Home » ‘Hiljadugodišnji grad Sarajevo, sa svojih stotinu džamija i isto toliko gradskih četvrti, rasprostranjen na površini od pola kvadratne milje i nastanjen s pedesetak hiljada Bošnjaka’
HISTORIJA

‘Hiljadugodišnji grad Sarajevo, sa svojih stotinu džamija i isto toliko gradskih četvrti, rasprostranjen na površini od pola kvadratne milje i nastanjen s pedesetak hiljada Bošnjaka’

… S desne strane uzdiže se Bjelašnica s planinskim pašnjacima Oraničave, iz čijih se jelovih i bukovih šuma bujični potoci, tekući kroz škriljasto korito, spuštaju prema Bosni.

Zatim se s desne strane pojavljuje veličanstveni Igman, na čijim se padinama brojni uski pastirski putevi gube u gustom rastinju, bogatom biljnim i životinjskim svijetom.

Šumski potoci stvaraju vlažne udoline i natapaju planinske livade, u čijoj se bujnoj travi zadržavaju brojni gmizavci, bjelouške i obični poskoci. Gusto šipražje ne dozvoljava svuda slobodan prolaz, a u njegovoj sjeni kriju se mnoge rijetke biljke.

Tako se put polahko spušta prema Sarajevskom polju, u čijem se krajnjem istočnom uglu nazire istoimeni glavni grad zemlje.

Dobro navodnjavano i plodno Sarajevsko polje srce je ponosne Bosne. Tu se nalazi hiljadugodišnji grad Sarajevo, sa svojih stotinu džamija i isto toliko gradskih četvrti, rasprostranjen na površini od pola kvadratne milje i nastanjen s pedesetak hiljada Bošnjaka.

S obje strane Miljacke, male desne pritoke Bosne, uzdižu se stotine vitkih munara sa sjajnim limenim krovovima, iznad crvenih krovova kuća i zelenih vrtova. Pred nama je pravi turski grad, u kojem, međutim, niko ne govori turski.

Preko Miljacke je izgrađeno devet mostova. Gotovo svi mogu se vidjeti jedan za drugim ako se čovjek smjesti na staroj tvrđavi, istočno od grada.

Malenu dolinsku ravnicu okružuju visoke planine, od kojih se neke, poput Trebevića na jugu, uzdižu više od hiljadu metara iznad dna doline.

Sam grad izgleda manje privlačno nego njegova panorama. Ulice su krivudave i uske. Životinje i ljudi koji dolaze iz drugih krajeva teško se kreću po glatkoj kaldrmi popločanoj sitnim, okruglim kamenjem, a da se pritom svako malo ne spotaknu.

U gradskoj četvrti na lijevoj obali Miljacke vlada prilično mirna atmosfera, dok na desnoj obali, naročito pazarним danima, sve vrvi od života, buke, trgovine i poslovanja.

Tu se, naime, nalazi takozvana Čaršija, sarajevski bazar – splet bezbrojnih prodajnih dućana koji ispunjavaju pedesetak ulica i uličica.

Tu trgovci i zanatlije, muslimani, kršćani, španski i doseljeni Jevreji, mirno sjede jedni pored drugih i nude svoju domaću i stranu robu.

Ovdje je žilavi kovač kraj užarene vatre, zamahujući čekićem koji zviždi kroz zrak, tako da iskre frcaju na sve strane, a u ušima odjekuje zaglušujuća buka.

Ondje je mršavi saraf, mjenjač novca, koji se zadovoljno i užurbano bavi slaganjem svojih svežnjeva pijastera, carskih dukata i talira Marije Terezije. Potom se zamišljeno igra brojanicom ili zavidno pogledava prema susjednom sarafu, svom konkurentu.

Tu je opet veliki trgovac, pred čijim se dućanom upravo istovaraju teški tovari robe s umornih tovarnih životinja, a zatim ih polugoli hamali (nosači) unose u skladišta.

Ondje, u siromašnom dućanu, sjedi siromašni Turčin koji bi želio prodavati crvene glinene lule, čibuke i nargile, ali ne uspijeva pronaći kupca jer njegov susjed, bogati Grk, ne samo da nudi istu robu nego i fesove, rese, kićanke i velove, koje mnogo vještije reklamira svojim lukavim nagovaranjem.

Sada preko opasne kaldrme kasa prašnjavi žandarm, a zatim se kroz bazar provode natovarene karavane.

Sada prašnjavi žandarm kasa preko opasne kaldrme, a zatim se kroz Čaršiju provode natovarene karavane.

Nedugo potom, crnooki dječak počinje nuditi kafu. Ako iznenada zastane u koraku i utihne, onda mu je sigurno put prepriječio neki proždrljivi pas.

Dječak udari psa uobičajenim udarcem nogom, a mršava životinja uz režanje i drobeći oglodanu ovčiju kost uzmiče u stranu.

Jedna muslimanka pod velom, u drvenim klompama koje klepeću i smeđem ogrtaču, zastaje pred dućanom s raznobojnim štampanim tkaninama. Pokazuju joj raznovrsnu robu, ali ona sve uz uzdah odlaže u stranu, jer joj je sve preskupo, a oprezni trgovac ne želi joj ništa dati na veresiju.

