Malo je ljudi kojima otvaranje Svjetskog prvenstva u nogometu 2026™ između Bosne i Hercegovine i suorganizatora Kanade znači više od veterana golmana Asmira Begovića.
Golman Leicester Cityja, 38, igrao je za Kanadu u mlađim kategorijama, uključujući i domaće takmičenje na FIFA U-20 Svjetskom prvenstvu 2007. godine , prije nego što je prešao u zemlju svog rođenja, za koju je nastupao na njihovom prvom nastupu na globalnom finalu, u Brazilu 2014. godine.
Begovićeve veze s Kanadom su duboke. Njegova porodica je pobjegla od rata u Bosni u Njemačku kada je imao četiri godine, prije nego što se šest godina kasnije ponovo preselila u Edmonton. Upravo se u Kanadi Begović razvio kao ambiciozni fudbaler, što mu je donijelo uspješnu probu u engleskom klubu Portsmouth FC 2003. godine.
Golman visok 198 cm nakon toga je uživao u dugoj i impresivnoj igračkoj karijeri u Engleskoj, koja je uključivala nastupe za Stoke City, Chelsea i Bournemouth. Međutim, vrhunac njegove karijere bio je pomaganje Bosni i Hercegovini da se kvalifikuje za Brazil 2014. i igranje u sve tri utakmice te zemlje na Svjetskom prvenstvu do sada.
Uoči povratka Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo, Begović je razgovarao s FIFA-om o preseljenju u Kanadu u mladosti, sjećanjima na Brazil 2014. i kako je Sergej Barbarez pomogao da se preokrene sreća njegove domovine.
FIFA: Šta za vas i vašu porodicu znači susret Bosne i Hercegovine s Kanadom?
Asmir Begović: To je veoma jedinstvena utakmica… to je zemlja mog rođenja i zemlja u kojoj sam odrastao. Veoma je blizu doma. To je posebna utakmica bez sumnje u smislu mojih korijena i moje historije. Ne pitajte me koga želim da pobijedi! Neka pobijedi najbolji tim. Za moju porodicu, to je zaista sjajna, jedinstvena utakmica.
Planirate li ići na utakmicu na stadionu u Torontu?
Da, definitivno. Pregovaram s nekoliko različitih ljudi o odlasku na Svjetsko prvenstvo i učestvovanju u njemu na različite načine i u različitim ulogama, tako da se definitivno nadam da ću biti tamo.
Kakva je bila vaša reakcija kada je Bosna i Hercegovina pobijedila Italiju i kvalifikovala se?
Zaista sam prezadovoljan. Obje utakmice u doigravanju — mislim da, ako smo iskreni, uvijek je to bio težak put: otići u Wales i tamo pobijediti, a zatim najvjerovatnije igrati protiv Italije u finalu. Tako da je činjenica da smo to uspjeli kao autsajderi u obje utakmice je nevjerovatna.
Bilo je mnogo čiste sreće nakon pobjede i bilo je lijepo vidjeti momke nazad u zemlji pod ovakvim uslovima. Bilo je teško za bosanski fudbal u posljednjih nekoliko godina. Sergej Barbarez je uspio vrlo brzo da ga obnovi i sjajno je ponovo vidjeti zemlju u pozitivnom svjetlu.
Šta mislite o njihovim ukupnim šansama za uspjeh?
Mislim da imaju dobre šanse [da prođu grupnu fazu]. Nema lahke utakmice na Svjetskom prvenstvu, ali ako pogledate grupu, ona je potpuno otvorena. Švicarska je vjerovatno favorit zbog svoje prošlosti i iskustva na velikim turnirima i mislim da je nakon toga sve vrlo otvoreno. Mislim da je prva utakmica ključna. Iz mog vlastitog iskustva u gledanju Svjetskih prvenstava, vrlo je važno ne izgubiti tu prvu utakmicu.
Gledajući unazad, čega se sjećate o preseljenju u Kanadu i odrastanju tamo?
