– Još i danas imade dosta nazivlja mjesta, rijeka i planina, kojim je osnova ilirska. Tako je u imenu Bosne, Drine, Neretve, Vrbasa, Tare, Duvna i mnogih drugih stari, manje više izobličen ilirski korijen.
Imena Batovo, Batin grad, Batuni bez sumnje su ostanci naziva nekadanjih ilirskih vojvoda, Batona. U imenima planina: Maltoket, Otomal, ono ,,mal” je ilirska rijec za „brdo”, Beregom i danas Arnauti, kao i Bošnjaci, nazivaju močvaru, a ime rijeke Rame tumači se iz arnautskog, te znači šumnu brzicu.
Ti ostanci iz pradavnih vremena još nas se življe doimlju, ako ih sretnemo na klasičnom zemljištu staroilirskih spomenika na Glasincu, gdje no Arareva gromila označuje zlatnu gromilu kojeg ilirskog vojvode, gdje imade Batovo, davnu knežinu, Bandino brdo, njegov konak i odžak, Berekpotok i možda još po koji jezični ostanak davnih gospodara onog širokog polja, pisao je svojevremeno Ćiro Truhelka o starosjediocima današnje Bosne.
Prof. Ibrahim Pašić, detaljno se bavio historijom pomenutog prostora u knjizi Predslavenski Korijeni Bošnjaka.
– Glasinac je klasično područje evropske arheologije. To je planinska visoravan koja se nalazi između planina Romanije i Devetaka, oko 40 km istočno od Sarajeva. Na sjeveru je određuje brdo Kopito, na jugu rijeka Prača, dok prema istoku nema jasno određene granice, a koju jednim dijelom čini rijeka Rakitnica.
U najširem smislu pod Glasincem se podrazumijeva prostor između Rogatice i Vlasenice i Romanije i rijeke Drine.
Riječ je o stočarskom kraju u kojem su evidentirani arheološki ostaci čovjeka još u II mileniju pr. n. e.
Osnovni povijesni pečat Glasincu dali su Iliri.
Izuzetno povoljni prirodni uvjeti za stočarstvo uvjetovali su gustu ilirsku naseljenost glasinačkog kraja, o čemu svjedoči preko 20.000 ilirskih grobnih humki (tumula, gromila), od kojih je do 1963. godine arheološki istraženo 1.203. Od 1888. godine do 1898. godine, u toku šest velikih arheoloških kopanja, na Glasincu su iskopani brojni vrlo značajni arheološki nalazi, pretežno iz željeznog doba, što je Glasincu osiguralo istaknuto mjesto u južnoslavenskoj i evropskoj arheološkoj literaturi te uopće u povijesti svijeta.
Dosadašnja istraživanja Glasinca skoro u potpunosti imala su arheološki karakter. Na osnovu arheološkog materijala iskopanog na Glasincu, opći sud o glasinačkoj ilirskoj kulturi izveden je komparativnim i dans uglavnom zastarjelim arheološkim metodom.
Uz arheološke izvore, znanstveni sud o glasinačkim Ilirima izveden je i na osnovu manjeg broja antičkih pisanih izvora koji se, u najvećoj mjeri, odnose na ilirsko pleme Autarijata.
Ovim su, uglavnom, iscrpljeni svi dosad poznati historijski izvori o Glasincu.
Kvalitativno nove pomake u historiji Glasinca mogu donijeti novi izvori, a to su – glasinački onimi predslavenskog porijekla. Riječ je o glasinačkim imenima mediteranskog, ilirskog, grčkog, kelstskog, latinskog i gotskog porijekla, kao i o imenima glasinačkih zoonima predslavenskog porijekla.
Ova imena, ne samo na Glasincu već i na bosanskohercegovačkom tlu uopće, uglavnom su nepoznata naulnoistraživačka tema. Sačuvana su u imenima glasinačkih hidronima, oronima, ojkonima, odnosno, glasinačkih makrotoponima i mikrotoponimima. Značajan predslavenski leksički fond sadrže i glasinački zoonimi.
Višestruki su uzorci zbog čega se ovim izvorima, koji su se nudili sami od sebe, u dosadašnjoj znanosti nije poklanjala skoro nikakva pažnja, iako je riječ o historijskim izvorima pomoću kojih je moguće proniknuti u složena pitanja etničkih odnosa, simbioze, kontinuiteta i diskontinuiteta, posebno s aspekta prijelomnih zbivanja na Balkanu krajem VI i početkom VII vijeka i slavenskih doseljavanja na Balkan.
Kako je s pravom zaključio R. Katičić, antroponimija je ‘jedino vrelo za potanje upoznavanje etničkih i jezičkih odnosa na unutrašnjem Balkanu’.
STARINAČKO STANOVNIŠTVO
U naslovu ove knjige posebno je istaknut nacionalni aspekt glasinačke povijesti. On proizilazi iz dosadašnjih etnoloških istraživanja geografskog područja koje čini klasično područje glasinačke ilirske kulture. Riječ je o prostoru na kojem Bošnjaci žive stoljećima i na kojem čine preko 90% starinačkog stanovništva.
Na užem području Glasinca, od Romanije do rijeke Rakitnice i od planine Kopito do rijeke Prače, Bošnjaci čine jedino i isključivo starinačko stanovništvo.
Srpsko stanovništvo koje danas živi na Glasincu na ove prostore doselilo se tek u XVIII i XIX vijeku. Na preostalom području Glasinca, koji se uglavnom nalazi na području Današnje općine Rogatica, samo je osam srpskih rodova koji se u dosadašnjoj historijskoj i etnološkoj litetaturi tretiraju kao starinački. Preko 90% starinačkog stanovništva i na ovom prostoru čine Bošnjaci. U oblasti Žepe, koja je zbog svoje geografske izoliranosti tipična etnokulturna enklava u kojoj se ništa nije mijenjalo stoljećima, Bošnjaci čine 100% starinačkog stanovništva.
Posljednja agresija na Bosnu i Hercegovinu dovela je do velikih demografskih promjena u istočnoj Bosni. Hiljade Bošnjaka, ne samo u Srebrenici, postali su žrtve genocida i ‘etničkog čišćenja’.
Međutim, nasilne demografske promjene ne mogu promijeniti historiju i predslavenske etničke elemente u bošnjačkoj etnogenezi.
(MiruhBosne)
