Home » Izraelski neuspjeh u pokoravanju Irana pokazuje da više ne može diktirati regionalni poredak
RIJEČ

Izraelski neuspjeh u pokoravanju Irana pokazuje da više ne može diktirati regionalni poredak

Autor: David Hearst, suosnivač i glavni urednik časopisa Middle East Eye

Luftwaffe je smatrao blitz na Coventry 14. novembra 1940. godine zapanjujućim tehnološkim dostignućem. Njemačke propagandne emisije su pozdravile napad kao “najžešći u cijeloj historiji rata”.

Glavni nacistički propagandista, Joseph Goebbels, bio je toliko oduševljen napadom da je u njegovu čast skovao novi izraz: “na Coventrate”. Međutim, nije prošlo dugo prije nego što se okus potpune pobjede pokvario. 

Proizvodnja avionskih motora i dijelova za avione brzo je prebačena u fabrike u sjeni. Kapacitet je samo smanjen, a ne uništen; u roku od nekoliko mjeseci, fabrike su se vratile punoj proizvodnji. 

Sada također znamo da su Nijemci bili zabrinuti zbog utjecaja koji bi slika srušene katedrale u Coventryju imala na Amerikance koji se tek trebaju pridružiti ratu. Zaista, Nijemci su podcijenili otpornost Britanaca, koji su umjesto toga iskovali odlučnost da uzvrate kao nikada prije. Kraljevsko ratno zrakoplovstvo je ubrzo nakon toga započelo snažnu kampanju bombardiranja Njemačke. 

Izraelskoj vrhovnoj komandi trebalo je samo 12 dana da vidi kako se potpuna pobjeda, za koju su tvrdili da su je postigli u prvim satima svog bljeska protiv Irana, pretvara u nešto što više liči na strateški poraz. Otuda i masovno oklijevanje Izraela da se pridržava primirja, nakon što je obećao američkom predsjedniku Donaldu Trumpu da će ga se pridržavati. 

Nijedan od tri ratna cilja Izraela nije ispunjen. Još nema dokaza da je iranski program obogaćivanja urana “potpuno i u potpunosti uništen”, kako je tvrdio Trump. 

Iran je imao vremena da barem neke od svojih centrifuga skloni van opasnosti, a nije jasno gdje se skladište postojeće zalihe od preko 400 kilograma visoko obogaćenog uranijuma. U međuvremenu, desetine generala i naučnika ubijenih u prvim satima napada brzo su zamijenjene. 

Procjena Obavještajne agencije za odbranu (Defense Intelligence Agency), obavještajnog odjela Pentagona, otkrila je da američki vojni napadi na tri iranska nuklearna postrojenja nisu uništili ključne komponente teheranskog nuklearnog programa, već su ga samo unazadili za nekoliko mjeseci, izvijestio je CNN u utorak, pozivajući se na tri osobe koje su to vidjele. 

Prebroditi oluju

Ako je sudeći po Coventryju, obogaćivanje urana i proizvodnja lansera za rakete bit će pokrenuti u roku od nekoliko mjeseci, a ne godina , kako tvrde Amerikanci. Tehnologija, znanje i, prije svega, iranska nacionalna volja za obnovom i obnovom ključne nacionalne imovine, sve je to prebrodilo oluju.

Očigledno, sudeći po šteti koju su iranske rakete nanijele u roku od nekoliko sati nakon Trumpove objave prekida vatre, njihove balističke raketne snage, drugi izraelski ratni cilj, ostaju opipljiva i stalna prijetnja Izraelu.

Izrael je pretrpio više štete od iranskih raketa za 12 dana nego od dvije godine korištenja Hamasovih raketa domaće proizvodnje, ili čak od višemjesečnog rata s Hezbollahom

Za 12 dana, izraelske posade su se suočile sa štetom na stambenim zgradama kakvu su prije samo izraelski avioni nanosili Gazi i Libanu – i to je bio svojevrsni šok. Pogođeni su strateški ciljevi, uključujući rafineriju nafte i elektranu. Iran je također izvijestio o napadima na izraelske vojne objekte, iako izraelski strogi režim cenzure otežava provjeru ovih tvrdnji. 

I konačno, iranski režim još uvijek stoji. Ako ništa drugo, režim je okupio naciju umjesto da je podijeli, makar samo iz nacionalističkog bijesa zbog ničim izazvanog napada Izraela.

Drugo veliko “postignuće” izraelskog premijera Benjamina Netanyahua – uvlačenje SAD-a u rat – sada izgleda kao otrovni pehar. 

Koliko dugo će još taj  transparent  – “Hvala Vam, gospodine predsjedniče” – biti na centralnom autoputu u Tel Avivu, nakon što je Trump prerano i snažno zaustavio Netanyahuovu ratnu mašineriju?

