…Na čelu bogumilskog stada u Bosni stajao je »djed« ili starješina, što odgovara episkopu i u senioru albižanskom, i pod njim su apostoli, strojnici (zapadni magistri), kojih ima dva stepena, gosti i starci, koji se ponovo javljaju kao filidiaconi u Italiji.
Ali tamo nije bilo hijerarhije, a pogotovo ničeg što bi odgovaralo rimskoj crkvi. »Crkveni službenici bili su prosto predstavnici vjerskoga skupa i birani su glasanjem« Svaki iz ranga »perfektnih«, bio čovjek ili žena, imao je pravo propovijedanja.
U nekim krajevima bogumili nisu imali priznata mjesta za obožavanje, te su vršili molitve u svojim vlastitim kolibicama, ili na nekoj usamljenoj pustari ispod otvorenog nebeskog svoda, i još postoji mnogo dokaza, vizantijskih i slovenskih, da su oni često imali sastanke u svojim vlastitim kućicama.
Epiphanius kaže da su njihove crkve bile kao izvrnute lađe, a da su samo pojedine bile više crkvenog oblika. Izgleda, i u Bosni su, kao i u Languedocu, njihove crkvice bile proste kolibice bez tomja i zvona, koja su nazivali demonskim trubama.
Crkve su bile bez ukrasa, bez ikona, bez oltara i pjevnice. U crkvi se nalazio samo prost sto, prekriven čistim bijelim platnom, i na njemu je ležao primjerak Jevanđelja. Bogumili su se ovdje skupljali i pod svjetlom buktinje pjevali svoje himne, koje je grčki pisac nazvao »euphemie«.
Njihova je služba uglavnom, sadržavala molitvu, koja je, saglasno s njihovom vjerom, bila jedino sredstvo otpora protiv unutrašnjeg demona, a za postizanje spasenja. Upotrebljavali su jedino molitvu gospodnju i ponavljali su je u kućama iza zatvorenlh vrata, i to pet puta svakog dana i svake noći…
-Bogumili su, ne smije se zaboraviti, postali politička moć u Bosni, i to još u doba kada su se »starješine« i župani, predstavnici slovenskih doseljenika i njihovih slobodnih institucija, klanjali već ispred banova i novog polufeudalnog plemstva. Na početku dvanaestog stoljeća bogumilska jeres je pustila, tako, čvrsto korijen u Bosni, i to je izazvalo vjerne sinove crkve u Madžarskoj i Dalmaciji na oružanu opoziciju, tako da je već 1138. Bela II nagovoren da preduzme napad na »patarene« u oblasti između Cetine i Neretve. То se, ipak, nije desilo sve do кгаја ovog stoljeća, kada je razvoj jeresi u drugim dijelovima skrenuo ozbiljnu pažnjii pape na izvor »bugarske jeresi«, nesumnjivo na njegovu ondašnju ilirsku provinciju. Bosna je već dugo nominalno pripadala rimskoj crkvi, koja je polagala zahtjev za zapadni Illyricum kao naslijeđe Zapadne Imperije…
-A i, iako je bosanska crkva upotrebljavala domaću liturgiju i zazirala od latinskog jezika, ipak je priznavala neku pokornost Rimu, a bosanske vladike su priznavale arhibiskupa splitskog kao svoga mitropolitu. Kulin se još godine 1180. smatrao vjernim sinom crkve. Ali, Kulin se nekoldko godina kasnije izopačio i pao u jeres i skupa sa svojom ženom i sestrom, udovicom grofa Chelma, s ušao je patarene, kako su rimski duhovnici počeli da nazivaju bogumile, koji su sada proširili svoju jeres na Italiju i zapad.
