Genocid izvršen od 1941. do 1945. godine, u kojem je ubijena četvrtina bošnjačkog stanovništva Foče, ostavio je među preživjelima veliki broj siročadi i djece koja uopće nisu uspjela zapamtiti ili su sačuvala tek blijeda sjećanja na svoje ubijene očeve, majke, braću i sestre, dede i nene, i druge bliže srodnike. Nastavljajući svoje živote nakon rata često su pokušavali emocionalnu prazninu nastalu gubitkom najbližih na određen način nadomjestiti i uspomenu održati živom dajući njihova imena svojim potomcima
Ljudski gubici i traume fočanskih Bošnjaka u genocidnim pokoljima koje su nad njima izvršile različite srpske oružane formacije tokom 20. stoljeća bili su po više osnova, i neposredno i posredno, intergeneracijski. Višekratno proživljavajući takav usud, Foča je postala neupitna paradigma kontinuiranog bošnjačkog stradanja. Sagledavanjem historijskog fenomena ponavljanja zločina kroz elemente i primjere podudarnosti individualnih identiteta žrtava, moguće je bolje razumjeti težinu zločina i razmjere patnje i stradalništva.
Stradanje Bošnjaka Foče tokom Drugog svjetskog rata, kao posljedica organiziranog i sistematskog zločina srpskih oružanih formacija, koji u vrijeme izvršenja nije imao posebno ime i jasnu definiciju, a danas se naziva genocidom, obuhvatalo je sve zamislive oblike ispoljavanja zla koje ljudima mogu nanijeti druga ljudska bića: svirepo klanje i masakriranje, kuhanje žive djece i ljudi u kipućoj vodi, žive lomače u kojima su spaljivani civili zatvoreni u zapaljenim kućama, umiranja u teškim mukama u jamama i bezdanima u koje su bacani ranjeni, nedoklani ili na drugi način povrijeđeni još uvijek živi ljudi, kao i mnoga druga nepojmljiva zvjerstva zbog kojih se za one bošnjačke žrtve koje su jednostavno ubijene puščanim metkom moglo reći da su “imale sreće”.
Osim brojnih i masovnih ubistava, Bošnjaci su bili podvrgnuti i drugim oblicima terora: maltretiranju i premlaćivanju, silovanju, pljački, uzurpaciji imovine, prisilnom pokrštavanju, protjerivanju i tako dalje, što je u konačnici trebalo rezultirati njihovim potpunim ili djelimičnim istrebljenjem i nestankom s područja Foče, a nakon toga i uklanjanjem svih materijalnih tragova njihove egzistencije. Zločini su vršeni temeljito, sistematično i kontinuirano, mada je moguće uočiti neke periode u kojima je genocidna kampanja bila posebno intenzivna i za rezultat imala stradanje izrazito velikog broja Bošnjaka.
Prema našim istraživanjima, tokom Drugog svjetskog rata ubijeno je više od 4.500 bošnjačkih civila, što je predstavljalo više od 21 posto cjelokupne predratne bošnjačke populacije fočanskog sreza. Ako tome dodamo stradale borce – stotinjak poginulih fočanskih Bošnjaka u partizanskoj vojsci i neutvrđen broj poginulih u muslimanskim milicijama, jedinicama NDH-a i drugim formacijama koje je poslijeratni komunistički režim smatrao neprijateljskim i zbog čega njihovi poginuli borci nisu ulazili u statistike žrtava rata, može se sa sigurnošću konstatirati da je od 1941. do 1945. godine smrtno stradao barem svaki četvrti Bošnjak s područja Foče. Pritom je posebno intenzivna bila genocidna kampanja vođena u periodu od početka decembra 1941. do proljeća 1943. godine, kada je ubijeno više od 4.000 civila, i nakon čega su preživjeli Bošnjaci uglavnom s područja Foče izbjegli u mjesta u kojima su bili zaštićeniji od zločina srpskih snaga.
