Nezadovoljstvo naših ljudi u tuđini: Zašto Aleksandra mrzi Austriju

Nezadovoljstvo naših ljudi u tuđini: Zašto Aleksandra mrzi Austriju

Ona je novinarka koja će za sebe reći da nikad nije birala da se bavi „lakim” temama – kada karijeru počne pričama o balkanskom nacionalizmu, a nastavi istraživanjima homofobije, seksizma, islamofobije, jasno je da će mišljenja o njenim pričama biti vrlo podijeljena.

Bila je svjesna toga i kada je na vrh teksta stavila naslov „Zašto mrzim Austriju” – zemlju u kojoj je rođena, odrasla, a njeni roditelji na teškim poslovima zaradili penziju.

U ličnom osvrtu objavljenom na sajtu Vice (Vajs) piše o problemima sa kojima se susreću manjine u Austriji – migranti, žene, muslimani – govoreći i o ličnom, i iskustvu porodice.

„Naslov je bio provokativan, ali sam to svjesno odlučila – znala sam reakciju do izvesne mjere, mada nisam očekivala toliku lavinu.

„Jasno je kao dan ne koga, nego šta ja mrzim – svako ko se nađe uvrijeđen mojim riječima ne treba da traži grešku u meni, nego u sebi”, govori Aleksandra Stanić za BBC u tekstu Austrija i dijaspora: Koliko vas opisuje prezime na „-ić”.

Opisuje sebe kao Bečlijku, a Austriju vidi kao apstraktan pojam, što smatra da su i sve ostale države.

„Mrzim rasističku strukturu Austrije, a ne Austriju – ja mrzim rasističku strukturu, a ona mrzi mene.

„Govorila sam o mržnji prema svemu što se ne smatra austrijskim, ljudima druge boje kože, druge vjere, koji nose maramu na glavi.”

Kaže da je željela da je čuju najprije mladi, ali i ljudi koji imaju slične probleme kao neko ko se razlikuje od većine, bar po prezimenu.

„Ne mislim da jedan Herbert ili Volfgang, recimo, iz Donje Austrije, u 55. godini, mogu da se promijene – nisam tako naivna.

„Ali mogu da dam glas ljudima koji se osjećaju isto kao ja i koji su došli možda za vrijeme rata, možda prije nekoliko godina.”

Nije ovo bio prvi Aleksandrin susret sa izlivima negativnih komentara na društvenim mrežama – dobijala ih je i ranije, na svakoj temi koja lako podeli društvo.

„Govorili su mi da odem odakle sam došla, a ja ih pitam – gdje da odem, ja sam rođena u Austriji.

„Ja ne ojsećam da treba da budem zahvalna Austriji – Austrija treba da bude zahvalna što sam ja ovde i to je drugačiji pristup nego što su moji roditelji imali.”

Kao gastarbajteri iz Bosne i Hercegovine, Stanići su u Austriju došli sedamdesetih godina 20. vijeka.

„Austrija je tražila radnike, a došli su ljudi”, u jednoj misli iskazuje Aleksandra suštinu tadašnjih ekonomskih migracija.

I dok se prva generacija koja je došla na Zapad zadovoljavala „samo” životom u miru, njihova djeca, ekonomski osnažena, imala su i drugačije ideje.

„Ja nisam odrastala u Bosni, na neki način sam oduvijek osjećala Austriju kao svoju kuću – a ako vam neko izvrši nuždu na tepih u kući, vi ćete reći jarane, šta se to dešava.

„Moji roditelji nisu ljuti, a ja sam ljuta jer sam ja sve dala za Austriju – njemački jezik pričam bolje nego maternji, u osnovnoj školi sam bila najbolja.”

Prisjeća se Aleksandra, čije se ime u originalu piše sa „iks” (Alexandra Stanic), da je prošla kroz različite krize identiteta – da li je Bosanka, Jugoslovenka, Austrijanka, nešto četvrto, ništa od toga ili sve to pomalo.

I zbog svega, posebno ju je pogodila jedna specifična vrsta kritike koju je dobila.

„Bilo je i nekoliko komentara, ne puno, koji su kritikovali kako nisam zahvalna što živim ovdje – i to je stiglo od moje generacije.

„To me je pogodilo i više nego kritika sa desne strane – kritika iz mog reda, to boli.”

Zbog svega što je pisala, iako kaže da se osjeća bezbjedno, preduzela je i mjere predostrožnosti.

„Blokirala sam adresu u opštini, da ljudi ne bi mogli lako da me pronađu.

„Kad odem na kafu ili na picu, sliku na Instagram kačim pet-šest sati kasnije jer se desilo nekoliko puta da me ljudi prepoznaju – i to je uvijek pozitivno, ali ja pomislim da će me prepoznati i oni koji me mrze.”

Željela bi da se i austrijska država aktivnije uključi u zaštitu ljudi koji otvoreno iznose stavove, tvrdi da zakoni koji postoje nisu dovoljna zaštita ili se ne primjenjuju u punom potencijalu.

Ipak, ne razmišlja o ulasku u politiku već želi da kroz novinarstvo mijenja društvo u kome je odrasla.

„Možda to zvuči idealistički, ali ja vjerujem da riječima mogu nešto promijeniti.

„Toliko sam dobila poruka od mladih žena koje su zahvalne šta sam napisala – ako samo jedna osoba zna da nije sama, meni je super”, kaže Aleksandra Stanić.

Previous Negodovanje povodom posjete švedske kraljevske porodice Bosni i Hercegovini
Next Hiljadu junadi isporučeno za Liban

You might also like

NAŠI LJUDI

Država se povezuje sa intelektualcima iz dijaspore: Potpisan Memorandum o saradnji sa BHAAAS

Ministrica za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine Semiha Borovac i predsjednica Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauka (BHAAAS) Dušica Babović-Vuksanović potpisale su Memorandum o saradnji kojim se definiše saradnja

NAŠI LJUDI

Kako je Mostarac postao poznati svjetski biznismen

Tridesetsedmogodišnji Mostarac Kenan Husković rodni grad je sa roditeljima napustio 1991. godine. Put ih je odveo u Sloveniju, gdje je završio osnovno obrazovanje i započeo srednje, koje je potom nastavio

NAŠI LJUDI

Mostarka u Štokholmu: Naša dijaspora voli uljepšavati život vani; Kao stranac nisi dobrodošao

  Iskustva Edite Hadžić o životu u Švedskoj…  Iako je udata za Šveđanina, Edita otvoreno govori o segregaciji stranaca, posebno muslimana. ‘U zadnje vrijeme, pa  ima prilično i diskriminacije. I