Bosanski utjecaji sa istočne strane Drine
-Bijeljinsko područje bilo je značajna baza širenja bosanskih srednjovjekovnih utjecaja na sjever, a pogotovo istok –na prostore koje je tokom srednjeg vijeka najvećim dijelom kontrolisalo ugarsko kraljevstvo. Još od antičkih vremena kao značajan regionalni centar na području istočno od Drine razvio se Sirmijum. Jedan pogled na kartu dovoljan je da pokaže da se istočni ugao između Drine i Save geografski mnogo neposrednije priključuje Sirmijumu.
Takođe, analiza karata srednjovjekovne Ugarske i srpskih zemalja govori da navedeni prostor predstavlja svojevrsni „interegnum“, odnosno međuprostor, na koji je svoje aspiracije konstantno iskazivala Ugarska.
Nažalost, pošto se historiografija Bosne još posmatra iz perspektive XIX stoljeća, kako je to zaključila Nada Klaić, nikome ni na kraj pameti nije bilo da na tom prostoru vidi u određenom razdoblju područje bosanskih zemalja. Uostalom, dvije sile XV stoljeća, Ugarska i Osmansko carstvo, tu su bosansku prisutnost poznavale, te imamo, prema Ugarskoj, predstraže za dalja osmanska osvajanja u vidu tri (bosanske) banovine: Jajačke, Srebreničke i Mačvanske. Sa druge strane, Osmansko carstvo, poslije osvajanja, navedeni prostor uključuje u sastav Zvorničkog sandžaka,
objedinjujući pri tome područja s obje strane ove rijeke.
Sa našeg stanovišta, stvar pojednostavljuje pismo pape Grgura IX iz 1229. godine, u kojemm se spominju „Sirmia citerior i ulterior“. Iz navedenog pisma se može vidjeti da na pomenutom prostoru nije uspostavljena redovna crkvena organizacija, tako da „quam terre illius homines episcopalem appellant“.
Dakle, u onostranom Sremu ne postoji redovna crkvena organizacija. Šta bi to bio ovostrani i onostrani Srem? Ne želeći se uopće dalje upuštati u historijsko-geografske analize, iznosimo
pretpostavku da se radi o području koje je, kako je to Dinić primijetio, poznatije pod kasnijim nazivom Mačva. Navedeno područje se tako, prema našem mišljenju, dijeli na dio koji se nalazio pod ugarskom vlašću i dio koji je bio u sastavu bosanske zemlje, vjerovatno u sastavu Usore i Soli, kao njena najistočnija granica. Upravo ovakva organizacija Usore i Soli u X stoljeću naslanja se na kasno-antičku podjelu provincije Panonije.
U prilog činjenici da je na području Srema očito bosansko prisustvo, najbolje potvrđuje činjenica da u periodu od Sebastijanusa (Sebastijana) krajem VI stoljeća, pa do Oliveriusa iz 1231. godine, ne postoji redovna crkvena organizacija, te se spomenuti Oliverius smatra „post restitutam Episkopi Sirmienses“. Dakle, u navedenom periodu ne postoji organizovana katolička niti biskupska hijerarhija na navedenom prostoru, što ide u prilog tvrdnji da je taj prostor bio u sastavu Bosne.
U prilog našim tvrdnjama ide i Ćirkovićev zaključak o trgovini robljem, pri čemu on kaže da najveći „deo sveta prodatog u Dubrovniku poticao je iz Bosne“, te da je takva
trgovina zabilježena i iz „Srema“, dok iz „srpskih državnih teritorija nije zabeleženo ni jedno lice“, kao predmet navedene trgovine.
Moramo spomenuti i da jezički ostaci, koji postoje u toponomastici današnje Mačve i srbijanskog Podrinja, u sebi kriju brojne tragove ikavice, na koju se u kasnijem periodu naslanja i ijekavica.
Tak poslije smrti Dragutina, njegov brat i srpski kralj Milutin pokušao je da zaposjedne Mačvu, Beograd, Kučevo i Braničevo (ovostranu i onostranu Mačvu) u ekspanziji srednjovjekovne srpske države prema sjeveru, ali u tome nije uspio. Međutim, u tom sukobu on je uspio Srbiji priključiti do tada najsjevernije dijelove koji su se našli u sastavu srpske države, a to je dolina Mlave i Peka.
Stoga, nimalo ne čudi mišljenje nekih historičara da je “bosanski ducatus” sastavni dio ugarske krune. “Najbolji dokaz za to jeste sva ona konfuzija s različitim banovima Bosne, Usore i Soli, te Mačve, koja se sve češće veže upravo za Usoru i Soli.”
Upravo oni nisu htjeli da pravilno shvate tu konfuziju i fiktivnost naslova, već smatraju da prostor sjeverne Bosne “postaje poprište sukoba feudalnih oligarha, koji će konačno dovesti do uplitanja napuljskih Anžuvinaca, u prvo vrijeme tek kao posrednika koji, zajedno s papinstvom, pokušavaju pomiriti zavađene oligarhe i zemlji vratiti mir”.
U samom početku „fiktivne“ Dragutinove vladavine na području Mačve, došlo je do prisnijeg zbližavanja sa vladarskom porodicom srednjovjekovne Bosne.
Naime, Dragutinova kći Jelisaveta udaje se za Prijezdinog sina (1284. godine) i nasljednika bosanskog banskog prijestolja Stjepana I Kotromanića. Ova „bosanskosrpska alijansa“ pokazala je značajne „političke rezultate“ jedno stoljeće kasnije, jer je dala „banu Tvrtku pravni osnov da se proglasi za srpskog kralja“.