Istrebljenje Bošnjaka na području Foče i u drugim krajevima u kojima je vršen genocid nad njima trebalo je stvoriti pretpostavke za jednu etnički homogenu Veliku Srbiju u mogućoj, ali ne i nužnoj, Velikoj Jugoslaviji. Vojni poraz ove nacionalističke velikodržavne ideologije i rojalističkih snaga koje su bile njena oružana sila u ratu, te pobjeda partizanske vojske i uspostava komunističke vlasti nakon rata, djelomično su poništili političke efekte masovnih zločina. Isforsiran je povratak protjeranog stanovništva i tako revitalizirana njegova multietnička struktura, a novi politički sistem zasnovan je na principima garantirane ravnopravnosti naroda. Nakon propasti komunističke ideologije uslijedio je ubrzani raspad Jugoslavije i oživljavanje nacionalističkih ideja i politika koje su je odvele u nasilnu disoluciju, Bosnu i Hercegovinu učinile žrtvom višestruke oružane agresije, a Bošnjake ponovo izložile velikom stradanju.
U izvršenju zločina genocida nad Bošnjacima Foče od strane srpskih oružanih formacija i organa nasilno uspostavljene srpske vlasti tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine u velikoj mjeri uočljivo je ponavljanje istih sadržajnih elemenata i ciljeva zločinačke kampanje, kao i identična ideološka osnova i duhovno ozračje nacionalne i vjerske netrpeljivosti. Ponavljane su i forme počinjenih zvjerstava. Zločinci među Srbima, njihovi glavosjeci i koljači, opet su ubijali Bošnjake na drinskim mostovima, batinali ih do smrti, spaljivali u živim lomačama, živim ljudima derali kožu, pa ih takve ili na druge načine masakrirane ostavljali da umiru u mukama. Njihovim tijelima opet su punili planinske jame i bezdane, kao i najveću bošnjačku masovnu grobnicu – rijeku Drinu, ubijajući ih s već viđenom svirepošću koju je, kolikogod puta se ponovila, teško razumjeti u okvirima ljudske normalnosti.
Ponovljeni su i svi drugi oblici nasilja: svakovrsne torture, pljačke, silovanja, zatvaranja u logore, progoni, protjerivanja i ostalo. Novo u događajima na području Foče 1992–1995. bili su biološko pokoljenje zločinaca i žrtava i neke nove tendencije i nadogradnje tehnologije zla, koje su se najjasnije očitovale u organizaciji i funkcioniranju srpskih logora i u kampanji masovnog silovanja kao zločina protiv čovječnosti.
U ovom genocidnom pokolju smrtno je stradalo, prema našim istraživanjima, 1.918 Bošnjaka (što je predstavljalo 9,2 posto populacije), od čega je bilo 1.452 civila. Od aprila do oktobra 1992. godine, kada je trajala intenzivna genocidna kampanja, i kada je izvršeno potpuno etničko čišćenje, nakon čega više nije bilo bošnjačkog stanovništva na području Foče, izuzev zatočenih logoraša u srpskim logorima, ubijeno je više od 1.300, a do kraja godine ukupno 1.399 civila.
U svjetlu istrajnih aspiracija te neizmijenjene, samo vremenu i političkim prilikama ponešto prilagođene nacionalne ideologije, politički ciljevi genocida i etničkog čišćenja ponovo su bili sadržani u stvaranju i omeđavanju suverene srpske državne teritorije u Bosni i Hercegovini. To je bilo taktičko, prelazno rješenje, koje je u strateškoj perspektivi, eliminacijom “Drine kao granice između srpskih država”, trebalo rezultirati stvaranjem jedinstvene i uvećane, ako već ne i Velike Srbije.
Tokom rata i nekoliko poratnih godina ponovo je vršeno zatiranje tragova egzistencije Bošnjaka na području Foče, i bilo je sistematičnije i potpunije nego tokom prethodnog pokolja. Zapaljene su ili do temelja srušene sve fočanske gradske džamije i tekija. Džamijski haremi, mezarja i turbeta u haremima potpuno su ili djelomično devastirani. Istu sudbinu imale su i sve seoske džamije, mesdžidi i mektebi u općini Foča. Zapaljeni su, srušeni ili ozbiljno oštećeni brojni arhitektonski spomenici i objekti koji su predstavljali bošnjačko kulturno nasljeđe. Na prijedlog srpskih vlastodržaca Foče, Narodna skupština Republike srpske krajem 1993. godine usvojila je zakon kojim je ukinuto i ime Foča, kao navodni “turcizam” i svjedočanstvo egzistencije Bošnjaka u njoj, i uveden “srpski naziv najsrpskije Srbinje”, koje je ocijenjeno priličnijim “svetosavskom narodu i nemanjićkim prostorima”. Zatim su ukinuti i izvorni nazivi pojedinih dijelova grada i stari nazivi ulica te su zamijenjeni nazivima koji pripadaju isključivo srpskoj tradiciji.
