Penzionirani general Armije Republike Bosne i Hercegovine i ratni komandant Dobrinjske brigade Ismet Hadžić – Mutevelija preminuo je, potvrđeno je iz više izvora.
Hadžić je tokom agresije na BiH 1992. godine komandovao Dobrinjskom brigadom, koja je imala ključnu ulogu u odbrani sarajevskog naselja Dobrinja i prilaza gradu tokom opsade.
Nosilac je najvišeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”, a nakon rata unaprijeđen je u čin generala ARBiH. Ostao je aktivan u javnosti kroz svjedočenja o opsadi Sarajeva i njegovanje kulture sjećanja.
Bio je poznat kao jedan od istaknutih komandanata odbrane Sarajeva i Dobrinje, prenosi NAP.
‘Dobrinja kao kasarna, porodica kao vojska’
“Dobrinja je strateško naselje. Koliko sam ja pratio i istraživao to je bilo strateško naselje i za srpsku politiku i za srpske snage jer je tu aerodrom. Kažu ko ima aerodrom taj ima državu. Ko ima aerodrom ima diplomatiju, protok robe, kapitala i svega ostalog. I njima je Dobrinja bila prioritet. Čak arhitektonski kada se Dobrinja pravila za Olimpijadu 1984, ona je napravljena sa centralnom avenijom koja simbolizira veliki krst i četiri slova S, sa zgradama koje su tako poredane. Znači, da je neko gledao daleko ispred toga šta ima kao namjeru. I aerodrom je sa Dobrinjom bio cjelina koju su srpske snage i srpska politika htjeli da imaju po svaku cijenu”, kaže general Hadžić.
– Orgijanja po Dobrinji na Novu 1992. godinu –
Činjenica je to, navodi, da su počeli ratovati u Dobrinji dolaskom srpskih snaga iz Slovenije i Hrvatske, jer su tu blizu tri lukavičke kasarne gdje je došlo 120 tenkova i 80 transportera.
“I Nova godina, 1992, koja je tada dolazila nas je opametila. Jer, ti srpski rezervisti su ušli u Dobrinju i orgijali. Mi smo ih istjerali, fizički. Nismo oružano, ali tukli smo se sa njima i otjerali ih. Ali, ljudi koji su vodili patriotski front u Sarajevu na neki način, isključujem tu predsjednika Izetbegovića koji je znao i pomagao koliko je mogao, nisu bili svjesni Dobrinje. I onda se taj inat ili ponos tog mladog svijeta dobro obrazovanog podigao na maksimalan nivo i izašli su da brane svoje naselje. Prvo minijaturno sa oružjem koji su imali, ali su branili srcem i svojim znanjem”, naglašava general Hadžić.
Sjeća se da je prosjek pripadnika Dobrinjske brigade bila između 23 i 26 godina.
“To je bila životna dob, onako kada ti najviše treba takav vojnik koji ima srce, ponos, ima intelektualnog znanja. Onda ti je sa njim i najlakše komandovati i voditi ga. Mislim da u tom naselju, Dobrinji, u kojem ima 12.500 stanovnika ti ljudi su pokazali istinsko herojstvo koje se teško može porediti sa nekim drugim. Srpske snage i srpska politika su pokušavala na više načina da osvoji Dobrinju”, cijeni general Hadžić.
Prvo su to činili, navodi zatvaranjem Dobrinje, a potom su pokušali učiniti sve da se stanovništvo prisili na izvlačenje.
“Izašlo je 3.000 do 4.000 ljudi iz naselja. Izlazili su iz Dobrinje i prelazili u grad. Mi smo pokušavali muškarce da zaustavimo, razgovaramo sa njima da ostanu, a neka idu žene i djeca. To je bio jedan od načina da Dobrinja padne. A, onda je izolovano. Mi smo bili u posebnoj halci koja je napravljena. Bila smo zatvoreni i opkoljeni sa svih strana i artiljerijsko – tenkovski i raketnim sistemima. I nisu uspjeli. Jednostavno taj pakleni inat kad kaže ma nećeš, nas je tjerao. E, to ma nećeš nas je spasilo”, poručuje general Hadžić.