Pomoću madžarskog kralja papa je ispoljio svoj pritisak na Kulina i imao je zadovoljstvo da ga vidi gdje se u Rimu lično odriče jeresi. Ali, nekoliko godina kasnije, 1199. knez ortodoksne Zete, što možemo prevesti kao Crne Gore, obavještava papu pismom da je Kulin ponovo pao u svoje greške i da je deset hiljada njegovih podanika već zaraženo ovom jeresi…
-Uzalud je papa apelovao na madžarskog kralja da kazni jeretičkog vazala. Kulin je sada bio toliko jak da se čak nije plašio ni madžarskoga oružja; i u samom periodu kada su D’e Monfortove horde pustošile Provansu bosanska banovina pružila je azil pristalicama bugarske jeresi progonjenim kroz Evropu…
-Bugarske starješine zasjedale su u provansalskim sinodima i provansalskim biskupi konsultovali su se sa bosanskim djedovima (Bosnian Djeds) u pitanjima vjere. Za ortodoksne Slovene ili Vizantince bogumili su bili samo u Languedocu, a rimokatolička hijerarhija je nazivala bosanske jeretike po predgrađu Milana«). »Vjernici ravnica u Lombardiji i južnoj Francuskoj«, navodim riječi sadanjeg češkog historičara Bugarske, »održavali su redovnu vezu sa svojim jednovernicima u carevini Vizantiji, Bosni, Bugarskoj, još mnogo prije nego što su turski zavojevači osvojili Carigrad, te se moćna i tajna izmjena misli održavala između Istoka i Zapada…
-Tokom Kulinove vladavine ovaj je veliki puritanski pokret stekao svoje najšire dimenzije, a od jednog njegovog savremenika, Ita- lijana Reniero Sacconia, koji je od jeretika postao inkvizitor, dobili smo zadovoljavajuće podatke o organizaciji ove rane protestantske crkve i o solidarnosti raznih njenih članova: Slovena, Grka, Romana i Tevtonaca. Gathari crkva, kako je on naziva, brojala je onda trinaest episkopija, a među njima ona bosanska ili »slavonska« nije bila posljednja po važnosti.
Bogumilski misionari u Kulnovo doba uspjeli su u širenju svojih jermenskih doktrina od Filipopolisa do Bordoa i formirali su, ako tako možemo reći, svoje centralno kraljevstvo — inovjersko kraljevstvo — obuhvatajući neprekidnu zonu kroz centar ortodoksne Evrope, od Crnog mora do Atlantika. Čak, štaviše, brod vjernih kretao se ka sjeveru i zapadu, i na slobodnim grudima Rajne dostigao i prešao Engleski kanal i našom velikom rijekom prodro do sjedišta engleske nauke. I u isto doba kada je protestantsko hrišćanstvo gledalo na bogumilskog bana kao na svog glavnog protektora njegov anžujski savremenik, Henri II već žigosao paulicijane u Oksfordu…
-Bosna je prije igrala veliku ulogu kao utočište progonjenih i zaštitnik vere u danima kada je jeres bila svuda iskorijenjena vatrom i mačem. Mi, ipak, imamo precizne podatke o širenju bogumilske religije do Dalmacije, putem komercijalnih veza sa unutrašnjošću Bosne…
-Iz pera kaluđera St. Albansa i pisma biskupa iz Portoa stekli smo najubijedljiviji dokaz da je u sretnim danima bana Kulina, i u periodu neposredno poslije njega, Bosna uticala i na upravljanje velikim protestantskim pokretom u zapadnoj Evropi.
Matthew Paris navodi da su albižani Provanse i Italije imali svoga papu, koji je stanovao u Bosni. Ovaj je čovjek proizveo vikara »in partibus Galliarum«. Vikar ovog bosanskog antipopa stanovao je u Tuluzi i dobio je nešto zemlje na mjestu zvanom Parlos i albižanski jeretici požurili su svom bosanskom papi da se s njim konsultuju o raznim verskim pitanjima. Matthew Paris i Ralph Coggeshale sigumo nisu u pravu preobraćajući ovog bosanskog starješinu u antipapu, a njegovog vikara u parodiju ortodoksnog vladike jer kao što smo vidjeli, hijerarhija ma koje vrste strana je duhu bogumilskih i albižanskih sektaša.
