– Tvrtkove vojne mjere protiv dalmatinskih gradova 1387-1390 preduzimane su uporedo sa diplomatskim pregovorima.
U aprilu 1388 on je, preko svog poslanika, tražio od Mlečana da pošalju jednog pretstavnika u Bosnu da bi mu saopštio svoje mišljenje i, vjerovatno, da bi doznao za stav mletačke vlade prema njegovim namjerama.
Mlečani se nisu odazvali pozivu jer su, očigledno, izbjegavali decidirano izjašnjenje i krili, zasada, svoje posljednje namjere u pitanju Dalmacije.
Pregovori sa Splitom i drugim dalmatinskim gradovima vođeni su pod vojnim pritiskom.
Prisustvo bosanske vojske i teškoće ratnog stanja izazvali su u Trogiru političke sukobe na pitanju opredeljenja za Ugarsku ili Bosnu.
Pokret, koji se oslanjao na pučane, bio je uperen protiv one vlastele koja su se u upravi grada isticali kao pristalice Ugarske i nepomirljivi protivnici bosanskog kralja.
U buni koja je 27 decembra 1387 izbila ‘na poziv naroda’ (ad vocem populi) ubijena su dva vlastelina, dok su neki uspjeli da pobjegnu u Split.
Među izbjeglicama bilo je i pučana. Ni u Splitu nije bilo jednodušnosti, iako su ovdje pristalice Ugarske čvrsto držale vlast u rukama i odlučno odbijale sumnju da i u njihovom gradu ima ljudi koji su se pokolebali u vjernosti ugarskom kralju.
Tek pošto su čestim napadima i pustošenjima bili do kraja iznureni, ali i pod pritiskom nezadovoljnog stanovništva, gradovi su pristali na Tvrtkove uslove koje im je, kao njegov opunomoćeni posrednik, ponudio krbavski knez Juraj Kurjaković. Gradovi su uputili poslanstva u Bosnu, potčinili se kraljevoj vlasti i dobili za to povelje o potvrdi starih autonomnih prava (juni 1390).
Po svršenom poslu u Dalmaciji, kralj Tvrtko postavio je veliki politički plan koji je, možda neoprezno, preko svojih poslanika izložio Mlečanima u ljeto 1390. Iz mletačkih odgovora od 30 augusta 1390 dobivamo neki uvid u taj plan. Nosio se mišlju da uzme Zadar (quod intentio et dispositio sua est velle acquirere civitatem Jadrensem sicut aquisivit alias civitates Dalmatie); da se kao posrednik založi za uspostavljanje dobrih odnosa između Mlečana i napuljskog dvora; konačno, da ostvari jedan opšti savez (ligam generalem) u koji bi ušla i Mletačka republika.
Nijedan od ovih predloga nije naišao na odziv kod Mlečana koji su već imali izgrađene poglede na dalji razvoj odnosa i događaja na Jadranu: izgledalo im je za njihove interese manje opasno podržavati kralja Sigismunda nego pomagati bosanskog kralja, koji se već bio učvrstio u Dalmaciji, i napuljskog pretendenta koji bi, udružen s Bosnom, mogao da dovede u pitanje mletačku vlast na Jadranu uopće. Tadanji neposredni cilj politike mletačke vlade bio je: ne dopustiti ni jednoj od konkurentskih sila da suviše ojača na ovom za republiku toliko osjetljivom mjestu.
Diplomatski uspjesi kralja Tvrtka zasnivali su se na snazi tadanje bosanske države. Vlastela su tada još bez kolebanja stajala uz vladara u čijim su uspjesima nalazili mogućnosti mnogostranog unapređenja svojih klasnih interesa.
Ali, uporedno jačanje feudalne države na jednoj i vlasteoskih rodova na drugoj strani, moralo je da, na određenom stepenu ekonomskog razvitka, dovede do sudaranja interesa krupinih feudalaca sa interesima feudalne države kao cjeline. Ove suprotnosti, koje se od kraja XIV stoljeća pojavljuju sve vidnije, rezultirale su u unutrašnjem slabljenju bosanske države, zbog čega ona u spoljno-političkim odnosima ne igra više onako samostalnu ulogu kao ranije, u doba Stjepana II i Tvrtka I.
Feudalne teritorije sve se više izdvajaju kao stvarno samostalne cjeline; njihovi gospodari vode svoju politiku koja se malo obazire na interese državne cjeline i njima se, često, na strani pridaje veća važnost nego samom vladaru.
Na dvoru kralja Tvrtka II prigovaralo se (1428) Dubrovčanima da su poslanike vojvode Radosava Pavlovića počastili više nego kraljeve, a mletačkoj diplomatiji pedesetih godina XV stoljeća više je bilo stalo da sačuva dobre odnose sa hercegom Stjepanom nego sa bosanskim kraljem.
Pritiješnjena s jedne strane od Ugarske, s druge od Turske, oslabljena unutrašnjim odnosima i prilikama, bosanska država postaje više objekat a manje samostalan faktor u međunarodnim odnosima. Njezina spoljno-politička služba, vidno dotjeranija i po opsegu djelovanja razvijenija nego ranije, ali bez oslona na stvarnu materijalnu snagu, nemoćno se trudila da diplomatsikm sredstvima probudi interes spoljnjeg svijeta za sudbinu zemlje.
Ante Babić – Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, 1960.
(MiruhBosne)