Određene razlike u broju žrtava ne određuju različitost suštine događaja o kojima je riječ. Bošnjaci su u Drugom svjetskom ratu bili znatno duže prisutni na zavičajnom prostoru i izloženi višestrukim genocidnim pokoljima, pa je i broj civilnih žrtava bio znatno veći, i u apsolutnoj veličini i u relativnom odnosu prema brojnosti populacije. Najintenzivniji i najkrvaviji pokolji izvršeni su od početka decembra 1941. do proljeća 1943. godine, kada je ubijeno više od 4.000 civila. Period intenzivnog genocidnog pokolja Bošnjaka na području Foče u posljednjem ratu bio je višestruko kraći, od početka aprila do oktobra 1992. godine, i tokom njega je ubijeno više od 1.300 civila.
Jasno je da su sve navedene, kao i druge velike sličnosti i male razlike sadržaja i toka krvavih događaja u fočanskom kraju 1941–1945. i 1992–1995. godine, koje su već uočavane i isticane u iskazima brojnih svjedoka i sudionika, u pisanim radovima različitih autora i na druge načine, doprinijele prevladavajućem shvatanju da se radi o ponavljanju jednog te istog zla, što se u dobroj mjeri i ustalilo kao opće mjesto percepcije ovih historijskih fenomena. Suštinska istovjetnost nacionalne ideje, u ime koje su pokretana i ponavljana etnička čišćenja, kao i neselektivno etnički motivirano nasilje i masovni zločini, istovremeno su odredili i ustalili i podrazumijevajuće percepcije kolektivnih identiteta zločinaca i žrtava u oba historijska razdoblja, s odstupanjima i izuzecima koji više potvrđuju nego što negiraju takvu percepciju.
Sagledavanje i interpretaciju ovih aspekata prošlosti u okvirima nacionalnih kolektiviteta u različitim varijantama i diskurzivnim formama teško je potpuno otkloniti, zanemariti ili zamijeniti nekim poželjnijim funkcionalnim modelom. Masovnost zločina, veliki broj njihovih izvršilaca i vitalnost nacionalne ideologije u ime koje su izvršeni s jedne strane, a težina i broj žrtava zločina i njihov u odnosu na izvršioce različit nacionalni identitet s druge strane, ne dopuštaju takvo pojednostavljenje, osim ako se ono svjesno ne čini na štetu vjerodostojnosti interpretacije prošlosti, u ime nekakvog oportunizma sadašnjosti ili varljivih ideja propovjedne budućnosti.
S druge strane, kolektivna identifikacija uglavnom ne olakšava, a nerijetko otežava sveobuhvatniju i dublju spoznaju historijskih fenomena o kojima je riječ. Naprimjer, znatno otežava razumijevanje stvarnih razmjera i prirode individualne odgovornosti izvršilaca i naredbodavaca ratnih zločina, i svojom neizbježnom koliko i neželjenom apriornošću često zamagljuje njihove stvarne korelacije s pojavama i faktorima determiniranim sadržajima kolektivnog identiteta i svijesti. Međunarodna i nacionalna sudska praksa je odbacuje i insistira na tome da je krivična odgovornost isključivo individualna, i da se sudi pojedincima, a ne narodima kojima počinioci zločina pripadaju. To se ne čini bez valjanih argumenata, i zasigurno olakšava sudske procese, ali istovremeno izvan pravne prakse i odgovarajuće sankcije, a nažalost i izvan ozbiljnijeg razumijevanja njenih nesumnjivih i dugoročnih posljedica, ostavlja neporecivu činjenicu da velika većina izvršilaca ratnih i srodnih zločina takva djela nikada ne bi počinili sami po sebi, van konteksta stvorenog na osnovu kolektivnog identiteta, bez utjecaja nacionalne ideologije i izvan njima korespondirajućih vojnih i političkih organizacija.