U to vrijeme, kao porodica, bili smo u Njemačkoj prije nego što smo se preselili u Kanadu i ja sam se odmah morao preseliti. Naše okolnosti su se vrlo brzo promijenile za mene i moju porodicu. To nije bilo preseljenje koje smo napravili dobrovoljno, mislim da je bilo prisilno i nešto s čime smo se morali nositi. Bilo je teško ostaviti sve što znate iza sebe, bio sam se smjestio u Njemačkoj… Imao sam mnogo prijatelja u školi i fudbal je počeo da mi ide uzlaznom putanjom.
Bilo je jako teško, ali mi je olakšalo odlazak u Kanadu, to je zaista divna zemlja, odlično mjesto za odrastanje. Zime su oštre, to je sigurno, ali osim toga, bilo je to odlično mjesto za preseljenje. Uživao sam u svom iskustvu tamo.
Kakva su vaša sjećanja na igranje za Kanadu u mlađim kategorijama?
Moje fudbalsko putovanje bilo je kao i mnoga druga, vrlo tradicionalno. Pridružio sam se Portsmouthu sa 16 godina i tada sam počeo igrati i za kanadsku omladinsku reprezentaciju. Dobro sam napredovao kroz sve starosne grupe do U-21 i uspio sam učestvovati na nekoliko omladinskih svjetskih prvenstava. Stvari su išle prilično glatko, ali nikada nisam bio izabran za reprezentaciju. To je bila jedina mala zamjerka svemu.
A onda, naravno, kada počnete da se etablirate u Evropi i uspijevate na najvišem nivou, pojavile su se opcije. Uvijek sam znao u podsvijesti da postoji opcija igranja za Bosnu, zemlju u kojoj sam rođen, ali prilika se ukazala tek 2009. godine, kada sam morao donijeti odluku. To nije bilo nešto što sam planirao ili previše razmišljao prije, a kada se ta opcija pojavila, morao sam donijeti odluku o tome koji je sljedeći najbolji korak u mojoj karijeri i pridružio sam se Bosni. Očekivao sam da ću predstavljati Kanadu, ali onda se opcija promijenila.
Pomogli ste Bosni i Hercegovini da se kvalifikuje za Brazil 2014. godine, a zatim ste igrali na turniru. Je li to bio vrhunac vaše karijere?
Da, mislim da jeste. Kada pogledate okolnosti, zlatnu generaciju koju smo imali… naš prvi veliki turnir kao nezavisna država… odigrali smo ga u Brazilu i odigrali našu prvu utakmicu na Maracani protiv Lionela Messija i Argentine, ne može biti bolje od toga. Bio je to magičan period za sve nas koji smo bili uključeni, tako da ću se s ljubavlju sjećati tog turnira.
Jesu li postojali neki posebni trenuci sa tog Svjetskog prvenstva koje zaista cijenite?
Sjećam se noći prije prve utakmice. Sva naša porodica i prijatelji bili su s nama blizu hotela tima i svi su bili pozvani na trening noć prije utakmice. Bio je to najsavršeniji, najčarobniji stadion na kojem sam ikada bio. Bio je besprijekoran, nijedna vlat trave nije bila van svog mjesta. I pomislili smo kakvo je nevjerovatno putovanje za naš tim i za nas kao pojedince… ono kroz šta smo svi prošli u životu i kako smo se svi okupili na ovom jednom mjestu zbog ovog jednog cilja bilo je apsolutno nevjerovatno.
Utakmica je bila drugačija jer si u modu igre i imaš sve te druge stvari koje se dešavaju, ali ta noć prije je bila zaista posebna. Definitivno je bilo nevjerovatno iskustvo biti dio toga.
Konačno, kakve su vaše trenutne veze s Kanadom?
Ne vraćam se često u Kanadu zbog obaveza i igranja [u Engleskoj] i porodice koja je u Evropi. Ali i dalje imam mnogo veza u Kanadi… prijatelje, trenere, ljude s kojima sam odrastao. I dalje sam u kontaktu s mnogo ljudi u Edmontonu i ti održavaju se te veze. Radujem se povratku u Kanadu i učešću na ovom turniru.
