Jedna fotografija iz Drugog svjetskog rata danas izaziva pažnju šire javnosti. Memorijalni muzej na Mrakovici sa posvetom na Bitku na Kozari je u svoju stalnu postavku uvrstio fotografiju koja nije autentična. Dakle, nije riječ o ne tako rijetkim prepirkama na društvenim mrežama, ni kafanskim ubjeđivanjima, nego plagijatu ili namjerno izrezanoj osobi, čime se u potpunosti mijenja historijski kontekst. Potpisuje ga Muzej koji djeluje pri Nacionalnom parku „Kozara“.
Za historičare, istraživače Drugog svjetskog rata, iz kojega ex-jugoslovenski prostori i njeni žitelji još nikako nisu u potpunosti izašli je ovo prilično jasna situacija, ali nikako i jednostavna za objašnjavanje.
Iz Javne ustanove Nacionalni park „Kozara“ odgovorili su, na upit Al Jazeere, kako je stalna muzejska postavka u Memorijalnom muzeju na Mrakovici urađena 2011/12 godine, te da je „stručno osoblje (kustosi muzeja) koji su radili postavku penzionisano“, dok „konkretni zapisnici o toku izrade ili eventualna pojašnjenja ove postavke ne postoje“.
Podsjećaju i kako je Memorijalni muzej na Mrakovici „isključivo posvećen njegovanju tradicije Narodnooslobodilačke borbe i Bitke na Kozari“.
„Naš cilj i zadatak je da svim posjetiocima, a prvenstveno najmlađim generacijama, prenesemo stvarne i istinite činjenice koje su se dešavale u tom periodu. Stradanje naroda tada je nažalost bilo veliko i ostavilo je ogromne posljedice, te ovdje apsolutno nema mjesta za manipulaciju ili bilo koji drugi vid iskrivljivanja istorijskih činjenica“.
Cijelu priču komentarisao je Dino Dupanović, doktor historijskih nauka, direktor Muzeja Unsko-sanskog kantona i osoba koja istražuje ovo konkretno geografsko i historijsko područje.
- Vjerujem kako pokušaj falsifikovanja historijskih činjenica nije patent ljudi sa ovih prostora i da će ih razvojem tehnologije biti sve teže razotkriti.
– Retuširanje fotografija ili izrezivanje u cilju “glačanja” povijesti nije ništa novo. Riječ je o odavno poznatoj metodi manipulacije povijesnim narativima. Takva praksa naročito je bila izražena u totalitarnim režimima, primjerice u Staljinovom Sovjetskom Savezu. Jedan od najpoznatijih primjera je slučaj narodnog komesara Nikolaja Jezova, koji je nakon što je smaknut, sistematski uklanjan sa svih fotografija na kojima se ranije nalazio uz Staljina. Time je pokušano ne samo brisanje osobe, već i promjena same povijesti.
Fotografija, kao vizualni i lako shvatljiv izvor, ima snažnu dokumentarnu vrijednost, ali istovremeno i veliku ranjivost – vrlo je podložna manipulacijama. Zbog svoje neposrednosti, često se koristi za oblikovanje javne percepcije prošlih događaja.
- Da li se u tom kontekstu treba posmatrati i nedavni slučaj iz Muzeja na Mrakovici, gdje je s fotografije izrezan četnički vojvoda Rade Radić, dok su njemački general Stahl i domobranski časnik ostali netaknuti?
– Ovakav čin rezanja lako se može protumačiti kao pokušaj da se četnici prikažu kao antifašistički akteri, što je povijesno neutemeljeno i problematično. Dodatni apsurd u cijeloj situaciji jest prisustvo domobrana na istoj fotografiji, što dodatno razotkriva manipulativnu prirodu pokušaja da se rehabilitira četnički pokret. Naime, četnici su tokom Drugog svjetskog rata sarađivali ne samo s njemačkim okupatorima, već i s ustašama i domobranima – što je više nego dovoljno dokumentirano u brojnim arhivskim materijalima.
