– Od svih sarajevskih mostova svakako je najstariji po svom nastanku most koji je Isa-beg Ishaković, prvi bosanski sandžak-beg, sagradio preko Miljacke u osovini vrata Careve džamije na lijevoj obali i Kolobara-hana na desnoj. – navode Džemal Čelić i Mehmed Mujezinović u ‘STARI MOSTOVI U BOSNI I HERCEGOVINI’.
– Ovaj most zapazili su mnogi putopisci koji su tokom vijekova prošli kroz grad na Miljacki i o njemu nam ostavili stanovite zabilješke. Na žalost, porušen je u ime progresa 1896. godine
i na njega nas danas podsjeća samo njegovo ime, preneseno na prvi betonski most u Sarajevu, sagrađen nakon rušenja stare Careve ćuprije, dvadesetak metara uzvodno od ranijeg mosta.
Dokazi o nastanku ovog mosta su neosporni i bazirani na vakufnami Isabegovoj, gdje doslovce stoji: »(Dobrotvor) je, također, podigao most na rijeci Miljacki i (odredio) da za njegovo
uzdržavanje služi petnaest aršina (zemljišta) s oba kraja mosta, s gornje i donje strane njegove, i zavještao ga onima koji će preko njega prelaziti«. Budući da je vakufnama datirana između 1.II і 3. Ш 1462. godine, a Isa-beg postao bosanski namjesnik (krajišnik) 1439, to znači da je most nastao između 1439. i 1462. godine.
Kako su bili s jedne strane Careve ćuprije Isa-begov dvor, njegova džamija i hamam, a s druge njegov han Kolobara i glavni trg, to nema sumnje da je riječ o mostu baš na ovom mjestu.
Most je, osim toga, povezivao tadašnju glavnu transverzalu grada u pravcu od sjevera prema jugu, tj.od Širokače i Bistrika preko glavnog trga na Vratnik i dalje prema Bioskom (Bioski put). Ima
dovoljno razloga da pretpostavimo da je Isa-begov most bio od drveta. Pod imenom Isa-begova ćuprija spominje se još oko stotinu godina nakon nastanka u ispravi napisanoj u augustu 1557.
godine (početak zilhidže 964).
Prema tradiciji koju prenosi Kemura, Isa-begovu drvenu ćupriju, koja je već bila dotrajala, Gazi Husrev-beg je pоnovno sagradio, i to od granita. Ovo Kemura stavlja u godinu 916 (1510), što
ne može odgovarati stvarnosti, jer Gazi Husrev-bega tada još nema u Bosni; osim toga, kako smo već naprijed vidjeli, još nakon Husrev-begove smrti ovaj
most se nazivao Isa-begovim.
Pjesma prema kojoj je Gazi Husrev-beg sagradio »tri ćuprije posred Sarajeva<, čak ako bi i imala nekog realnog osnova, ne mora se odnositi na ovaj most.
Rekli smo da ovaj most narod pozna kao Carevu ćupriju. Evlija Čelebija također ga tako naziva. Legenda, koju opet prenosi Kemura, kaže da je Isa-beg
dao da se u čast sultana Mehmeda II el-Fatiha, prilikom njegova dolaska u ove krajeve, njegova džamija i most nazovu Carevom džamijom i Carevom ćuprijom. Svakako, vidjeli smo da se
ćuprija spominje kao Isa-begova i sto godina kasnije; tada, međutim, pada temeljita obnova Careve džamije za vlade Sulejmana Veličanstvenog, 1556. godine, pa se, vjerovatno, poslije te godine definitivno ustalio naziv Careva džamija, a i Careva ćuprija.
Konac 1619. bio je katastrofalan zbog velikih šteta od poplave, jer je tom prilikom Miljacka porušila šest sarajevskih mostova i odnijela tabhane i oko hiljadu koža. O ovome govori i jedan
dokumenat iz Zadarskog arhiva, datiran 4. I 1620. godine.
