Povelja bosanskog bana Kulina od 29. 08. 1189, po prvi put spominje Dubrovčane pod tim bosanskim imenom.
(Dubrovački pisci, navode da je Bosna u doba Kulina bana bila sretna i blagoslovljena.)
– Povelja bosanskog bana Kulina iz 29. augusta 1189. godine spada među prve poznate ugovore između Dubrovačke republike i srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Ovim trgovačkim ugovorom veliki bosanski ban Kulin obećava Dubrovačkoj republici punu slobodu kretanja i trgovanja preko cijele srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. U naučnoistraživačkom pogledu, Povelja bana Kulina odavno privlači pažnju šire naučne javnosti i bila je i sada je predmet historijskih, paleografskih, lingvističkih, diplomatičkih istraživanja, navodi historičar Salih Jalimam.
U nastavku o jeziku Dubrovčana…
I dok se bosanski susjedi godinama raspravljaju čije je – ono što nije njihovo – svojatajući dubrovačku književnost i velike pjesnike, Ivana Gundulića ili Junija Palmotića, prešućuju se bjelodane činjenice.
Učeni Dubrovčanin Stjepan Gradić, savremenik Gundulića i Palmotića, nije imao dilemu oko jezika na kojem su pisali dubrovački pisci.
Gradić govoreći o jeziku Gundulića i Palmotića veli, da su svoja djela napisali čistim bosanskim jezikom!
Junije Palmotić, kako to pripovijeda Gradić u Palmotićevu životopisu od 1670. – videći kako se u Dubrovniku iskvareno govori, opredijelio se za govor „susjednih Bošnjaka, gdje je svijet, kako se čini, i vanštinom i tjelesnom dostojanstvenošću, a i načinom govora od prirode stvoren za ozbiljnost i skladnost”.
Vatroslav Jagić, poznati jezikoslovac, 1897. piše da ‘su premudri i prebistri Dubrovčani već u 16. stoljeću i poznije dostojno cijenili čari bosansko-hercegovačkog narječja. Ta ono ne bješe ni daleko od njih, jer dopiraše čak do zidina njihove republike. O jednom pjesniku ove nekadašnje prosvjetonosnice na balkanskom poluostrvu, o Gjonu Palmotiću, naročito se ističe, da je on za svoje pjesničke umotvore volio da upotrijebi čisto bosansko narječje, nego li s mnogim italijanštinama pomiješano mještansko narječje.
Ovo se svjedočanstvo može najposlije generalisati i protegnuti ne samo na najznamenitije dubrovačke pjesnike u 17. i 18. stoljeću, već se može i u većine dalmatinskih književnika mučeći pretpostaviti, jer se već tada isticala i često izražavala težnja, da se obzirom ,na jezik izide iz uskog okvira, u kojem se zadovoljavala mještanska potreba, te da se podvore širi čitalački krugovi. Svi bez izuzetka upućivahu pri tome na Bosnu i Hercegovinu kao na takvu zemlju, čijeg se lijepog i čistog narječja valja naročito držati.
Od mnogih je profesor dr. Jagić odabrao dva takva svjedočanstva. Bertol Kašić bješe rodom iz gornje Dalmacije (iz Paga), pa se ipak bješe odlučio, da u bosanskom narječju sastavi svoj „Rituale illyricum“ (pečatan u Rimu 1640.), jer je cijenio, da je ovo narječje najlepše, najmilozvučnije i najpoznatije.
I veoma zaslužni leksikograf 17. stoljeća, Isusovac Jakov Mikalja, čiji 1649. u Loretu pečatan rječnik (Dictionarium illyricum) za nauku veoma mnogo vrijedi, dotiče se u predgovoru k svojemu djelu pitanja o narječjima, pa kao vrlo fini poznavalac ilirskoga jezika, kako se tada nazivao, on daje prvijenstvo bosanskom narječju.
On uporegjuje eleganciju njegovu u ilirskom jeziku sa prevashodstvom toskanskog i rimskog narječja u italijanskom, suviše on iz toga zaključuje, da bi svi ilirski književnici trebalo da pišu u tom narječju. Ova izrečena želja bješe odista rukovodna misao najodličnjim pjesnicima i književnicima 17. i 18. stoljeća, a Mikaljin rječnik kao svijetao ugled za svakoga. To bješe u toliko naravnije, u koliko baš u to doba bijaše Bosna dala prilično mnogobrojan kontingenat svojih predstavnika u književnosti’.
Dubrovnik i bosanski karakterističan govor
Na ovu temu prenosimo jedan zanimljiv komentar i hipotezu našeg čitaoca Izeta Spahića.
– Dileme nema. Dugogodišnja tajna je razbijena.
Luka i gradić Dubrovnik, kasnije Dubrovačku Republiku je porodila Bosna, da bi mogla plasirati svoje proizvode Mlečanima i drugim državama, od kojih će kasnije nastati Italija.
U prilog ovoj činjenici je samo ime proizvedeno od bosanske riječi dubrava, sinonim za riječ šuma.
Postoji više srednjevjekovnih gradova pod nazivom Dubrovnik, duž karavaskoga po puta, prema unutrašnjosti Bosne, odnosno, prema Zvorniku.
Da li je Dubrovnik dobio ime po šumama u Konavlima, ili je preko njega izvožena u Veneciju, kvalitetna drvena građa za gradnju kvalitetnih renesansnih objekata na tlu Venecije, koja je sagrađena na balvanima dovezenim iz Bosne, u Firenci i drugdje.