I kada su u pitanju žrtve, odnosno razumijevanje istinske težine počinjenih zločina u odnosu na žrtve, kolektivni identitet unekoliko zasjenjuje individualne i otežava spoznaju svih aspekata pretrpljenog zla. Gubici i traume fočanskih Bošnjaka u genocidnim pokoljima, koje su različite srpske oružane formacije počinile nad njima tokom 20. stoljeća, bile su intergeneracijske, ne samo na nacionalnom i mjesnom nivou već i unutar pojedinih porodica, pa i simbolički i stvarno i na personalnom nivou. Ovom prilikom pokušat ćemo unutar historijskog fenomena ponavljanja zločina skrenuti pažnju na neke elemente i primjere podudarnosti individualnih identiteta žrtava, u nadi da ćemo time dati doprinos boljem razumijevanju težine zločina i dubine pretrpljene boli i gubitaka žrtava.
Genocid izvršen od 1941. do 1945. godine, u kojem je ubijena četvrtina bošnjačkog stanovništva Foče, ostavio je među preživjelima veliki broj siročadi i djece koja uopće nisu uspjela zapamtiti ili su sačuvala tek blijeda sjećanja na svoje ubijene očeve, majke, braću i sestre, dede i nene, i druge bliže srodnike. Nastavljajući svoje živote nakon rata često su pokušavali emocionalnu prazninu nastalu gubitkom najbližih na određen način nadomjestiti i uspomenu održati živom dajući njihova imena svojim potomcima. Ovaj u poslijeratnom periodu prilično čest transfer identiteta iz stradalničke u narednu generaciju sasvim je sigurno bio u jednakoj mjeri pokazatelj snažne i zdrave emocionalne povezanosti članova bošnjačkih porodica, kao i težine boli prouzročene njihovim gubitkom. Nažalost, postao je i neželjen indikator ponavljanja zločina kroz ponavljanje identiteta žrtava iskazanog ličnim i porodičnim imenima i prezimenima, a u nemalom broju i neposrednim krvnim srodstvom žrtava iz različitih generacija.
Mujo Durgut iz Daničića ubijen je u genocidnom pokolju Bošnjaka Foče izvršenom od decembra 1941. do januara 1942. godine. Iza njega je ostao desetogodišnji sin Ahmo, koji je svome sinu rođenom 1958. godine nadjenuo očevo ime. Mujo (Ahma) Durgut živio je u Miljevini i radio u tamošnjem rudniku mrkog uglja. Pripadnici srpskih oružanih formacija odveli su ga iz kuće u maju 1992. godine. Ne zna se tačno kada je ubijen, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u jami Piljak na planini Maluši. Ukopan je 2008. godine u Sarajevu, na groblju Vlakovo.
Ibro Hasanefendić ubijen je u Foči 1942. u 31. godini života. Njegov sin Muharem tada je bio petogodišnji dječak. Sinu rođenom 1961. godine Muharem je dao očevo ime. Ibro (Muharema) Hasanefendić je u istoj životnoj dobi u kojoj mu je pedeset godina ranije ubijen dedo po kojem je dobio ime, u 31. godini, najprije zatvoren u srpski logor za Bošnjake u Kazneno-poravnom domu Foča, iz kojeg je izveden i likvidiran najvjerovatnije u junu 1992. godine. Njegovi posmrtni ostaci nakon rata su pronađeni, ekshumirani i identificirani.
Zajka Kunovca iz Ljubuše četnici su ubili u njegovoj kući u decembru 1941. Njegov sin Alija tada je imao šest godina i nakon rata je sinu rođenom 1959. godine dao očevo ime. Zajko (Alije) Kunovac živio je u Foči i radio u sekretarijatu za narodnu odbranu. U aprilu 1992. godine zatočen je u srpski logor u KPD-u Foča, u kojem je bio do septembra, kada je izveden u jednoj od većih grupa i na nepoznatoj lokaciji ubijen. Njegovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni.
I Alija Matuh iz Grdijevića ubijen je u četničkom teroru tokom Drugog svjetskog rata. Njegov sin Mujo rodio se 1941. godine. Živio je u Foči i, kada je zasnovao porodicu, svom prvorođenom sinu 1969. godine nadjenuo je očevo ime. Alija (Muja) Matuh u aprilu 1992. godine odveden je od kuće i zatočen u srpski logor KPD Foča iz kojeg je, neznano kada, izveden i ubijen. Posmrtni ostaci Alije Matuha pronađeni su i identificirani.