Ta bujica iz 1619. godine, o kojoj govori gornji podatak, sigurno je među ostalim mostovima uništila i ovaj.
Već sljedeće, 1620. godine dolazi do obnove ovog mosta. Prvi autor koji daje podatke, doduše nejasne i dvosmislene, jeste Evlija Čelebija, koji govori o ovom mostu: »To je nizak, ali vrlo dugačak
most. Dužina mu je 250 koraka«, a potom nastavlja: »Natpis na hadži-Huseinovu mostu glasi: Kada Hatif ugleda most, reče mu kronostih: Hadži Husein dovrši ovaj most (1029-1619/20)«.
Zbog ovakva njegova teksta došlo je do tumačenja da se ovaj natpis odnosi na Seheriju.
Kemura u svom radu o sarajevskim mostovima pretpostavlja da je ovu ćupriju popravio sarajevski aga hadži Husein-aga Haračić. No ova je pretpostavka kasnije dovođena u pitanje,
U Kadićevoj Kronici nalazimo napisano doslovce: »U Sarajevu na rijeci Miljacki prema Carevoj džamiji sagradio je most od kamena hadži Husein, a tim povodom sarajevski pjesnik
Nerkesi-zade Mehmed efendija pjeva
sljedeći kronogram:
Sarajevu, koje je poput raja, dade
novi sjaj
Sa gradr.jom koju izvrši odlučni
čovjek, ser-defter
Taj posjetilac Jesriba, doline Batha i
Harema, Hadži Husein
Dobrotvor lijepih odlika i moralnih
osobina
Neka Bog primi ovc njegovo trajno
djelo
I neka bude vječan cvaj svod
Godinu dovršetka gradnje dobićemo
Ako odvratimo pogled od vode, čiji
kronogram je nadahnut Nerkesiji:
Neka Bcg blagoslcvi ovaj lijepi i
čvrsti most
Pored Nerkesijina natpisa Kadić donosi prepis još jednog kronograma iz iste godine cd pjesnika Hušuija iz Novog Pazara, koji je živio u Sarajevu.
Tekst ovog kronograma glasi:
Dobrotvor svoga doba hadži
Husein,
Potpomcgnut dobrotom Sveznajućeg gospodara,
Podigao je ovaj privlačni most
Da bi poslužio za prolaz odličnima i
puku.
Utrošio je imetak i na vodi
Uz zalaganje dao opšte korisno djelo.
Neka mu Bog omogući da preko
Sirata preleti poput svjetlice,
Neka mu to Istiniti dodijeli za njegovo savršeno djelo.
Izrečen mu je kronogram odbijajući
jedan:
Dovršen je ovaj željno očekivani
most
1029.«
(Citate autori objavlju i na arapskom.)
Nije poznato otkuda je Kadić prepіsao ova dva natpisa: da li su stajali na spomenutom mostu, ili su prepisani iz neke rukopisne zbirke. Nijedan od ova dva natpisa nije do sada objavljen.
Kadić uz prepis drugog natpisa spominje da ga je spjevao Hušui efendija iz Novog Pazara. Kod natpisa koji je donio Evlija Čelebija nije brojkama označena godina
gradnje mosta, a iz našeg preračunavanja brojčane vrijednosti slova u kronostihu, kako ga je prepisao Evlija, proizlazi da je most dovršen 1033.
Međutim, ima više argumenata na bazi kojih možemo dokazivati da je hadži Huseinov most dovršen 1029. Prije svega, iz dva natpisa o gradnji ovoga mosta, koja smo prenijeli od Kadića,
jasno se vidi da je most dovršen 1029. Osim toga, i sarajevski ljetopisac mula Mustafa Bašeskija u svom ljetopisu donosi prepis ovog istog kronostiha i iza njegova teksta stavlja brojkama godinu
1029.
Da bismo dobili godinu 1029. trebalo bi u ovom kronostihu riječ »Kupriji<, pisati»kuprui< a prema pravilima arapskog pravopisa može se pisati na oba
načina.