Sasvim je moguće da je jedna vrsta nezvaničnog prvenstva u ovo doba bila data bosanskom djedu i on je, možda, tako obavljao skromne funkcije kao interpret doktrinalnih stvari što je, izgleda, prenijeto stoljeće ranije u naslijeđe jeretičkom vođi Vasiliju.
Ovog je vikara, stvarno, prvobitno poslao ilirski »antipapa« albižanima, i to je ubjedljiv dokaz direktne misionarske veze između Bosne i Provanse, a cio slučaj pokazuje da su u trinaestom stoljeću zapadni jeretici još gledali na slovenski istok kao na izvore istinskog vjerovanja.
Priiikom Kulinove smrti uzaludno je madžarski kralj imenovao za bana katolika Zibisclava, a 1216. takođe je i papa uzaludno poslao poddekana Aconciusa da prevodi jeretike. Bogumili su samo ojačali a njihova je vjera pustila još čvršće korijene u susjednim oblastima Hrvatske, Dalmacije, Istre, Kranjske do Slavonije.
Ali Rim je već u albižanskom krstaštvu iskusio hrišćansku krv i riješio je da pribjegne i u Bosni istom oružju koje je uspješno upotrijebio u Provansi. Arhibiskup iz Colosza bio je pri ruci da odigra ulogu opata iz Citeauxa. On je 1222. ušao na čelu madžarske vojske u Bosnu i upotrijebio mač sa tako dobrim efektom da je uskoro posjedovao oblasti »Bosnu, Usoru i Soli«. Zbog defekata u istinskoj vjeri Zibisclav je bio primoran da se odrekne svojih grešaka, te da klekne za oproštaj ispred nogu sv. Petra, a papa je bio graciozno zadovoljan da »svojim milosrdnim rukama iskreno zagrli njegovu ličnost, njegove zemlje i sva dobra koja je on tada posjedovao. Ali, Zibisclavovi podanici nisu bili voljni da sljeduju primjeru svoga bana.
Naprotiv, oni su već očvrsla srca i 1233, kada se ovaj nježni zagrljaj odigrao, bogumilski »papa« ili biskup energično je produžio da primjenjuje svoj moćni autoritet u Bosni. Bilo je potrebno novo krstaštvo.
Koloman, brat madžarskog kralja, bio je ovom prilikom De Montfort i on je 1238. ušao sa velikom vojskom u Bosnu da istrijebi jeretike. Produžio je da pustoši širom cijele pokrajine i »očistio je« čak, kako nam je rečeno, i kneževstvo Chelm, koje odgovara jugozapadnom dijelu Hercegovine.
Od ovog perioda dalje kroz stoljeća historija Bosne sadržava malo šta drugo sem serije takvih krvavih upada, ali ovdje nema onih detalja koji osiguravaju, kao za jeretike Albya, sažaljenje čovječanstva.
Gradovi su opustošeni, ali se ovdje ne mogu naći Bezieri ili Carcassonei. Prve klice civilizacije su izgažene i ove ovdje nisu rascvjetale ruže Provanse. I ovdje je, nesumnjivo, bilo neke vrste trubadura, ali su oni pjevali na varvarskom slovenskom jeziku, a ne na sjajnom provansalskom, i njime su izlili »svoje spontane pjesme«. Ali zvuk njihove lire zamro je tamo između planina gdje se i rodio.
Papa Grgur IX čestita Kolomanu na »čišćenju jeresi i obnovi svjetla katoličke čistote«, ali, ipak, papa brzo otkriva da su ove čestitke bile preuranjene. Tatarska invazija 1241. oslabila je Madžarsku i ojačala bosanske bogumile. I horde kana Ugadaja nisu, možda, mnogo uzbudile, pokoljem bana Zibisclava i većine njegovih najhrabrijih pristalica, njegove podanlke, čiju je vjeru i interese ovaj napustio.