Ferid (Latifa) Hasanbegović, rođen 1964. godine, ime nije dobio po dedu, već po amidži koji je kao dvogodišnje dijete ubijen u četničkom pokolju u zimu 1941/1942. godine. U junu 1992. pripadnici srpskih snaga, uglavnom komšije s Prijeđela i okoline, u masovnom pokolju izvršenom u selu Marinkovići ubili su Ferida Hasanbegovića i više članova njegove porodice: majku Bejtu Hasanbegović, sestru Sibu Hadžović i njenog osmogodišnjeg sina. Feridov otac Latif odveden je u srpski logor KPD Foča, u kojem je bio zatočen najvjerovatnije do kraja augusta 1992. godine, kada je izveden i na nepoznatom mjestu likvidiran. Posmrtni ostaci Latifa i njegovog sina Ferida Hasanbegovića nisu pronađeni.
Fočanski ugostitelj Ahmet Konjo svom najstarijem sinu rođenom 1953. dao je ime Halim, također po bratu stradalom tokom Drugog svjetskog rata, čije posmrtne ostatke nikada nisu pronašli i za čiju sudbinu i način stradanja, kao i u slučaju mnogih drugih bošnjačkih žrtava, nikada nisu ništa saznali. Halim (Ahmeta) Konjo, također ugostitelj, u aprilu 1992. godine odvojen je u Brežinama od porodice i zatočen najprije u privremenim srpskim logorima na Brodu i Livadama, a nakon toga u KPD-u Foča, u kojem je bio izložen svirepoj torturi. Ubijen je krajem juna, najvjerovatnije na pravoslavni praznik Vidovdan 1992. godine. Tijelo koje su ubice bacile s mosta u Drinu izvađeno je iz rijeke i ukopano u Vitkovićima kod Goražda. Nakon rata je ekshumirano i ukopano u Sarajevu, na groblju Vlakovo.
Osman (Edhema) Šoro, rođen 1961. godine, živio je s porodicom u naselju Vrantegovi. Bio je invalid, slijep čovjek. I on je ime dobio po amidži kojeg su četnici ubili u Papratnu tokom Drugog svjetskog rata. U maju 1992. godine u porodičnoj kući u Vrantegovima srpski zločinci ubili su Osmana Šora, njegovog baba Edhema, kao i sve članove porodice Osmanovog starijeg brata Ševala: suprugu Suadu i njihove tri kćerke – dvanaestogodišnju Aldijanu, desetogodišnju Aldinu i dvogodišnju Jasminu. Nakon masakra tijela su ostavili u kući, a kuću zapalili.
U nekim slučajevima transfer identiteta stradalnika iz jedne generacije u drugu djelovao je indirektno i na izvjestan način povratno, s jednako tragičnim ishodom.
Zehra (Ibra) Lojo je kao desetogodišnja djevojčica stradala u četničkom napadu na Foču 19. augusta 1942. godine, na improviziranom visećem mostu na Drini, koji se srušio pod teretom naroda koji je pokušavao da izađe iz grada i spas od četnika potraži na drugoj obali. Njen brat Murat preživio je Drugi svjetski rat i kćerki rođenoj 1964. godine dao sestrino ime. Zehru (Murata) Lojo životni put i sudbina odveli su u Sarajevo, gdje se zatekla početkom rata i preživjela. Zločinačka ruka kojoj su izbjegli tokom prethodnog rata stigla je u Foči njenog baba Murata i majku Remzu, koje su srpski zločinci ubili na kućnom pragu početkom maja 1992. godine.
U bosanskohercegovačkoj historiografiji, ali i literaturi općenito, još nije ozbiljno postavljeno pitanje o odnosu kolektivnog i porodičnog iskustva stradanja u prethodnom ratu i stavova pojedinaca i nekih bošnjačkih zajednica prema agresiji, učešću u odbrani zemlje i srodnim pitanjima. Istina, nisu načeta ni mnoga druga važna pitanja i teme. Ovom prilikom ni mi nećemo otvarati to pitanje, ali ćemo istaći da je među primjerima koje navodimo i koji intergeneracijskim transferom identiteta žrtava svjedoče o neposrednosti porodičnog iskustva stradanja u prethodnom ratu, bio nemali broj onih koji nisu nemoćno čekali stradanje, već su poginuli braneći svoju zemlju i narod.