Nastavlja dalje i stidljivo, pognute glave, sklanja se s puta konzularnom kavazu s ceremonijalnim štapom, za kojim dostojanstveno korača predstavnik jedne evropske velike sile sa svojim kancelarom.

Ubrzo obojica ulaze u veliku trgovinu bogatog trgovca. Tu popiju šoljicu crne kafe, popuše nekoliko cigareta, a zatim nastavljaju svoju šetnju do sljedećeg poznanika.

Uđimo u han, odnosno svratište koje se nalazi u čaršiji. Upravo je vrijeme objeda i u predvorju sjedi ugledno putničko društvo, oko drvene sofre s niskim nožicama, prekriženih nogu. Upravo posežu drvenim kašikama prema zdjeli u kojoj se nalazi mliječna čorba, zvana čorba. Tek poneko od njih ubaci pokoju primjedbu, ali uglavnom vlada tišina, pa čak i izvjesna svečanost.

Nakon sljedećeg mesnog jela, uz koje se jede domaći hljeb, debeo kao prst i spužvaste strukture, zvan pogača, gostioničar (handžija) iznosi pitu, masno brašnasto jelo u obliku kolača, a obrok završava pilavom, poznatim jelom od kuhane riže. Za desert se poslužuju med i kajmak, gusti mliječni kajmak. Usta i ruke brišu se dugom salvetom i objed je završen.

Potom se još poslužuju crna kafa i cigarete, a tek tada počinje opći razgovor o onome što je ko uspio čuti u čaršiji iz gradskih priča i kakve je poslove sklopio. Jedan se žali na poslovnog prijatelja, drugi na nekog službenika, jer mu je ovom ili onom prilikom nepotrebno izmaklo stotinu sjajnih dukata. Ali takav je već običaj, odnosno adет, pa svako, sliježući ramenima, razmišlja kako će nadoknaditi gubitak.

Još je življe nego u prostranoj Čaršiji u njenom središtu, na takozvanom Telalu, sarajevskom buvljaku izgrađenom od kamena. Tamo se prodaje sve: iznošena odjeća, stare cipele, zarđalo oružje, pa čak i životinje – ukratko, sve ono za šta je potreban javni licitator.

On maše svojom robom u zraku ili tjera svoju ragu uz viku i galamu, kao da je on pošten čovjek, a svi ostali licitatori obični prevaranti. Ako licitator ima dobar dan, posao mu može biti prilično unosan, jer što skuplje proda starudiju, to mu više novca zadovoljni vlasnik daje kao nagradu.

Odmah uz buvljak, dakle također u središtu Čaršije, nalazi se bezistan, velika trgovačka hala u kojoj se nude na prodaju raznovrsne tekstilne i druge metražne robe. I bezistan i Telal vlasništvo su islamskog svećenstva, odnosno predstavljaju vakufsku imovinu, za čije korištenje trgovci plaćaju godišnju zakupninu.

U bezistanu i Bošnjaci i Evropljani zadovoljavaju svoje potrebe, a tek ova trgovačka hala sa svojim natkrivenim prolazima pruža pravu predstavu o tome kakvo tržište Bosna predstavlja – ili bi tek mogla postati – za austrijsku manufakturnu robu.

Šta bi inače austrijska industrija mogla ostvariti u ovoj zaista blagoslovljenoj zemlji, koja je naseljena upola rjeđe od siromašne, kamenite Dalmacije, pokazat će, vjerovatno, već naredne godine. Ako Bosna u budućnosti dobije puteve i željeznice te uspostavi brze saobraćajne veze s Hrvatskom, Dalmacijom i Makedonijom, tada će i Sarajevo ponovo procvjetati i opet postati veliki grad sa 100.000 stanovnika, kakav je nekada bilo – navodi Georg von Gyrkovics, Bosnien und die Nebenländer/ Bosna i susjedne zemlje (1879).

SARAJEVO – VELEGRAD

Zanimljivo je da autor spominje Sarajevo u prošlosti kao grad sa 100.000 stanovnika, što je slično navodima naših ranijih historičara.

‘Po Jukiću Sarajevo je negda brojlo do 80.000 stanovnika, a po Muvekitu 93 mahale’, navodi Bašagić.

Evlija Čelebija nam donosi podatak o Sarajevu iz druge polovine 17. vijeka, ne navodi direktno koliko stanovnika grad ima, mada spominje brojnost kuća.

– U Sarajevu ima sedamnaest hiljada kuća prizemnih i na sprat koje su građene od tvrdog materijala. 

Posredno nam i ovaj podatak nudi sličnu procjenu broja stanovnika u to vrijeme.

Sarajevo je u tom periodu jedan od većih gradova u Evropi, a i podaci za 19. vijek nude sliku i dalje najvećeg grada u regionalnim okvirima.

Ranije citirani Gyrkovics za Beograd krajem 19. vijeka navodi, da ‘grad broji 28.000 stanovnika’ – što je skoro upola manje od Sarajeva.

 

(MiruhBosne)