– Dobrinja kao kasarna, porodica kao vojska –
Kakvo je stanje bilo najbolje, kaže, svjedoči podatak da su imali 30 posto naoružanja tokom skoro čitavog rata. Tek pred kraj, kada je počelo dolaziti naoružanje, digli su nivo naoružanja na nekih 55 posto.
“Na početku rata na jednoj automatskoj puški su se tri čovjeka mijenjala u smjenama. Ali, se išlo. Ta pamet koju su iskazivali ljudi koji su branili domovinu je nešto fascinantno, isto kao i izazovi pred kojim smo se mi našli. Problem vode koja je bila elementarna, mi smo to riješili za 24 sata. Problem struje, hrane, pekara, problem školstva, zdravstva, svih problema koji idu u životu. Mi smo dali značaj čovjeku i djetetu. Svako je imao svoj zadatak. Djeca da idu u obdaništa i škole, stariji da kopaju deponije za smeće da ne bi imali zarazu, a momci i oni koji su bili sposobni – da ratuju. Cijela Dobrinja je bila kasarna, a čitava porodica je bila vojska”, navodi general Hadžić.
Tu se, navodi, general hadžić, stanovnik- čovjek i hranio i odijevao, kupao, nosio na liniju to što je napravljeno, što su im žene pravile, što su imale. Ta dobrinjska organizacija u svim segmentima, navodi, je bila nešto što se rijetko u ratovima može dešavati.
“Znam kada bi oni dolazili ovdje na Mojmilo, a imali su tri tenka i dva transportera. Izašli su u aprilu na ovo brdo. Mi s početka nismo imali protivoklopa. Kada smo dobili jedan bestrzajni top i dva protuoklopna topa zaustavili smo ih jedan dan i više nikada nisu gore izašli na brdo. To je tolika hrabrost. Imaju 100 transportera, uništite im dva transportera i jedan tenk i oni ne smiju više krenuti. Fenomen Dobrinje je dobrinjski čovjek dobro obrazovan i ona čežnja da je domovina i država najpreča. To je nas nosilo tokom četiri godine. A, i danas nas nosi”, poručio je ratni komandant Dobrinjske brigade.
– Pogrešna odluka Miterana –
Penzionisani general Armije RBiH i nosilac Zlatnog ljiljana, inače, ratni komandant Dobrinjske brigade cijeni da bi sve bilo drugačije za BiH da krajem juna u Sarajevo nije stigao tadašnji francuski predsjednik Fransoa Miteran. Jer, cijeni uslijedila bi intervencija međunarodne zajednice.
“Mislim da je francuski predsjednik Miteran napravio istrorijsku ili grešku svog života što je sebi dozvolio da ne donese ispravnu odluku, nego je donio pogrešnu. Dao je mogućnost umjesto da rat traje godinu ili godinu i pol da traje skoro četiri godine i da toliko žrtava bude. Ne bi se desila Srebrenica, ni Prijedor, ni ništa da je on imao viziju mirovnjaka koja je nama tada trebala. Međutim, on je nije imao. Uklopio se u kolorit i međunarodne zajednice i tadašnje Evrope, koja je imala viziju da sa ovog prostora Bošnjaci nestanu i da ih isparčaju, da bude u BiH poput Jerusalema ovo što se dešava sada. Međutim, nisu uspjeli. Hvala Bogu da nisu”, kaže general Hadžić.
I sada je, smatra, ta politika na sceni, možda u nekom drugom i gorem obliku, ali se, navodi, nada da se “uz naše jedinstvo i viziju o Bosni, jer je ona najljepša zemlja na svijetu, neće njoj ništa desiti”.
“Hoće se nama dešavati. Nas država može izdati, može nas proganjati, može raditi sa nas šta god hoće, ali mi državu nikada nećemo izdati. Ona je nama neophodna, ona je nama drugo srce, pored ovog koje kuca i ona nas nosi”, poručio je u intervjuu (2018.) za AA general Ismet Hadžić-Mutevelija.
(MiruhBosne/Agencije)