کو برو بی حاجی حسین قلدی تمام
Kad smo riješili pitanje datuma u kronostihu na hadži-Huseinovu mostu, potrebno je da se definitivno osvrnemo na još jedno važno pitanje u vezi sa ovim natpisom, tj. da li se on odnosi na Carevu ili na Šeher-ćehajinu ćupriju.
Naime, H. Kreševljaković, za kojim se poveo i H. Šabanović, ustvrdio je, obradujući sarajevske mostove, da Carevu ćupriju nije sagradio hadži Husein i da je »Kemura, koji navodi
hadži-Huseina kao dobrotvora Careva mosta pobrkao podatke što se nalaze u Evlije Čelebije o ovom (Carevu) i Šeherćehajinu mostu<«.
Kreševljakovića je na ovakvo zaključivanje navelo to što se oslonio na Muderizovića, koji je u svom prevodu Bašeskijine Kronike pogrešno preveo tekst koji se odnosi na Šeher-ćehajinu i
Carevu ćupriju. Tako u Muderizovićevu prevodu stoji doslovce ovo: »Devetu noć po Mitrovu (1206) biloje cijelu dugu noć sijevanja, grmljavine, kiše i južnjaka usljed čega se sutrašnji dan u utorak
porušiše sve ćuprije izim Šeher-ćehajine
koju je sagradio hadži Husein 1029. godine«.
Međutim, u originalu Bašeskijine Kronike ovaj tekst glasi drugačije: »Devetu noć po Kasumu (Mitrovu) bilo je preko cijele noći oluje, grmljavine, kiše i južnjaka, a sutradan u
utorak, najednom se porušiše (svi) mostovi, osim Seher-ćehajina, koji ostade (usprav). (To se dogodilo) 4. studenoga ili 18. rebiul-evela 1206. Kronogram na hadži-Huseinovu mostu
glasi: »Hadži Husein dovrši svoj most 1029. godine.<«
Dakle, Bašeskija ne kaže da je Šeherćehajin most sagradio hadži Husein, iako ostaje na isti način nejasan kao i Evlija Čelebija.
Bašeskija, međutim, na drugom mjestu u svojoj Kronici bilježi da se porušila polovina hadži-Huseinova
mosta. Tom je prilikom, vjerovatno, stradala i kamena ploča s ovim natpisom, pa ga zato Bašeskija donosi u svojoj Kronici da bi mu sačuvao spomen. Svakako da je hadži-Huseinov most identičan sa Šeherijom ne bi Bašeskija mogao reći da je Šeherija ostala čitava, a pola hadži-Huseinova mosta srušeno.
U istoj Kronici nalazimo još jednu potvrdu da je hadži-Huseinov most upravo Careva, a ne Šeher-ćehajina ćuprija. Bašeskija je, bilježeći opravku Careve ćuprije 1207. godine (1792/93),
spjevao i dva kronograma o ovoj opravci iz kojih se jasno vidi da se
Careva ćuprija naziva hadži-Huseinovom. Bašeskija je spomenuta dva kronograma uvrstio u svoju Kroniku, ali taj dio, odnosno tekst, Muderizović uopšte nije preveo, nego je na tom
mjestu pogrešno stavio da slijedi nekoliko stihova o opravci Careve džamije.
Konačno, moramo još napomenuti i to da ako Seher-ćehajina ćuprija prilikom poplave 1206 (1791) nije stradala, onda joj tada nije bila potrebna ni veća opravka.
Obnove Careve ćuprije tokom XVIII stoljeća
Iz prethodnog teksta da se zaključiti da je most obnovljen 1620. godine. Da li je od 1620. do 1739. god. bilo na ovom objektu kakvih radova, nismo mogli utvrditi.
U martu 1739. izvijestio je sarajevski kadija Ahmed Hasib bosanskog valiju da je (između ostalog) potrebno obnoviti jedno okno Careve ćuprije uz desnu obalu. 9. muharema 1152. god.
