Jedan je bio lord, a drugi za sebe mislio da je Habsburg: David Owen i Christian Schmidt. Iako su pripadali različitim epohama, mnogo ih toga povezuje: arogantni, ambiciozni i umišljeni, bez mnogo prethodnog znanja o Bosni i njenim ljudima. Završili su karijere izolovani, odbačeni i prezreni, posebno od onih kojima su najviše pomagali.
Međutim, njihove mandate pamtimo jer su bili obilježeni najtežim sukobima, razlikama i oprečnostima između Hrvata i Bošnjaka.
Reorganizacija države umjesto njezine odbrane
Owen je u najtežoj ratnoj, 1993, godini, planom od 10 provincija, poznatim kao Vance–Owenov plan, potpalio ratni sukob HVO-a i Armije BiH. Schmidt je nezabilježenom suspenzijom Ustava FBiH na 24 sata u aprilu 2023. godine izazvao najdublji i najgori poratni raskol Hrvata i Bošnjaka.
Nije Schmidt samo ohološću ličio na svog blizanca iz Britanije, već se, poput pravog neznalice, koristio istim političkim diskursom razgradnje i oduzimanja demokratskog kredibiliteta institucijama Bosne i Hercegovine.
Podsjetimo, lord Owen se, umjesto da na dnevni red stavi pitanje zaustavljanja rata i agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, sukladno stavovima Londonske konferencije iz 1992, mimo svih očekivanja, okrenuo pitanjima unutrašnjeg uređenja zemlje.
Znači, trebalo se baviti reorganizacijom države umjesto njenom odbranom od najgore agresije. Da, to je bila Evropa u trenutku zalaska svoje moći ili gubitka političke hrabrosti. Od tih dana ova zemlja se bori sa ovom Owenovom perverzijom bilo u formi etničke reorganizacije bilo u formi rješenja pitanja „legitimnog predstavljanja“.
Na isti potez, doduše, pod jakim uticajem američkog ambasadora Murphyja odlučio se Christian Schmidt fanatičnom podrškom propaloj formuli o „tri konstitutivna naroda“ .
On se prihvatio jedne ranije potpuno nezamislive i prilično radikalne uloge u obaranju „presude Kovačević“ na Evropskom sudu za ljudska prava.
Uz njegovo kumstvo, kao i sa finansijskom i svakom drugom pomoći Hrvatske, tada je pred ovim Sudom zadan smrtni udarac šansama i našim očekivanjima da bi ova zemlja jednog dana postala normalna članica porodice evropskih nacija.
Kakav je to bio presedan i kakva historijska sramota za ovu zemlju, da groteskni i neizabrani diplomati „Trojke“ rade u očuvanju jedne propale formule koju je u ratnim danima smislio perfidni lord Owen.
Uvjerenje da je ključ mira u podjeli
Većina svih postignuća kojima se hvalio Schmidt bila je, uglavnom, podsvjesna kopija Owenove ratne halucinacije da se mir može postići kroz etničku razdiobu zemlje, a nipošto njenim ujedinjavanjem ili integracijom.
Owen i Schmidt licemjerno nastupaju kada govore o očuvanju teritorijalno jedinstvene zemlje, a tajno su ili u Beogradu ili u Zagrebu na pregovorima o stvaranju i organizovanju zemlje sa tri entiteta.
Schmidt je tokom svog mandata neskriveno bio vezan za Zagreb, dok je lord Owen o svojim tajnim putovanjima u Beograd i na Pale tokom 1993 godine tek nešto više napisao u svojoj knjizi Balkanska odiseja.
Ako je Owen nastojao „zadovoljiti strane“ (one koje je smatrao jačima), onda je Schmidtov koncept „deblokiranja Federacije“ imao isti cilj – zadovoljiti interese jedne „najslabije“ strane – HDZ BiH, i tako u vlast uvesti ljude koji će raditi samo za interese jedne strane a ne interese države.
Paradoksalna sličnost ove dvije evropske figure dubokih podjela u Bosni i Hercegovini prepoznaje se, također, u vrlo pogubnoj činjenici da se kao osnovica za politički ili mirovni uspjeh uspostavlja formula „dva naspram jedan“.
I pored svih obećanja koja smo čuli čak i, kroz usta Ive Komšića, političara kojem smo vjerovali, da će Schmidt razdvojiti personalnu koaliciju Dodika i Čovića, visoki predstavnik nam u naslijeđe ostavlja ojačanu koaliciju ova dva lidera koja se nikad snažnije i zlokobnije njiše nad ovom zemljom.
Profesor Kasim Begić sa izvanrednom pronicljivošću prvi je kod nas ukazao na Owenovo perfidno umijeće da posije razdor bošnjačkih i hrvatskih članova Predsjedništva RBiH i da kao „treću stranu“ inaugurira Fikreta Abdića, što je, možda, Schmidtu ili, bolje reći, američkom kreatoru Murphyju bila samo historijska podloga za koncept inauguracije političkog terora nad zemljom poznat kao „Trojka“.
Legitimno predstavljanje 1993.
Upravo u to vrijeme – što je poprilično zaboravljeno danas – pojavila se i fraza o „legitimnom predstavljanju“.
Naime, Franjo Boras, član Predsjedništva RBiH, i Mile Akmadžić, tadašnji predsjednik Vlade RBiH. na pregovorima u Ženevi početkom 1993. godine na opšte zaprepaštenje, posebno u Americi, napuštaju jedinstvenu državnu delegaciju. Dvojica visokih dužnosnika mijenjaju cijeli tok mirovnih pregovora, a Bosnu i Hercegovini i surovo guraju u najopasniji ponor.
Ovaj presedan napuštanja državne delegacije Akmadžić i Boras pred javnošću pravdaju činjenicom kako su oni „legitimni predstavnici hrvatskog naroda u organima vlasti“ i, kao „legitimni“ izražavaju protest zbog ponašanja muslimanske strane jer su spriječeni u sudjelovanju u državnoj vlasti…“ (Kasim Begić)
Dakle, u ratnim godinama 1993. godine rođena je novohrvatska kovanica o „legitimnom predstavljanju“ koja će suštinski i odrediti 5-godišnji mandat Christian Schmidta.
Posve očigledno, ova kovanica „legitimnog predstavljanja“, smišljena u najtežim ratnim okolnostima, kasnije će se javljati i kroz Owen-Stoltenbergov plan podjele zemlje na tri nezavisne republike.
U dijalektičkom savezu i uzajamnom preplitanju razornih uticaja politike dvije mučne figure Owena i Schmidta, izdanaka evropske diplomatije, krije se jedna uznemirujuća lekcija.
Mi se u ovoj zemlji, u osnovi, ne suočavamo s pitanjima evropskog civilizacijskog naslijeđa već s pitanjima dovršetka već ranije modeliranih klišeja.
Evropska diplomatija je vrlo lukavo promijenila fokus – kolonijalno osvajanje ove zemlje od strane Hrvatske ili Srbije uporno se tumači kao „sukob tri strane“ i prikazuje se kroz „mirnodopski“ i propali koncept „dogovora naroda“ koji je zapravo, drugo ime za potpunu blokadu ove zemlje.
Zlatousti Christian Schmidt koji se od nas ovih dana oprašta dirljivim riječima bio je samo epigon politike koju je davno ranije smislio perfidni lord.