Posebno važan, a često prešućivan, segment jeste intenzivna saradnja četnika s fašističkom Italijom. Upravo ta saradnja bila je ključna u mnogim operacijama protiv partizana i lokalnog stanovništva. Zbog svega navedenog, narativ o četnicima kao antifašističkom pokretu je teško održiv, a često i potpuno suprotan istini.
- Je li moguće da je neka institucija koja se naziva muzejom pomislila da se ovako nešto neće otkriti, izazvati pažnju, da ne postoje iste ili slične fotografije, pisana ili usmena predanja oštećenih potomaka?
– Srećom, danas su dostupne brojne fotografije i dokumenti koji jasno pokazuju trojni savez – četnički, ustaški i njemački, te konkretne slučajeve zajedničkih operacija. Među takvim dokumentima nalaze se i fotografije gdje su rame uz rame ustaše, četnici i pripadnici 369. hrvatske (takozvane Vražje) divizije, jedinice poznate po zločinima nad Srbima u Podgrmeču. Ovakvi primjeri ne ostavljaju prostor za lažiranje i nedvosmisleno pokazuju ko je s kim i zašto sarađivao.
Kultura sjećanja izuzetno je složen i često opasan prostor u kojem se vodi “drugi rat” – onaj o značenju prošlih događaja. Ovdje vrijedi citirati Viet Thanh Nguyena, koji kaže da se „svaki rat vodi dva puta – jednom na bojnom polju, a drugi put u kulturi sjećanja“. Mi, nažalost, i 80 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, još uvijek vodimo taj drugi rat.
- Kontaktirali smo i Muzej na Mrakovici na tu temu, no možete li Vi odgonetnuti jasan cilj ove manipulacije činjenicama?
– Pokušaj prekrajanja historije u ovom slučaju ima jasan cilj: kontaminaciju muzejske publike i šire javnosti neprovjerenim, a često i lažnim historijskim „činjenicama“. Radi se o pokušaju da se promijeni percepcija rata, da se od gubitnika stvori pobjednike, a od kolaboracionista antifašiste. Konačni cilj jeste stvaranje novih međunacionalnih animoziteta kroz lažno predstavljanje prošlosti.
- Kako gledate na čestu relativizaciju historijskih činjenica, poput postavljanja hipoteza da je u Drugom svjetskom ratu svako sa svakim sarađivao – povremeno ili privremeno?
– Relativizacija historijskih činjenica, naročito u kontekstu Drugog svjetskog rata, postaje sve češća pojava u savremenom društvenom i političkom diskursu. Današnja historiografija, umjesto da bude objektivan alat za razumijevanje prošlosti, sve više biva instrumentalizirana od strane političkih elita koje, u skladu s vlastitim interesima, kroje narative često na granici historijskog revizionizma. Ili u nekim slučajevima, potpune negacije utvrđenih činjenica. Ovakva praksa selektivnog pristupa prošlosti, svojevrsni “švedski sto historije“, omogućava političkim akterima da izaberu samo one događaje ili interpretacije koje im u datom trenutku odgovaraju, zanemarujući širi kontekst, procesualnost događaja, te dinamiku rata.
Hipoteza o tome da je “svako sa svakim” sarađivao tokom rata koristi se kao sredstvo da se izbrišu jasne linije između agresora i otpora, kolaboracionista i boraca za oslobođenje. Takva simplifikacija ne doprinosi istinskom razumijevanju prošlosti, već stvara prostor za opasnu normalizaciju kolaboracije s okupatorom, što može imati ozbiljne političke i etičke posljedice.
- Barem pitanje saradnje između različitih vojnih i političkih aktera u Drugom svjetskom ratu nije tabu tema – arhivi su otvoreni, dostupnost historijskih izvora omogućava provjeru gotovo svake tvrdnje…
– Da, historičari su pozvani da se bave ovim pitanjima s ozbiljnošću i akademskom odgovornošću. Međutim, relativiziranje tih odnosa kroz površne interpretacije ili zloupotrebe pojedinačnih događaja predstavlja prijetnju historijskoj istini.