Druga nepobitna činjenica, jeste bosanski karakterističan govor, koji se zadržao samo još u ruralnim sredinama Bosne, sa karakterističnim izgovorom glasa “a” u obliku glasa “o”, kao fola( preobličeno u hvala), mola( u mala), glova( u glava), trova( u trava), itd..
Znači da su Dubrovčani, porijeklom Bošnjani, koji su se trgovanjem, kontaktima sa renesansnom Italijom, emancipovali, stekli samopouzdanje i njegovali bosanski izgovor, izrodili svoje književnike i svoju književnost, do današnjega dana, te ga sa ponosom izgovaraju tako kako izgovaraju.
Istražujući, ovakav način govora u mome selu( da počistim ispred svoje kuće), postavio sam tri hipoteze: da je ovaj izgovor ( zadržan i danas u SI Bosni), došao iz pravca Ugarske, koja je nastala oko hiljadite godine n.e. jer su isti vršili stalne upade na tlo Bosne, a nikada je nisu pokorili. U prilog ovoj tvrdnji jeste pjesma, Sjedilo sam za mašinom, šilo sam, silo sam, pitali ne oficiri čijo sam, čijo sam…
Kasnije su Bošnjani prenijeli ovaj izgovor u grad luku na moru kojega su sagradili, Dubrovnik, a za potrebe pomorskoga izvoza svojih proizvoda, drveta, olova, željeza, srebra, zlata, i drugih proizvoda, kojih je imala u izobilju, Jadranom, u Veneciju i dalje.
Kopneno prenošenje proizvoda do Dubrovnika se odvijalo iz Zvornika, gdje su Dubrovčani imali svoju sabirni bazu, je vršeno karavanima, sa samarima na otpornim bosanskim konjićima, koji su, eto, zaboravljeno blago Bosne ( genetski materijal se čuva u Sloveniji), koje treba zaštiti u UNESKO-u.
Druga hipoteza o nastanku o postanku govora sa naglašenim izgovorom glasa “o”, sam povezao sa učenjem ajeta u Islamu, kao BISMILLoHIRAHMoNIRoHIM. Ova hipoteza otpada, jer su Ugarska i Dubrovnik postojali prije dolaska Osmanlija u Bosnu sa Islamom.
Zaključak jeste, da je govor Dubrovčana došao od Bošnjana, kada su ga gradili, a prenesen je iz Ugarske, u Bosnu.
( Jednom prilikom, kada sam o ovome pričao sa mojim mještankama iz sela, one su se slatko nasmijale, i ispričale anegdotu iz Dubrovnika, kada su tamo ljetovale: “Izišle mi iz prodovnice, kodo nos mimoiđoše dvije lijepe mlode Dubrovčonke, govoreći piskovičkim izgovorom. Pomislimo do nos ismijovoju. Međutim, one su nostovile normolno toko pričoti, ne primjećujući nos. Folo Bogu, velim jo, da neko govori k’o mi “).
Zabilježen je jedan slučaj, kada je djevojka iz Živinica, dala komentar u eter, kada su se naglo vratili đaci sa maturske eksurzije, zbog lošega smještaja: “Mene je bolila glova”. Zbog toga, sada dubrovačkoga govora je bila toliko ismijana na Facebooku, da je, kažu, pokušala da izvrši samoubistvo.
U prilog mojoj tvrdnji jeste donji prilog.
A kapa svemu jeste Povelja Kulina bana, izdana Dubrovčanima, 29.8.1189.godine, napisana dubrovačkome knezu, o slobodi trgovine, diljem Bosne, bez naknade, a pod zaštitom države Bosne, koja je tada cvjetala sa bogatstvom.
Povelju je tada napisao dijak, što govori o državi i državnosti Bosne, njenoj pismenosti, i dvoru, koje mnogi svojataju, pa čak i ruska akademija nauka, koja sa time nema nikakve veze. O srpskome svojatanju, da ne govorim( a tada nisu postojali ni u začeću).
Bosna, kao jedinstvena, najstarija država na Balkanu, u Evropi u kontinuitetu, se nalazi na karti, kada se raspuklo Rimsko carstvo, na Vizantiju i Zapadno rimsko carstvo, gdje je u sredini ucrtana enklava Bosne, u četvrtome stoljeću nove ere.
Bosna je potpuno neistražena iz toga perioda, jer je prihvatila kršćansko učenje Arijanstvo, u obliku Crkve bosanske, a koje je izopćeno, na Nikejskome koncilu, 325 godine, kada su udareni temelji doktrini Kršćanstva, koje egzistira sa velikim trojstvom, a koje Arijanstvo( koje se prije proširilo Ilirikom, Italijom i Francuskom, do Germana), nije prihvatilo.
Zato je Kršćanstvo koje egzistira, prikrivalo tragove Arijanstva, inkvizicijom, i do danas, i danas, spaljujući njihove knjige, i sve tragove o njihovome postojanju.
Zato je Bosna toliko neistražena, a najstarija država u Evropi, i izložena je doktrinarnome rascjepu, sada zbog druge religije, a to je Islam.
Sve će proći, a Bosna će ostati, pričajući priču o suživotu, i pravome putu, bez traga mitologije, jer joj to ne treba, kao prikrivenoj činjenici, koju treba razotkriti, do trena, kada će mnogi poželjeti da se zovu imenom Bošnjak.
(MiruhBosne)