Dakle, Prijezdi uopće ne smeta da otac supruge njegovog sina Stjepana nosi titulu koja je već ustaljena na ugarskom dvoru za one kojima je, uostalom, bila potrebna titula radi ličnog statusa (još od vremena Zlatne bule). Tako Dragutin u svojoj tituli objedinjuje Mačvu, nekada sastavni dio Usore i Soli, za koju iz strateških razloga nije bio puno zainteresovan niti bosanski ban niti ugarski kralj, jer njihova utvrđenja su zapadnije, odnosno sjevernije kada je u pitanju Ugarska, odnosno istočnije kada je u pitanju Bosna, gdje je rijeka Drina predstavljala sigurnu granicu.
Ipak, iz poštovanja prema dokumentima, ostavimo mogućnost da u neposrednom području rijeke Drine, u župi Bijeljina, nije možda bio dio te teritorije.
Takvu mogućnost ostavlja patronat Mačvanske kustodije nad crkvenim prilikama na tom području.
Da je u ugarskoj pravno-političkoj praksi postojala intitulacija zemalja koje su se samo djelimično našle pod njenom vlašću, najbolje nam govori praksa sa početka XV stoljeća, kada su, zauzimanjem nekoliko gradova na sjeveru Usore, proglašavali određene velikaše vojvodom Usore.
Ostavši bez srpskog prijestolja, Stefan Dragutin našao se u vrlo teškoj situaciji, jer, koliko je poznato, u Srbiji nije zadržao nijednu oblast, tako da mu rodbinske veze ostavljaju mogućnost nešto izraženije uloge u političkom životu. Upravo ovo povezivanje sa bosanskom banskom porodicom omogućuje mu da se nesmetano u političkom životu pojavljuje kao gospodar Mačve, Usore i Soli, od ranije poznatih fiktivnih naslova za bjegunce i strance na ugarskom dvoru.
Takva situacija nije smetala, zahvaljujući rodbinskim vezama, ni ugarskom kralju, niti banu Bosne. Svakako da je historijsku ulogu Dragutina u velikoj mjeri značajnijom učinio
papa Nikola IV, koji je zagovarao uniju katoličke i pravoslavne crkve. Iz tog se razloga obraća srpskoj kraljici Jelisaveti, te obojici njenih sinova, Dragutinu i Milutinu.
Uostalom, papi je potrebno savezništvo sa Dragutinom i u borbi oko ugarskog prijestolja. Upravo rezultat te saradnje i neophodnost savezništva uvjetovala je papu Nikolu IV da Dragutinu pošalje „barskog nadbiskupa Marina koji nam je“, kaže papa, „ponizno ispričao da u stranama Bosne koje su podložne tvojoj vlasti ima mnogo ljudi koji su zaraženi heretičkom zloćom“. Zato ga Dragutin moli „neka mu pošalje neke ljude koji bi taj kraj očistili od spomenutih zabluda“.
Uostalom, i Mačva se, kao što smo konstatovali, može ubrojati među strane Bosne.“ Da bi «lakše spoznali» pravu vjeru, papa im šalje dvojicu franjevaca – Marina i Ciprijana. Oni nose pismo kraljici- majci Jelisaveti, da kao majka djeluje na svoje sinove „ut devote redeant ad predicte fidei unitatem“ i da ponizno prime spasonosne franjevačke opomene.
U nauci je zabilježeno da se upravo u Ilincima u Sremu Tvrtko I Kotromanić 1374. godine vjenčao sa Dorotejom, kćerkom bugarskog cara Stracimira.
Velika koncentracija stećaka na desnoj strani donjeg Podrinja svakako govori o snažnim bosanskim utjecajima na tim područijima. Samo da napomenemo da koncentracija stećaka na ovim prostorima ništa ne zaostaje od one sa druge strane Drine, današnje bosanske, gdje je tokom XV stoljeća uspostavljena ugarska vlast koja je selektivno uništavala stećke. Za navedena uništavanja razlozi se jedino mogu naći u značaju stećaka za bosansku duhovnost i religioznost.
Za informaciju, napominjemo da su lokaliteti stećaka pronađeni u sljedećim općinama sa desne obale (danas srbijanske) strane donjeg Podrinja: Bogatić, Loznica,
Mali Zvornik, Krupanj, Osečina, Valjevo, Lajkovac, Ljig, Ljubovija, Bajna Bašta, Kosjerić, Užice itd. Ovom prilikom smo naveli samo one općine koje se prostiru do velike okuke rijeke Drine. Upravo tu postavljamo prirodnu i historijsku granicu usorske zemlje.
Samo da napomenemo da se lokaliteti sa stećcima nastavljaju i dalje prema jugu, i sa desne strane obale Drine. I na kraju, moramo konstatovati da je upravo na području Srema vrlo rašireno učenje Crkve bosanske. U izvorima, njeno djelovanje se može pratiti tokom XIV stoljeća pa do 1437. godine. Tako je stvoren pogodan teren i za prodor husitskog pokreta u navedene krajeve.
Izvor: ‘BIJELJINA I OKOLINA U SREDNJEM VIJEKU’, Edin Mutapćić – izvod iz rada ‘SEMBERIJA KROZ VIJEKOVE Zbornik radova sa naučnog skupa „Baština i naslijeđe Semberije“’.
(MiruhBosne)
