„Bosna je skriveni mali dragulj“, kaže Orhan Nikšić. Bivši viši ekonomista World Bank daje kratak pregled svoje domovine, putujući između Mostara, poznatog po svom čuvenom osmanskom mostu koji je bio uništen pa potom obnovljen, i glavnog grada Sarajeva. Usput se zaustavlja u srednjovjekovnom selu Počitelj na padini brda, gdje tvrđava iz 14. stoljeća nadvisuje rijeku Neretvu, a kaldrmisane uličice prekrivene su svježom nanom i opalim narovima. Još jedno zaustavljanje vodi u Konjic, okružen planinskim lancima Prenj i Visočica, gdje je Nikšić odrastao, piše Financial Times u opširnom tekstu objavljenom danas.
Njegovu pratnju čini niz međunarodno priznatih dizajnera – među njima bivši član Memphis Milano Michele de Lucchi, Yves Behar, osnivač studija Fuseproject, te saradnik brenda Muji Naoto Fukasawa. Svi su dizajnirali proizvode za Zanat, brend koji su Nikšić i njegov brat Adem razvili iz radionice za drvorezbarstvo koju je njihov pradjed osnovao prije više od jednog stoljeća. Okupljanje obilježava 10. godišnjicu ponovnog pokretanja brenda i njegov put od „primitivnog seoskog zanata“ do globalnog dizajnerskog brenda.
Tradicionalno zanatstvo obično nije prva asocijacija na spomen Bosne i Hercegovine. Isto važi i za turizam. Direktni letovi iz London za Sarajevo nisu baš česti (osim povremenih letova kompanije Ryanair). Ipak, broj posjetilaca raste: gotovo 32 posto od 2023. do 2024. godine.
„Rat koji smo imali devedesetih ostavio je zaista duboke tragove“, kaže Orhan Nikšić. „Ali duh Bosne je i dalje živ. Ideja [sa Zanatom] bila je da to nekako otkrijemo. Željeli smo prenijeti dublje razumijevanje tradicionalne kulture Bosne.“
U Sarajevu, bogato zanatsko naslijeđe zemlje utkano je u samu strukturu grada, s mahalama na obroncima brda (razgranatim stambenim četvrtima) koje se okupljaju oko bazara Baščaršija. On je nastao u 15. stoljeću, kada je grad tek postao dio Otomanskog Carstva. Građevine poput Gazi Husrev-begove džamij bile su okružene spletom zanatskih radionica s drvenim pročeljima – od proizvođača noževa, nakita i tekstila do majstora kaligrafije. Ulica Sarači dobila je ime po kožarima koji su tu otvorili svoje radnje, dok Kazandžiluk duguje ime zaglušujućem zvuku kazandžija koji ručno kuju tradicionalne bosanske setove za kahvu, ukrašene složenim reljefnim šarama.
Sulejman Hrgić jedan je od preostalih kazandžija u tom dijelu grada – a sa svojih 40 godina i jedan od najmlađih. U svojoj radnji-studiju u ulici Kovači izrađuje suvenire za prolaznike, ali radi i po narudžbi, koristeći aluminij, srebro, bakar i druge materijale. Među ranijim narudžbama bili su heraldička ploča za US Ambasadu i zaštitna ploča za gitaru Fender Stratocaster.
„Živim pravi sarajevski život – onaj stari, baščaršijski. Ovdje još uvijek zajedno pijemo kafu“, kaže Hrgić govoreći o svojim zanatlijskim komšijama. „I to volim. Ali nema smisla praviti stvari koje može napraviti mašina; moraš izmišljati nove stvari.“
Homo Faber Guide predlaže zanatsku turu kroz Sarajevo pod nazivom „Čuvari drevnih zanata“. Tura obuhvata studije Sulejman Hrgić, gdje on također organizuje praktične radionice; Hazim Numanagić, jednog od najpoznatijih bosanskih kaligrafa; te jedinog gradskog modista Janko Hlpka, čija radionica puna dima od cigareta djeluje kao da je zaleđena u vremenu.