I već 1246. papa Inoćentije morao je da pokrene treći krstaški rat protiv Bosne, a vođstvo je njegovo povjerio arhibiskupu od Colocza, »čovjeku vičnom ratnoj vještini« isto toliko koliko je bio podesan i za arhibiskupa. On je primio papinski krst i zakačio ga iznad svoga srca, te je, uz pomoć madžarskoga kralja Bele, obavio ovaj pobožni zadatak. Mnoštvo su jeretika pobili, a mnoge bacili u zatvore. Тако su bile velike arhibiskupove zasluge da je papa prenio bosansku crkvu iz Splita u Colocz.
Ali time je samo još jednom dokazao da je bio uzaludan bijes vatre i mača. Jeres se smjelo širila kroz Bosnu, tako da već poslije prvog krstaštva, 1226. godine, obnovljeni bosanski episkopat pada po drugi put. Papstvo se dalje ograničilo tek na ubjeđivanje, i to sve više tokom posljednje četvrti trinaestog stoljeća, kada je madžarsko sizerenstvo sve manje pritiskivalo Bosnu.
Oko 1260. godine bratstvo minorita, reda sv. Franje Asiskog, otposlano je u Bosnu da pomogne dominikancima koji su se već bili smjestili ondje. Krajem trinaestog stoljeća Bosna je privremeno došla pod gospodstvo srpskog kralja Stefana Dragutina, koji je bio naklonjen rimokatoličkoj crkvi, te je dozvolio dvojici franciskanske braće da ustanove ovdje 1291. inkviziciju.
Već početkom četrnaestog stoljeća Madžari su još jednom obnovili svoju nadmoćnost u Bosni i papa je predano zgrabio pravovjerno oružje u svojoj službi. Ivan XXII uputio je dva pisma: jedno Karlu, madžarskome kralju, i drugo Stefanu, bosanskome banu. Pisma su skoro identična po značenju i interesantna jer pokazuju da je Bosna još bila uporište i utočište evropske jeresi, a pored toga još daju i ilustraciju posebnog karaktera ovih sektaša.
Bosanskome banu datirano je pismo u Avignonu juna 1325. »Našem ljubljenom sinu i plemiću Stefanu, bosanskome knezu, znajući da si vjerni sin crkve, stavljamo ti u dužnost da iskorijeniš jeretike pod tvojom vlašću i da pružiš pomoć i saradnju Fabianu, našem inkvizitoru, jer se toliko mnoštvo jeretika sa mnogo raznih strana sabralo skupa, te jure u bosansko kraljevstvo u nadi da će posejati bezbožne zablude i da će se tamo smjestiti u potpunoj sigurnosti. Ovi ljudi, zanijeti prepredenim starim prijateljem i naoružani otrovom svoje laži, korumpiraju duhove katolika prikazivanjem spoljašnje prostote i lažnim usvajanjem hriščanskog imena. Njihov govor puzi kao rak, a oni se ponizno šunjaju i tajno ubijaju jer su vukovi u ovčijoj koži, koji planski prikrivaju svoj životinjski bijes i obmanjuju prosto Hristovo stado…
-Ali, baš u klevetama i nepristojnim govorima popova i prelata vidimo tribut ukazan evangelističkoj čistoti života onih koje su ovi progonili i ponižavali.
Ponovo su »poljski ljiijani«, kako su u svom figurativnom govoru voljeli da se nazivaju, izgaženi nogama.
I već 1330. madžarski kralj i ban združili su se da potpomognu inkvizitora Fabiana. Mnogo je jeretika prognano iz pokrajine i uobičajene scene užasa bile su ponovljene.
Ipak je godine 1337. jeres ponovo oživjela u Bosni kao nikad ranije i papa je zbog toga pokrenuo susjedne kneževe na drugi krstaški pohod na Bosnu, od kojeg ih je svojim govorom odvratio ban Stefan.
Redovnici su se, ponekad, spuštali dotle da čudesima ubrzavaju rad na preobraćanju. Dok je govorio skupu jeretika, jedan je, uvjeravaju nas, »stupio u veliku vatru i sa velikom radošću stajao u sredini plamena, dok je recitovao pedeseti psalam«.