Suljo (Sulejmana) Lončarić iz Šadića, rođen 1959. godine, dobio je ime po dedu kojeg su četnici zaklali na kućnom pragu u genocidnom pokolju nad Bošnjacima u dolini Sutjeske u zimu 1941/1942. godine. Suljo 1992. godine nije čekao zlikovce na kućnom pragu. Poginuo je kao borac Armije Republike Bosne i Hercegovine u mjestu Suha Gora na planini Vučevo u septembru 1992. u iznenadnom napadu srpskih snaga iz smjera Crne Gore. I Murat (Ahmeta) Grčo iz Foče, rođen 1958. godine, ponio je ime svog deda kojeg su četnici ubili u zimu 1941/1942. godine. Kao borac Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine poginuo je u borbi sa srpskim snagama na brdu Stolac kod Ustikoline u maju 1992. godine Po dedama koje su ubili četnici imena su dobili i Ibro (Uzeira) Brajlović iz Cvilina, rođen 1971. godine, koji je teško ranjen u granatiranju Goražda i evakuiran u Zenicu, gdje je u septembru 1992. podlegao ranama, kao i Selim (Bega) Đuderija iz Susješna, rođen 1951. godine, koji je u junu 1992. stradao u srpskoj zasjedi u rejonu Tjemenika kao pripadnik Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine.
Rasim (Ragiba) Kumro iz Brusana, rođen 1953. godine, ime je dobio po amidži kojeg su četnici ubili u zimu 1941/1942. Poginuo je u novembru 1993. godine u Goraždu kao borac Armije Republike Bosne i Hercegovine. I Aganu (Halila) Šemiću iz Mazline otac je 1956. dao ime svog brata kojeg su četnici ubili pod planinom Jahorinom u zimu 1941/1942. Agan je poginuo u septembru 1992. godine u Azićima, u Sarajevu, kao borac Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Ovo su neki od primjera podudarnosti kod kojih smo, na osnovu dostupnih izvora, mogli potvrditi tačan transfer identiteta unutar porodice i međusobno srodstvo stradalnika. Za neke od identitetskih podudarnosti nismo uspjeli utvrditi postojanje ili tačan stepen srodstva, dok ga u nekim slučajevima vjerovatno i nema. U prilog tezi o ponavljanju zločina dovoljno je indikativna činjenica da se imena i prezimena barem 120 bošnjačkih žrtava s područja Foče ubijenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine podudaraju s imenima i prezimenima žrtava genocida počinjenog nad istim narodom na istom prostoru od 1941. do 1945.
Zbog toga nije od suštinske važnosti dokazivati, naprimjer, je li srpski zločinac koji je 18. aprila 1992. na kapiji logora KPD Foča identificirao Muniba Ćeba iz Šukovca, rođenog 1968. godine, zarobljenog s grupom civila u podrumu jedne kuće u Šukovcu, znao za Muniba Ćeba, komandanta jedne od borbenijih formacija muslimanskih milicija koje su tokom Drugog svjetskog rata djelovale protiv četnika na području Sandžaka i istočne Bosne, i je li zbog te podudarnosti u imenu i prezimenu iz logora odveden na stratište i likvidiran. Iz perspektive tog zla koje se ponavljalo beznačajno je i to da li je postojala stvarna rodbinska veza ili se radilo o slučajnoj podudarnosti. U percepciji ubica većina gradivnih elemenata identiteta bošnjačkih žrtava ionako nije bila stvarna, već su ih sami konstruirali na osnovu vlastitog izmišljanja historije, nacionalnih mitova i ideoloških narativa.