(18. III 1739) odobren je ovaj popravak.
Slijedećih pola stoljeća opet o mostu nemamo vijesti. U velikoj poplavi dana 18. rebiulevela 1206 (15. XI 1791) stradaše, kako je to Bašeskija zabilježio, svi sarajevski mostovi osim Šeher-ćehajina; stradala je, dakle i Careva, odnosno hadži-Huseinova ćuprija. No ubrzo poslije toga ovaj most obnavlja iz vlastitih sredstava bogati sarajevski trgovac Mustafa hadži
Bešlija. Za gradnju mosta on je u Sarajevo dobivao majstore, vjerovatno iz Hercegovine.
15. maja 1792. god. počelo je vađenje kamena u okolini Sarajeva, a 25. istog mjeseca otpočeli su radovi na samom podizanju mosța (ljetopisac bilježi početak gradnje 3. ševala 1206 tj. 5. V
1792). Tim povodom Bašeskija kaže da se jednoj osobi koja je posmatrala vađenje kamena (lagumanje) okliznula noga sa stijene, pa pogibe. Dajući ove podatke, ljetopisac Bašeskija pjeva dva
kronograma o dovršavanju gradnje mosta.
Prevod:
Hadži-Huseinov most, koji poruši
bujica,
Odmah je obnovio hadži Bešlija
Mustafa-aga
Božjom pomoći Ševkija mu izreče
kronogram:
Hvala plemenitom Bogu, čijom se
voljom dovrši most.
1207.
Drugi Bašeskijin kronogram glasi:
Carevu ćupriju porušila je voda,
Koju odmah hadži Bešlija vrlo čvrstu
Sagradi, a Ševkija joj izreče kronogram:
Od nesreća neka je sačuva Pouzdani i Milostivi.
Godina 1207«.
Bašeskijini stihovi ostali su zabilježeni u njegovu Ljetopisu. Na samom mostu, na kamenom portalu, stajao je, međutim, natpis jednog drugog sarajevskog pjesnika, Mehmed
Džudi ef. Čohadžića. Natpisna ploča se i danas čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a tekst natpisa glasi:
»Dobrotvor, prvak vojske darežljivih
Hadži Bešli-aga, za kojeg se upućuju
najbclje molitve,
Kada je vidio da je sudbina
poplavom porušila most,
U imeboga obnovi ga i ponovo sazida.
Kada je božjcm dobrotom dovršen
most,
Džudi mu u cva pclustiha izreče dva
kronograma:
“Hadži-Bešlijin mcst je čvrst poput
Aleksandrova zida”,
“Divan li je most građevina Bešlije
hadži-Mustafe”.
Godina 1207.«
Ovaj natpis je zapravo skraćena verzija Džudijine odulje pjesme, odnosno kronograma, kojeg je on spjevao o obnovi ovog mosta.
Natpis sa mosta, kao i pjesmu, iz koje je natpis izvučen, zabilježio je Kadić u svojoj Kronici sa još dva pjesnička pokušaja o istoj temi. Jedan od njih je napisao pjesnik Namii, a drugi Hulki, Cinjenica da istovremeno četiri pjesnika koji žive u Sarajevu pjevaju u kićenim stihovima o istoj gradnji ukazuje nam na važnost obnove ove ćuprije u momentu kad je grad bio saobraćajno paraliziran usljed rušenja gotovo svih mostova. Ujedno nam nezvanični pjesnički natječaj govori da je tadašnji intelektualni svijet Sarajeva, također, veoma aktivno i angažovano pratio zbivanja u svakodnevnom životu svoga grada, njegove patnje i njegov progres, sudjelovao na svoj način u rješavanju problematike njegova unapređenja, radovao se njegovu progresu. Ovo je važno uočiti kao činjenicu nasuprot često isticanom tobožnjem zatvaranju intelektualaca ranijih vijekova u teološko-dogmatske rasprave bez veze sa životom, odnosno otuđenje te inteligencije od lokalne sredine i problematike.