„Na samrti je“, kaže Tatjana Kovačević-Vidović iz Sarajeva o svom odabranom zanatu: keramici. S obzirom na to da su ostale samo četiri tradicionalne keramičarske radionice – naspram njih 100 iz 1900. godine, prema studiji iz 2022. koju su proveli Newcastle University i Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine – „želim pokušati ponovo oživjeti keramiku“, kaže osnivačica TAKO Studio Keramike. „Imam moderan pristup – pomalo minimalistički, ali i zabavan.“
Takvi start-up projekti niču uprkos nedostatku državne podrške. „Mnoge stvari u Bosni dešavaju se zahvaljujući entuzijazmu i upornosti pojedinaca“, kaže Orhan Nikšić, koji se prije više od deset godina vratio nakon života u Washington, DC i Jerusalemu. „Nemamo najbolji sistem podrške, ali se trudimo dati sve od sebe.“
On opisuje Konjic, gradić udaljen oko 35 milja jugozapadno od Sarajevo, kao „malo mjesto gdje su generacije zanatlija rezbarile drvo s vještinom i poezijom“. Tu Zanat i dalje izrađuje tradicionalne predmete ukrašene geometrijskim i floralnim motivima – primjeri koje je napravio Nikšićev djed čuvaju se u kolekciji Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Njihova posebnost, međutim, leži u savremenim interpretacijama poput blago talasastog trpezarijskog stola Touch, koji je dizajnirao Studioilse, te oblikovane lampe Meduza autora Sebastian Herkner. Nova kolekcija povodom godišnjice uključuje i tacnu za nakit koju je dizajnirala Monica Förster, zdjelu švedskog arhitektonskog studija Wingårdhs te minimalistički set solanice i bibera koje je osmislio Naoto Fukasawa.
Svi proizvodi Zanata izrađuju se od domaćeg bosanskog drveta – od hrasta i jasena do oraha i trešnje – koje se suši i obrađuje na licu mjesta. Dok fabrički pogon odzvanja zvukom električnih pila i CNC mašina, rezbarski studio na spratu i dalje pulsira analognim zvukom čekića i dlijeta, a majstor zanatlija Ibro Bubalo prenosi svoje vještine na novu generaciju, uključujući i svoju kćerku Jasminu.
„Ljepota i znanje su krhke stvari o kojima se mora neprestano brinuti i koje se moraju iznova osmišljavati“, kaže Orhan Nikšić, koji je porodičnu radionicu pretvorio u muzej posvećen zanatu koji je danas uvršten na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine.
Zmijanjski vez, posebna vrsta plavo-bijelog križnog veza koja se koristi za ukrašavanje ženske odjeće i kućnog platna, također se nalazi na listi UNESCO-ve nematerijalne kulturne baštine. No, iako je Aleksandra Ivanković pokrenula projekat za „prikupljanje, digitalizaciju i očuvanje šara i motiva“, nije lahko pronaći, recimo, set salveta izvezenih u Bosni. Malo zanatskih inicijativa ima međunarodno prisustvo. Zanat i nekolicina drugih brendova namještaja – uključujući Artisan, nastao iz tradicionalne drvoprerađivačke radionice Ćostović u Tešanj – pokazuju „šta je moguće“, dodaje Orhan Nikšić.
Jedna uspješna priča započela je ne u Bosni, nego u Austriji, gdje su 1993. umjetnica Lucia Lienhard-Giesinger i grupa bosanskih žena osnovale Bosna Quilt Workshop kao privremeni projekt zapošljavanja u izbjegličkom skloništu u Vorarlberg. Danas zajedno stvaraju svoju „tekstilnu umjetnost preko granica“ i izradile su više od 3.000 jorgana. Svaki od njih dizajnira Lienhard-Giesinger na obalama Lake Constance, a šije se uz rijeku Drinu, u Goraždu.
„Rat je zaista utjecao na samopouzdanje Bosanaca“, kaže Orhan Nikšić. „Ali sada, kada ljudi u fabrici vide da su komadi na kojima su radili cijenjeni i prepoznati [na događajima poput Milan Design Week], to zaista ima pozitivan utjecaj. Vrlo često mladi dizajneri me pitaju za savjet kako da pokrenu vlastiti brend – i to me zaista čini sretnim.“
Victoria Woodcock je otputovala u Bosnu kao gošća Zanata.
