“Vi ste naš odgovor i naša poruka prijateljima i neprijateljima da nema pogodbe kada se radi o opstanku naroda i zemlje!” – Alija Izetbegović.
– Čelična ruka svijeta zaustavila je naš napredak, naše vojne uspjehe. Jer svijetu nije odgovarala naša pobjeda! Bili smo nadomak pobjedi… ali bili smo zaustavljeni. – Alija Izetbegović.
“Bivša JNA je četrdeset godina nekom paranoičnom strašću skupljala oružje. Trošila je velike pare iz godine u godinu. Sve to gvožđe što je nakupila sručilo se na ovu našu nesretnu zemlju
u protekle dvije godine. U iskušenjima koja su nas snašla, bitno je da to kažem, mi smo pokušavali i uspjeli da budemo i da ostanemo ljudi. Ali, hoću da naglasim, nismo to pokušavali zbog njih. Mi smo nastojali da ostanemo ljudi zbog nas, ne zbog njih. Njima ništa ne dugujemo.
Da budemo i da ostanemo ljudi, to je naša obaveza prema Bogu i prema nama samima. Ne prema njima. Kada se to – da budemo i ostanemo ljudi – kada se taj čisto moralni poziv
prevede na politički jezik, šta on znači? U političkom jeziku taj poziv znači da ćemo nastojati da stvorimo državu zakona. To, dalje, praktično znači da će to biti država u kojoj niko neće biti
progonjen zbog svoje vjere, nacije i političkog uvjerenja. To će biti njen glavni zakon. Jer, vidite, prošli smo taj test. Ovdje, na prostorima koje kontrolira legalna vlast i Armija BiH, još se čuju
zvona i sa katedrala i sa crkava, još ima i Hrvata i Srba. Tamo, na drugoj strani, nema više nikoga osim njih…
I čeka nas, ako Bog da, mir. Ne može odmah sad, ali uskoro. I spremite se, dobro se spremite za taj mir. Naš Pejgamber je, kad se vratio iz jedne teške bitke, rekao da ide iz male bitke u
veliku bitku. I zaista, ono što nas čeka kad se zaključi mir, neće biti nimalo lahko. Bojim se da ćemo često pomisliti na one dane kada je bio samo rat. Kažu, kad je bolestan, čovjek ima samo
jednu želju – da ozdravi, a kada ozdravi – onda se javi stotinu želja i ponekad bude nesretniji nego kad je bio u krevetu. Slično je sa narodom koji ratuje i koji je u ovakvoj situaciji u kakvoj
smo mi. Njemu se čini: kad ove granate prestanu i dođe mir, onda će sve biti lahko, onda je pred njim ravan put. Ovdje vas je većina mladih ljudi. Ogromni problemi nas čekaju: srušena
industrija, nezaposlenost, glad…Sad nas svijet hrani. Svi, manje-više, jednako dobijaju. Međutim, ono što dolazi, krajnje su nejednakosti – imat ćete bogataša, ratnih profitera koji će, da upotrijebim taj ovdje potpuno opravdani izraz, eksploatirati onaj obični svijet koji neće imati posla. Dakle, vi koji ćete morati da vodite ovaj narod u miru dobro se spremite za to!
Nemojte živjeti u iluzijama niti sijati iluzije da će biti lahko! Bit će veoma teško. Mi ćemo biti zemlja koja će iz rata izići sa stotinama hiljada ozlijeđenih ljudi – invalida. Od toga dobar dio
njih bit će potpuno nesposoban za bilo kakav posao. Oni će trebati našu pomoć. Imat ćemo ogroman broj porodica bez domaćina, brojnu siročad. Ja sam zaboravio tu brojku, a znam da
sam se nekidan užasnuo kada mi je jedna žena iz „Sumejje“ ili „Fatme“ rekla o koliko se siročadi oni već sada brinu. A onda, naravno, neizbježna pitanja pravde i nepravde. Dakle, neka nam je
Bog na pomoći! ” (Alija Izetbegović, Sarajevo ’94.)
Iz obraćanja prvog predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića na velikom narodnom zboru povodom godišnjice Bitke na Žuči 8.6.1996. godine
-Dragi borci Armije Bosne i Hercegovine, drage Sarajlije, dragi građani Bosne, sa ma koje strane došli, pozdravljam vas i zahvaljujem vam što ste načas ostavili svoje poslove i došli da
zajedno oživimo sjećanje na teške i slavne dane borbe za spas Sarajeva i Bosne. Preživjeli borci sudbonosne Bitke na Žuči okupili su se danas, a mi smo došli da im izrazimo svoje poštovanje.
Zamolio sam organizatore da nikoga od preživjelih učesnika bitke za Sarajevo na zaborave i vjerujem da su se oni potrudili da to osiguraju. Došli ste u velikom broju po ovom vrelom danu, što znači da zaborava nema i da ga neće biti. Vidite, današnji program je počeo kako priliči: himnom i odavanjem pošte poginulima u odbrani Sarajeva. Iako su većina palih boraca, čak ogromna većina, bili Bošnjaci, nije proučena samo Fatiha. Ustali smo i minutom šutnje odali poštu i poginulim Hrvatima, Srbima i svima ostalima.
Ali i da je samo jedan Hrvat ili Srbin poginuo braneći Sarajevo – a nije jedan, nego mnogo njih, mi bismo trebali da ustanemo i da mu odamo poštu na način koji priliči. Trebali bismo jer je ovo Bosna.
O toj Bosni, o tom snu o Bosni, želio bih danas da kažem nekoliko riječi.