Za nas nije potrebno dalje uvjeravanje da su se ovakvim čudima mnogi povratili iz zablude, naročito kad se sjetimo da su jeretici imali alternativu; ili pokorenje ili obnavljanje eksperimenata.
Nisu tamo, rečeno nam je, nedostajala čudotvorstva u visinama, tek da se manifestuje nezadovoljstvo i samih nebesa naspram onih koji su se podrugivali katoličkoj istini.
Nebeskom vatrom zapaljene su čak i planine gdje je mnoštvo bogumila bilo pritisnuto pobožnom žestinom bana Stefana »Na veče sv. Katarine 1367. ogroman nebeski plamen se pojavio na cijelom zemljinom globu. U tom momentu, govori se, najužasnije bosanske planine, sa svim stijenama, stokom, divljim životinjama i pticama nebeskim, natprirodnim čudom nestale su, i tako svedene na ravan. Tamo prebivaju patarenski manihejci i Bog je, kažu, spalio one planine radi njihove koristi, jer je volio njihovu vjeru.«
Upravo, ni bogumili niti, pak, njima naklonjeni ban Stefan Tvrtko nisu bili ni najmanje zaprepašćeni ovim fenomenom.
Čim su prošle dvije godine poslije ovog čudotvomog požara, Urban V. piše madžarskom kralju i žali se na bosanskog bana »koji slijedi odvratne stope svojih predaka, hrani i brani jeretike, koji se slivaju sa raznih strana svijeta u ove krajeve kao u grešni ponor«.
Bosanski banovi, čak i kada su katolici, bili su prisiljeni snagom nacionalnog zanosa da ipak imaju tolerantan odnos naspram bogumila i njihov je položaj, s obzirom na ovo, vješto uporedio Hilferding sa položajem bugarskih careva. U teškim vremenima bosanskoga kraljevstva bogumili su povećivali svoju snagu, a naročito je značajno da su bosanski jeretici počeli da igraju ulogu pri oživljavanju protestantskog pokreta i u Evropi.
Nije nam poznato kakav su udio imali slovenski jeretici iz Bosne u pripremanju duha svoje češke braće za religiozni revolt čiji su lideri i eksponenti bili Hus i Jerome u Pragu. Ali ipak znamo da su prvi intimni odnosi postojali između bosanskih bogumila i husista. Četiri su bogumilska ili patarenska biskupa 1433. našla svoj put iz Bosne do koncila u Baze-u.
Uskoro poslije 1437. rimokatolički biskup Josif žali se da je Bosna puna husista i drugih jeretika. Čak, štaviše, imamo vrlo jak i indirektan dokaz da su pokretom u Bosni u ovo doba upravljali izučeni i sposobni Ijudi.
Papa Piie II bio ie 1462. mnogo uznemiren razvitkom jeresi u Bosni i »čuvši da je bila velika potreba u ljudima iskusnim u filozofiji, svetim kanonima, teologiji«, poslao je onamo »učene Ijude iz susjednih provincija« i, specijalno, brata Petra de Мillа, rođenog Bosanca, sa još četiri sadruga. Ova petorica su studirala na najboljim univerzitetdma Cismontane i Transmontane pod najobrazovanijim doktorima. Uz to je još papa dao naređenje da se neki najveći manastiri preobrate u škole za književne studije.
Ali pripremu ove polemične artilerije uskoro su prekinuli događaji čiji efekti i sada još uznemiravaju hrišćanstvo. Pošto je njegova svetost sljedeće godine oplakala produženi razvoj jeresi u Воsni, čitava je pokrajina nepovratno pala u toku kratkog perioda od osam dana, pod vlast neznabošca.
Neprestana krstaštva, inkvizitorski progoni, vatrom i mačem, progonstvom i tamnicom, završili su svoj rad.
Najpose, protestantsko stanovništvo Bosne odlučilo se i izvelo svoj izbor; više je željelo tursku vlast, za koju je vjerovalo da je tolerantnija od svirepe tiranije katoličkih kraljeva, magnata i redovnika…, piše Arthur J. Evans – boravio u našoj zemlji 1875/76.
(Miruh Bosne)