Pojava sporne fotografije sa Mrakovice, koja je izazvala javne rasprave, tipičan je primjer pokušaja izjednačavanja različitih aktera kroz tvrdnje poput one da “ništa nije čudno jer su i partizani sarađivali s Nijemcima”. Istina jeste da su postojali Martovski pregovori 1943. godine, ali je nužno naglasiti da se radilo o privremenim i taktičkim kontaktima iniciranim od strane partizana, prije svega zbog iscrpljenosti, gladi i velikog broja ranjenika. Ti pregovori nikada nisu rezultirali formalnom ili trajnom saradnjom, a partizanski izvori o tome govore šturo, upravo zato što je taj događaj bio izuzetak, a ne pravilo. Osim toga, Tito nakon rata nije insistirao na tom momentu, što ne znači da je riječ o kolaboraciji, već o ratnoj pragmatici u vrlo specifičnom kontekstu.
- A saradnja partizana i četnika ili partizana i raznih teritorijalno organizovanih milicija?
– Saradnja četnika i partizana u ranim fazama rata, prije svega 1941. godine, zahtijeva precizno historijsko uokvirivanje. Tada i jedni i drugi percipiraju Njemačku kao protivnika. Međutim, kako rat odmiče, dolazi do jasne divergencije: Partizani vrlo brzo definišu fašizam kao glavnog neprijatelja, dok četnici svoju borbu usmjeravaju primarno protiv partizana. Ta promjena rezultira otvorenom kolaboracijom četničkih snaga s njemačkim i italijanskim okupatorima, što je naročito vidljivo u operacijama poput one na Neretvi 1943. godine.
Za razliku od četnika i ustaša, partizani nikada nisu sklapali trajne i sistematske dogovore s nacistima. Njihova ideološka, programska i politička platforma bila je otvoreno antifašistička, što se ogledalo u parolama poput “Smrt fašizmu – sloboda narodu”, koje nisu bile samo propagandni slogan već politički i vojni stav koji je dosljedno provođen tokom cijelog rata.
Stoga je neophodno razlikovati povremene taktičke kontakte od dugoročne i ideološke kolaboracije. Površne teze o univerzalnoj saradnji svih sa svima predstavljaju opasnu formu historijskog revizionizma, kojom se brišu razlike između otpora i kolaboracije, čime se dugoročno narušava kolektivno pamćenje i potkopava temelj antifašističkog nasljeđa.
- Kako historičari ovih prostora komuniciraju ili uopšte ne komuniciraju stvarajući fragmentirane historije?
– Međusobno komuniciranje izvan formalnih javnih prostora, poput televizijskih debata ili medijskih istupa, predstavlja izrazito sporno i višeslojno pitanje, naročito u regionalnom kontekstu bivše Jugoslavije. Ova spornost proizlazi iz činjenice da akademska zajednica, koja bi po definiciji trebala biti prostor otvorene, kritičke i pluralne razmjene mišljenja, nerijetko funkcioniše po principima zatvorenih ideoloških krugova.
U praksi se često događa da historičari selektivno biraju konferencije, promocije knjiga, okrugle stolove i druge stručne skupove prema tome ko ih organizuje, bilo da su to pojedinci, udruženja ili institucije čije se političke i ideološke pozicije poklapaju s njihovim vlastitim uvjerenjima. Takva praksa dovodi do fragmentacije historiografskog prostora, gdje se umjesto stvarne interdisciplinarne i dijaloške razmjene razvijaju paralelni narativi unutar uskih, ideološki homogenih zajednica.
U tim zatvorenim akademskim krugovima komunikacija između historičara može biti vrlo otvorena, pa se diskutira i o osjetljivim temama, uključujući i one koje u javnosti izazivaju kontroverze. Međutim, ti razgovori rijetko izlaze izvan granica tih zatvorenih foruma. Kao rezultat, umjesto da historiografija bude polje argumentirane rasprave i sukoba različitih interpretacija utemeljenih na izvorima, ona sve češće postaje prostor u kojem dominira konsenzus unutar zatvorenih grupa, dok istinska polemika među historičarima različitih svjetonazora biva potisnuta ili se odvija izvan očiju javnosti.
Izvor: AJB