Hadži Bešlija, koji je, kako smo vidjeli, iz temelja obnovio ovaj most, u svojoj vakufnami od 10. safera 1193 (27. II
1779) godine Carevu ćupriju naziva Džisri-atik, tj. Stara ćuprija, što pokazuje da nije imao tendencija da mostu nametne svoje ime. Uistinu, most se i dalje nazivao Carevom ćuprijom,
sve do dana današnjega. Drugom vakufnamom istog dobrotvora od 15. šabana 1208 (18. III 1794) zavještana su tri dućana za opravku podova ispod spomenutog mosta, i to jedna pekara i
jedna aščinica, s desne strane Miljacke, i jedan bakalski dućan, s lijeve strane. Za muteveliju ovog svog zavještanja imenovao je svog vjernog slugu Fejzulah-bajraktara.
Godine 1897. tadašnja gradska opština je porušila staru ćupriju i umjesto nje sagradila prvi betonski most u Sarajevu, današnju Carevu ćupriju, koja je pomaknuta uzvodno od starog mosta za
dvadeset metara, to jest od osovine vrata džamije pomaknuta u osovinu ulice koja vodi konaku.
Arhitektura mosta
Most je, koliko se zna i koliko se na osnovu sačuvane dokumentacije moglo utvrditi, imao 4 otvora koja su se oslanjala na tri stuba u rijeci i dva priobalna podzida. Njegova dužina može se procijeniti na oko 50 m, iako nam Evlija Čelebija u svom opisu daje daleko veću dimenziju. Careva ćuprija bila je sagrađena gotovo na isti način kao i sačuvana Šeherija i Latinska: imala je
stubove od bijelog kamena krečnjaka iz okoline Sarajeva, a svodove i čeone zidove od sedre. Završne vijence i korkaluk i neke arhitektonske detalje imala je, opet, od bijelog krečnjaka, pa
su se tako u horizontalnim pojasovima koloristički smjenjivali krečnjak i sedra.
Karakteristični uspon i prelom kolovoza bio je dosta blag, a nije se prelamao, kao što je uobičajeno, na sredini, već iznad drugog luka od desne obale. Taj luk je bio najviši i nešto širi od ostalih, pa je cijela građevina djelovala asimetrično.
Lukovi su kod ovoga mosta bili polukružni, što je, uostalom, slučaj i na druga dva objekta, a oslanjali su se na stubove mosta približno u polovini visine stubova. Prema dokumentaciji može se zaključiti da polukrug nije bio potpun, nego više segmentan.
Stubovi su sa nizvodne strane bili poligonalni, sa uzvodne šiljati da bi djelovali na bujicu kao ledolomci, vertikalni dio stubova završavao je horizontalnim istakom, na koji su se nastavljali piramidalni
završeci.
Most je imao karakterističnu kamenu ogradu (korkaluk), čiji su elementi po duljini, visini i debljini, kao i po načinu postavljanja, bili izvedeni, uglavnom, kao i kod drugih mostova
kod kojih su se korkaluci sačuvali.
Iznad srednjeg stuba stajala su sa uzvodne i nizvodne strane dva arhitektonska elementa koji su, inače, bili karakteristični za bolje i veće mostovske gradnje: sa
uzvodne strane stajao je nadozid u obliku slijepog portala, na kome je bio ugrađen u mramoru isklesan Džudijev natpis, a sa nizvodne strane je bila na pet konzolica izbačena mala sofa za odmaranje. Analogne elemente nalazimo i danas u višegradskoj ćupriji.
Careva ćuprija je u svom originalnom stanju sačuvala sve ove elemente do momenta rušenja, tako da na ovom objektu nije nikad bilo preinaka ni proširenja, kao na drugim sačuvanim mostovima u gradu Sarajevu.
(MiruhBosne)
