Sedad Bešlija, osvrt na promociju nove knjige Harisa Silajdžića, uz citiranje autorovog govora s promocije…
POBUNA protiv vremena zavodljive površnosti i uspona beznačajnosti!
Budući da u našoj zajednici većina stvari koje bi trebale biti gore su dolje ili po strani ili pod razno, a većina onoga što bi trebala biti dolje ili po strani je u vrhu, tako je i jučer na margini javnosti i medijskog prostora “evidentirana” promocija jedne nesvakidašnje Zbirke pjesama odnosno poezije koja je za malobrojne pažljive slušaoce donijela jedno prijeko potrebno osvježenje u svijetu i vremenu u kojem živimo.
Svjetski mediji su danas 24 sata na usluzi svjetskim luciferskim vladarima i moćnicima čiji smrad je odavno prekrio planine i doline, brda i šume, rijeke i mora, kuće i avlije.
Domaći mediji, osim što su podizvođači takvih svjetskih medija, ne kasne za objavama zvaničnog i nezvaničnog polusvijeta iz naše avlije trujući nam svakodnevno živote.
Međutim, ovaj događaj vrijedan pažnje za njih predstavlja tek jednu sporednu dnevnu epizodu.
A, ustvari, na njoj se rečene suštinske stvari na jedan pomalo pobunjenički i upozoravajući poetičan način upravo protiv svijeta u kojem živimo i koji su nam skrojili.
Dr. Haris Silajdžić (80) je vrsni intelektualac, arabolog i islamolog, doktor historijskih nauka na temi američko-albanskih odnosa, poliglota, prevodilac, ljubitelj fizike, pjesnik, kojeg je historija unijela u politiku i diplomatiju u 45. godini života na poziciji ministra vanjskih poslova, premijera Bosne i Hercegovine, kasnije i člana predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Makar iz poštovanja prema njegovoj biografiji, bilo je normalno, kulturno, uljudno prenijeti u cjelosti njegove riječi koje je izgovorio jučer na promociji. Na stranu činjenica da te riječi pogađaju suštinu problema savremenog čovjeka nudeći istovremeno i putokaze spasa za čovječanstvo. Dakle, prijeko potreban sadržaj ovdje i sada.
Eto, meni nije bilo mrsko da ih zapišem i prenesem, u ime humanizma i humanistike:
Obraćanje dr. Harisa Silajdžića na promociji njegove druge zbirke poezije “Visovi u magli” u Sarajevu 4. februara 2026. godine.
“Jedan od razloga moga pisanja je zabrinutost za nas sve. Bojim se i za poeziju, ali mislim da će poezija i umjetnost pobijediti. Zašto poezija? Neke stvari se samo poezijom mogu kazati. Stvari se mogu opisati, ali samo se poezijom mogu neke stvari reći odnosno postići određeni efekat. Hoće li preživjeti umjetnost, duša svijeta? Ja vam mogu reći odmah da sam optimista. Bilo je teških perioda, ali ljudi su preživljavali i s njima njihov duh.
Ali danas imamo ono što prije nismo imali, umjetnu inteligenciju. Da sada zatražimo od AI da nam napiše jednu pjesmu iz engleske ili američke poezije 20. vijeka dobit ćemo odličnu poeziju, sigurno, koja će reći to što će reći i to je sve. I umjetna inteligencija nema više šta reći. Ona samo preuređuje namještaj u kući. Konfigurira ga na drugačiji način. Nema ništa novo. Ona ne može dalje od toga. Kažu da kineski DeepSeek (kineski AI model) može malo misliti. Čisto sumnjam. Ne može. Ona je samo bolje konfigurirana. I mislim da ćemo mi i dalje imati poeziju.
Živimo u vremenu u kojem se stvari dešavaju tako brzo – i ja sam na neki način pokušao malo o tome da kažem u pjesmama, koliko sam mogao – ubrzavamo, mi imamo jako ubrzan život, problem je što iznova ubrzavamo, nema kraja tome. Počeli smo živjeti, misliti, pisati brzo. Reducirati riječi i što je najgore reducirati značenja. Ako se riječ reducira, reducira se i značenje. Ako se riječ zloupotrebljava, ako se riječ baca okolo kao nešto što treba nekome da posluži onda se gube značenja. To je već ozbiljna stvar. Mi ne možemo živjeti bez značenja. Čovječanstvo ne može živjeti bez značenja.