Uvijek smo je zamišljali kao zemlju dobrih, uspravnih i ispravnih ljudi. I vjerovali da je u tome moć Bosne, ali i nemoć napadača koji su uvijek ponovo kidisali u nastojanju da je pokore. Kada se jednog dana budu pravile analize, ali kada se iz neke historijske udaljenosti bude odgonetalo to čudo bosanskoga otpora, naći će se – siguran sam – da je ta tajna bila negdje u dušama ili karakteru ljudi.
Sjetite se proljeća i ljeta 1992. Mi gotovo goloruki, oni naoružani do zuba. A zatim, mi njih zajedno sa njihovim čeličnim grdosijama postepeno potiskujemo iz grada gore u šume, gdje i pripadaju. Bio je to istinski sukob između Dobra i Zla, između čovjeka i nečovjeka, doslovno – između duha i čelika. Duh je pobijedio!
-I danas se mnogi sa pravom pitaju kako ćemo izaći na kraj sa prijetećim brojem pravnih i političkih zamki koje se pletu protiv cjelovite Bosne. Odgovor je kao i prije četiri godine: bit ćemo jači i
pobijedićemo ako budemo bolji od naših protivnika, ako uz vojnu snagu, koju moramo imati, budemo istovremeno i nosioci dokazanih ljudskih vrijednosti, a protiv jednoumlja, barbarstva,
isključivosti i nasilja svake vrste. I obrnuto: izgubit ćemo tu bitku ako primijenimo logiku: sve što oni nama čine, činit ćemo i mi njima. Tada gubimo našu moralnu i političku prednost, a na
sceni ostaje njihova brojna i materijalna nadmoć. Tu grešku ne smijemo napraviti.
Jedna od tih čudnih bitaka ove vrste, čija se vanjska historija donekle zna – nešto od nje upravo ste čuli u izlaganju generala Delića – a čija će se unutrašnja historija tek pisati, odigrala se prije
četiri godine baš na prostorima gdje se mi danas nalazimo. Nije ta bitka trajala nekoliko dana, prije bih rekao da se nastavila i sljedeće dvije godine, pa možda i do samog kraja rata. Jer skoro
tačno godinu dana kasnije, u junu i julu 1993, nedaleko odavde ginu, u malom razmaku vremena, jedan za drugim, dva slavna komandanta, Šeha i Safet. Imao sam čast da lično poznajem ove skromne i velike borce i ljude. Tih teških dana – bilo je to u vrijeme krize na Igmanu – četnici su doslovno hiljadama granata preoravali ovo relativno malo parče zemlje, čiji se današnji mir doima gotovo nestvarno. A zatim su nastavili da s vremena na vrijeme ponovo pokušavaju da zauzmu Žuč, i to je trajalo skoro do kraja rata. Preživjeli ratnici, koje
danas ovdje vidim u velikom broju, pamte taj pakao i mogli bi o tim danima da kažu više od mene. O tome nam je upravo nešto govorio Ibro, ali to je samo mali dio uzbudljive priče o besprimjernoj hrabrosti jedne generacije koja je živjela i umirala za Bosnu.
Ovo je prilika da se upitamo – ili da se podsjetimo – za kakvu Bosnu je ta generacija živjela i umirala. Često smo govorili da Bosna nije samo parče zemlje na brdovitom Balkanu. Za mnoge od nas
Bosna je ideja, san o zemlji na razmeđu svjetova, na velikoj granici između Istoka i Zapada. To je zemlja više vjera i nacija, pa stoga i zemlja tolerancije, gdje svako može da misli i vjeruje
kako želi, gdje ne smije biti nasilja nad čovjekom i gdje neće biti nepravde.
To je bio naš san o Bosni i samo takva Bosna može da postoji i opstane. Tu Bosnu su brutalno napali. Nisi uspjeli da je ubiju, ali su je teško ranili. Porušili su sela i gradove, ubili i protjerali
ljude. Danas na većoj polovini Zemlje nema slobode ni ljudskih prava. Zato sam u Bihaću i Goraždu rekao da borba za Bosnu nije završena i da se nastavlja, pa su me optužili da
najavljujem novi rat. Novi rat ne najavljujem niti nam treba, ali nam treba borba – a ima borbi i mimo rata – da se dokazani dželati skinu sa vlasti i da se uspostave ljudska prava tamo gdje
se danas tako grubo i besramno gaze! Treba nam to da bi se protjerani mogli vratiti svojim
kućama i da bi Bosna opet bila Bosnom.
A kada govorim o povratku prognanih, moram vrlo jasno reći i sljedeće: da bi se Bošnjaci vratili u Podrinje, i Srbi se moraju moći vratiti u Sarajevo; ne četnici, nego Srbi. Mogu da postavim
ovu tvrdnju i obrnuto: da bi se Srbi vratili u Sarajevo, moraju se i Bošnjaci vratiti u Foču, Višegrad, Rogaticu, Prijedor itd. To je zakon, jednostavan i neumoljiv. Svaka druga logika vodi
definitivnoj podjeli Bosne i ostvaruje Karadžićev genocidni koncept. Jer on je taj koji je protjerao i Bošnjake iz Podrinja i Srbe iz Sarajeva. Razmislimo dobro zašto je baš to i tako učinio
i izvucimo zaključke šta je nama raditi.
Ja sam govorio i o pomirenju, opet radi Bosne i njene budućnosti, ali sam rekao i ponavljam:
uz neopoziv uvjet da ratni zločinci budu gonjeni i kažnjeni! Bez toga nema niti može biti mira ni pomirenja!
