Bitka kod Karuša, južno od Doboja, krajem marta 1993. godine, postala je poznata kao “Groblje tenkova” zbog uništenja velikog broja oklopnih vozila Vojske Republike Srpske (VRS). Ova bitka bila je dio ofanzive pod nazivom “Posljednja šansa,” koju je predvodio pukovnik Slavko Lisica, stručnjak za tenkovsku borbu, s ciljem spajanja teritorija pod kontrolom VRS-a, uključujući Doboj, Maglaj, Zavidoviće i Teslić. Ofanziva je počela 19. marta 1993. godine, uz angažman osam tenkova i više transportera, uz podršku Jugoslovenske narodne armije (JNA). Cilj neprijatelja bio je probiti linije odbrane Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i spojiti se s drugim snagama na Ozrenu. Međutim, borci ARBiH pružili su žestok otpor, zaustavljajući već prve tenkove VRS-a. Borbe su trajale tri dana, tokom kojih je ARBiH uništila šest tenkova i tri transportera VRS-a. Uprkos kontinuiranim naporima neprijatelja da dovuče nove oklopne snage, linija odbrane ARBiH nije bila probijena. Nakon tri dana teških borbi, neprijateljske snage bile su prisiljene na povlačenje. Ova bitka rezultirala je pobjedom ARBiH, a na mjestu sukoba danas stoje dva uništena tenka i transporter, podsjetnik na hrabrost bosanskohercegovačkih vojnika.
Bitka na Karušama, koja se odvijala krajem marta 1993. godine, predstavlja jedan od ključnih trenutaka u odbrani teritorija tokom rata u Bosni i Hercegovini. Ova bitka, poznata kao “Groblje tenkova,” označila je žestok sukob između Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i oklopnih jedinica Vojske Republike Srpske (VRS), predvođenih pukovnikom Slavkom Lisicom. U tri dana neprekidnih borbi, borci ARBiH uspjeli su zaustaviti napredovanje neprijatelja, uništiti devet oklopnih vozila i prisiliti VRS na povlačenje.
Tokom tih intenzivnih dana, borbe su se vodile u teškim uvjetima, uz nepovoljnu terensku konfiguraciju i loše vremenske prilike. I pored toga, borci ARBiH pokazali su izuzetnu hrabrost i odlučnost, koristeći svoje znanje o terenu kako bi izgradili efikasne odbrambene položaje i strategije. Mnogi od njih su se oslanjali na improvizirane taktike i brzinu, što im je omogućilo da iznenade neprijateljske snage i izdrže brojne napade.