Čovjek nije ni umjetna inteligencija niti mašina. Ja tako mislim. A nova nauka, zadnjih 100 godina, kvantna fizika ide u prilog onima koji tako misle. I onima koji misle da čovjek nije samo od čizama i od šešira, kako se to u Americi kaže. Nisi samo od čizama i šešira, ti imaš i nešto drugo. Ne bih da ulazim u to, tu sam totalni amater, ali to volim, čitam, najveći fizičar Max Planck je rekao: Materije kao takve nema. Postoje kvantna polja i vibracija atoma. I postoji sila koja čuva taj atom koji se ne raspada, inače bi se sve raspalo, a iza svega toga stoji jedna inteligencija. Ja vjerujem u to. Kvantna polja su fundament, a ne ovo što mi vidimo. Nauka će ići naprijed, ali ono što sada imamo, a to ide u prilog nama koji tako mislimo, fizika je ustvari uvod u metafiziku. Ako je sve to tako, mi nismo mašine.
Zbog toga nas ne može uništiti umjetna inteligencija, a ljudi se toga boje. Mi bismo morali biti mašine da bi nas mašina mogla uništiti. Zato sam uvjeren da će čovječanstvo izaći iz ovoga stanja u kojem se nalazi. Posebno zabrinjava ubrzanje zbog ubrzanja. I kada ne moramo neke stvari radimo brže. Jesmo li se ikada upitali je li trava raste kako raste ili je ubrzala? Je li voda teče kako teče ili je brža? Trava raste kako raste, voda teče kako teče, a gdje smi mi tu? Mi smo dio prirode i moramo povesti računa o tome.
Arnold Toynbee, veliki autor, napisao je tomove knjiga, nisam sve pročitao, poprilično jesam, ali sam zapamtio jednu njegovu misao: Civilizacije se bore da sebe prilagode prirodi, i prirodu sebi da bi uspjele. Današnji problem je nagomilavanje novih stvari. Mi danas imamo situaciju da samo uzimamo nove stvari, kao u restoranu na pokretnoj traci, kao da samo unosimo hranu koja se pojavi na traci. Nemamo vremena za žvakanje, ni za šta. Imamo problem mentalne indigestije. Nemamo vremena, ali mi smo postepena bića, možemo mi žuriti koliko hoćemo, ali treba nam 9 mjeseci da se rodimo, mi smo biologija. Nastaje problem. Cijeli svijet je zabrinut danas, cijeli svijet je u nekoj fazi anksioznosti. Svi su anksiozni, svi su nervozni i u težim slučajevima depresivni. Nema izlaza. Ne mogu ljudi da razumiju i da se se poistovjete s vremenom koje se umjetno nameće. Nameće se jedna artificijelna (vještačka) situacija.
Jeste situacija teška, ali nije baš toliko teška. Zato sam napisao ove pjesme o uskličnicima (poglavlje u Zbirci). Ako je situacija loša, ne moramo je podebljavati uskličnicima, crvenom i crnoj bojom, da bi nam bilo gore. Da bi se novine prodale, da bi nam bilo još gore, kako nam je strašno i kako će atomski rat i tako dalje. I svi treba da živimo u toj anksioznosti do kraja života. I tu nema nikakve regulacije. Ljudi mogu slobodni staviti 50 uskličnika – 24 sata, 7 dana u sedmici nas bombarduju time. I normalno da se to odražava na ljude. Postavlja se pitanje čemu naša egzistencija. Šta mi radimo ovdje. Ako nas može neka atomska bomba uništiti, sve nas za 20 minuta, šta mi onda radimo ovdje?!
Ja ne mislim tako. Opasno jeste, ratovi su bili, milioni ljudi su ginuli, ali mi ne moramo živjeti u atmosferi potencijalnog atomskog sukoba non-stop, ne može to čovjek izdržati. I sve te promjene.
Naglašavam, postupni smo po prirodi, ne možemo biti mašine, ne možemo inernalizirati (primiti u sebe) toliko fenomena u jednom danu koliko nam se nudi. Nama se svaki sat nudi sve. Čim otvorimo telefon imamo novi fenomen, novi problem. Tehnologija može praviti skokove. U prirodi našoj, zato što smo biologija, nema skokova i o tome se mora povesti računa. Vidimo reakciju djece na telefone. Postoje neke opasnosti u tome za opći razvoj, ljudi će odrasti u nekoj atmosferi koja nije dobra. Zbog toga sam mislio da se može o tim temama malo nešto napisati, pa sam to nazvao kultura uskličnika. Najbolje se prodaju uskličnici, sve ne valja, sve je na granici nekog ekstrema. Jednom kad napišete uskličnik, pa drugi put morate napisati dva, tri pa podvući crno, sve je crno, a nije baš tako. Barem kod nas u Bosni, mi još uvijek pijemo kahvu.”
