima koji potječu iz redova »crkve bosanske«, nijedan nam ne daje sistematski pregled njezina učenja i obreda. Pa ipak svi su oni vrlo važni za ovo pitanje, koje i danas zaokuplja naše i strane naučne radnike.

Od ovih spomenika u prvom redu se ističe ispovijed bosanskih kristjana na Bilinom polju (1203), te oporuka gosta Radina (druga pol. 15. st.) , zbornik Hvala krstjanina (1404), Radoslavov zbornik (napisan između 1443. i 1461), Batalov odlomak (potkraj 14. st.) te razna evanđelja.

Svi ti rukopisi su sasma poznati, a objelodanili su ih Lj . Stojanović, Đ. Daničić, F. Rački, V. Jagić itd.

Uz to imamo nešto sačuvanih dokumenata koje su sastavili članovi uprave »crkve bosanske« ili pak njeni vjernici, a postoje i neke isprave i pisma koje su iz Dubrovačkog historijskog arhiva, štampane u već navedenim zbirkama.

Posebno su važni natpisi na stećcima, koji su u novije doba dosta proučavani i iznošeni na vidjelo. Inače ima i izvora koji su nastali izvan Bosne, a izdali su ih Lj. Stojanović, N. Ružičić Ć, D. Kamber, J. Matasović.

U tom pogledu vrijedan je posebne pažnje rad D. Kniewalda (»Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima«, Rad JAZU, 270, Zagreb, 1949). On je dao analizu i sintezu optužbi protiv bosanskih kršćana što ih je gotovo 300 godinaina podizao Rim na osnovi izvještaja iz Bosne.

Jedan izvor u obliku kamenog spomenika stoji potpuno osamljen. To je tzv. Natpis Kulina bana, nađen kod Zenice krajem 19. st. (jedna veoma oštećena kamena ploča).

Naslovna fotografija Stjepan-grad, Blagaj

Foto: Josh Warner

(MiruhBosne)

Previous Investicije iz dijaspore: U Prijedoru otvorena hladnjača kapaciteta do 200 tona
Next Bosna i Hercegovine će uskoro u Maleziju izvoziti meso goveda i ovaca

You might also like

HISTORIJA

Adil Zulfikarpašić, filantrop koji je reafirmirao nacionalno ime Bošnjak

  Zulfikarpašić je svojim djelovanjem ostavio neizbrisiv trag u historiji Bosne i Hercegovine, ali i bivše Jugoslavije. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, nezadovoljan političkim odnosima i jednopartijskim režimom koji je uspostavljen,

HISTORIJA

Bosanska vlastela srednjega vijeka

… Bosanski vlastelin srednjega vijeka odjeven u svečano ruho na svom konju, zaodjetom zlatnim „pohvama”, doista je morao prikazati sliku junaštva, moći i bogastva, a to su bila tri glavna

HISTORIJA

Odsjaj iz historije: Gdje su dvori bosanske kraljice Kujave?

Nema mjesta u našoj zemlji za koje se ne veže barem jedna nerasvijetljena ili nedorečena priča iz duboke prošlosti. Ljudska mašta, kojom su obogaćene mnoge ovdašnje narodne predaje, u čovjeka