-Bosanska crkva je, nema sumnje, u toku XIV vijeka dovedena u daleko nepovoljniji položaj nego što ga je imala ranije.
Više nije bila jedina ”crkva božija” u bosanskoj državi, mada je još uvijek podvlačila svoju nadmoćnost nad ”idolopokloničkim” crkvama, i među ostacima katarskih zajednica u sjevernoj Italiji važila kao izvor svetosti i čistog učenja.
U državnim okvirima Bosne stekla je suparnike na prostranim teritorijama na periferiji i u najživljim središtima u samom jezgru države. Njena nemoć da brojno i raštrkano stanovništvo čvršće priljubi uz sebe postala je u tim uslovima daleko opasnija.
Pa ipak, ona još uvijek nije bila neposredno ugrožena zahvaljujući tome što je u vezama sa vlastelom nalazila oslonac koji se još dugo neće kolebati.
Mjesto arbitra u odnosima između vladara i vlastele, koje je dobila i učvrstila upravo u ovo vrijeme, učinilo ju je neophodnom u političkom životu Bosne.
Svojom ulogom da ”ogleda” ili ”sudi” vlastelina osumnjičenog za ”nevjeru” postala je čuvar najosnovnijih glava vlastele.
Bosanska crkva se iz Bosne nije mogla ukloniti, a da se, u isto vrijeme, opasno ne ugrozi ravnoteža u odnosima između vladara i vlastele.
/S. Ćirković/
(MiruhBosne)