U nekim posebnim slučajevima rodbinska i krvna veza činila je potpuno nevažnim druge sadržaje individualnog identiteta žrtve. Alija Gogalija bio je 1941. postavljen za ustaškog logornika Foče i zapovijedao je jednom nevelikom grupom ustaša odgovornih za zločine počinjene nad srpskim stanovništvom Foče do decembra 1941. godine. Nakon ponovne uspostave vlasti NDH u junu 1942. godine Gogalija se s ustašama vratio u Foču. Poginuo je u borbi s četnicima prilikom napada na selo Dragojeviće. Alijin sin Asim Gogalija tada je imao osam godina. Oca jedva da je zapamtio. Nakon rata je izučio stolarski zanat i zasnovao porodicu. Živio je u mješovitom braku sa Srpkinjom, u kojem je imao dvoje djece. Nije bilo ničega u njegovom životu u Foči što bi ga obilježilo bilo kakvim nacionalnim ili političkim grijesima i što bi ga povezivalo s ideološkim ili životnim nasljeđem njegova oca. I pored takvog života, bračne i rodbinske povezanosti, Asim je u maju 1992. godine zatvoren u logor KPD Foča, odakle je krajem ljeta izveden i likvidiran na planini Maluši. Ekshumiran je iz masovne grobnice u jami Piljak.
IDENTITETSKE PODUDARNOSTI ZLOČINACA
Kada su u pitanju transferi individualnih identiteta izvršilaca zločina iz jednoga u drugi historijski period, potrebno je, iz više razloga, pokazati znatno veći oprez i suzdržanost u izlaganju činjenica. U tom kontekstu ovdje ne dovodimo konkretne pojedince i ličnosti, čiji se identitet eventualno nagovještava, u vezu s izvršenjem zločina, niti takvu vezu sugeriramo, ali potpuno osnovano ističemo da nije moguće neke od tih transfera, izraženih u ponavljanju određenih imena i prezimena, ne dovesti u vezu sa životnim djelima i simboličkim potencijalom koji te ličnosti izvorno imaju, a u konačnici i s kolektivnim identitetom i nacionalno-ideološkom osnovom zločina koji se na području Foče ponovio tokom dva rata u razmaku od pola stoljeća.
Prema popisu stanovništva iz marta 1991. godine vjerovatno najčešće ime i prezime među fočanskim Srbima bilo je Milan Matović. Na području Foče tada je ih je živjelo osam. Među fočanskim Matovićima Milan je bilo uvjerljivo najčešće i najpopularnije ime, višestruko češće nego neka od najpopularnijih tradicionalnih srpskih muških imena poput Miloša, Dušana, Ilije, Stevana i drugih, a znatno češće i od jako popularnih modernijih srpskih imena, poput Zorana, Dragana, Predraga, Nenada i sličnih. Fenomen tolike učestalosti ovog imena i prezimena nije moguće odvojiti od historijskog lika i djela poručnika Milana Matovića, koji je tokom Drugog svjetskog rata najprije bio komandant jednog od fočanskih četničkih bataljona, a zatim komandovao cijelim fočanskim četničkim odredom i brigadom. Nakon okončanja rata u kojem su poražene, dosta brojne četničke grupe odmetnule su se i skrivale u planinskim pećinama i kod jataka u pograničnom prostoru između Bosne i Hercegovine i Crne Gore, nastavljajući povremeno činiti ono što su činile i tokom rata: zločine nad civilima. Na čelu ovih odmetnika i dalje je bio Milan Matović, sve dok nekoliko godina nakon rata nije umro od bolesti skrivajući se u nekoj pećini uz Drinu. Nakon njega vođstvo četničkih odmetnika preuzeo je zločinac Vladimir Vlado Šipčić, koga su jugoslavenski organi sigurnosti likvidirali tek 1957. godine. I Vlado Šipčić je 1992. godine među stanovnicima Foče imao svog imenjaka i prezimenjaka.
Bilo je i više desetina drugih transfera identiteta, izraženog identičnošću imena i prezimena prononsiranih četničkih zločinaca iz Drugog svjetskog rata, poput Bora Blagojevića i dvadesetak drugih, u posljednju deceniju 20. stoljeća.
Naznake opisanog fenomena transfera identiteta žrtava zločina iz prethodnog u naredno stradanje moguće je uočiti i pažljivim čitanjem spiskova bošnjačkih žrtava Drugog svjetskog rata. Dosta česta pojava identičnosti imena očeva ubijenih ljudi s imenima njihovih istovremeno ubijenih sinova, govori o tome da je ova pojava obilježavala stradanja Bošnjaka tokom cijelog 20. stoljeća. Zbog toga bi bilo lijepo, kada bi bilo moguće, tekst završiti nagovještavajući kakvu-takvu osnovu za nadu da je to bilo tek jedno nesretno stoljeće, i da se opisana zla više neće ponoviti. Ali, o tome neki drugi put.