Prije dvanaest dana, Trump je započeo opovrgavanjem ideje o bilo kakvoj umiješanosti SAD-a u iznenadni napad Izraela na Iran. Kada je vidio da projekat uspijeva, Trump je pokušao da se umiješa u njega, rekavši da se to moglo postići samo američkom tehnologijom. 

Kako je napad odmicao, Trump je nagovijestio da se ni on ne bi protivio promjeni režima. Ali u posljednja 24 sata, Trump je prešao sa zahtjeva za bezuvjetnom predajom Irana na zahvaljivanje Iranu što je upozorio SAD na svoju namjeru da napadne zračnu bazu al-Udeid u Kataru i proglasio mir u našem vremenu.

Okretanje situacije

Daleko od toga da je pojačao Netanyahuove ambicije da samelje Iran u prah kakav bi se mogao naći u Gazi, Trump je proglasio kraj rata koji je tek počeo. I za razliku od Gaze, Netanyahu nije u poziciji da prkosi volji američkog predsjednika. Trump je imao ozbiljnih problema u nastojanju da ostvari poduhvat kojem se polovina njegove stranke glasno protivila. 

Za Netanyahua, proteklih 12 dana predstavljalo je strmu krivulju učenja. Ako je prvi dan dokazao da izraelska obavještajna služba može postići isti uspjeh u Iranu kao što je to učinila protiv Hezbollaha u Libanu, eliminirajući prvi ešalon vojne i naučne komande – i da Izrael sve to može učiniti sam, bez direktne pomoći SAD-a – do desetog dana, postajalo je očigledno da Izrael ne može postići nijedan od svojih ratnih ciljeva bez uključivanja SAD-a.

Ali prije nego što se tinta osušila na svim pohvalama koje je Netanyahu zaradio u Izraelu uključivanjem Washingtona u ono što je bio isključivo izraelski projekt, Trump je još jednom preokrenuo situaciju protiv svog najbližeg saveznika. 

Pokazao se kao čudo od jednog pogotka. Bez ikakvog zastoja da procijeni da li je postrojenje za obogaćivanje urana, duboko zakopano u Fordu, zaista onesposobljeno, Trump je proglasio misiju izvršenom. 

Učinio je to brzinom koja je bila sumnjiva, kao što je, iz izraelske perspektive, bila i njegova žurba u čestitanju Iranu što nije ubio nijednog od njegovih vojnika. Bilo je to vrlo slično načinu na koji je postigao dogovor s Hutima u Jemenu prije nego što je odletio u Rijad kako bi unovčio prihod.

S druge strane, Iran izlazi iz ovog sukoba sa strateškim dobicima – iako se ne bi trebalo zanemariti neposredno opterećenje koje je pretrpio i stotine žrtava koje je pretrpio. 

Njihova protivvazdušna odbrana nije uspjela oboriti nijedan izraelski ratni avion, iako se čini da su oborili dronove. Izraelski ratni avioni su slobodno lutali iranskim nebom, a izraelska obavještajna služba je još jednom pokazala da su duboko prodrli u Revolucionarnu gardu i iransku naučnu zajednicu.

Sve su to bili očigledni propusti. Ali nijedan se nije pokazao odlučujućim. Na kraju, sve što je Iran trebao učiniti bilo je, riječima Britanije iz 1940-ih, “ostati miran i nastaviti dalje”. 

To je značilo slanje stalnog toka raketa prema Izraelu, znajući da čak i ako sve budu srušene, cijelo stanovništvo bude zatvoreno u skloništima, a izraelska dragocjena i skupa zaliha raketa Arrow se troši.

Ono što je Iran na taj način uspostavio bilo je upravo ono što izraelska ekonomija nije mogla podnijeti nakon 20 mjeseci rata: rat iscrpljivanja na drugom frontu. Netanyahuu je bio potreban brz, nokautirajući udarac, i uprkos prvom danu uspjeha, on nikada nije uslijedio. 

Uprkos tome, Izrael nije mogao da se zaustavi od bombardovanja, nakon što mu je Trump rekao da to ne čini. Stoga je preko megafona morala biti prenesena još jedna ne baš suptilna poruka: „Izrael. Ne bacaj te bombe. Ako to učiniš, to je veliko kršenje“, grmio je Trump velikim slovima.

Rat narativa

Jer na kraju krajeva, ovaj sukob nikada nije bio o okončanju programa nuklearne bombe koji nikada nije postojao (da jeste, Iran bi odavno bio u stanju da napravi bombu). 

Ovaj sukob je u suštini bio rat između dva narativa.

Prvi je dobro poznat. Ide ovako. 

Napad Hamasa 7. oktobra 2023. bio je strateška greška. Nijedna sila koju Arapi ili Iranci mogu okupiti ne može se mjeriti sa snagom Izraela i SAD-a zajedno, ili čak Izraela naoružanog oružjem najnovije generacije.

Izrael će uvijek pobjeđivati ​​svoje neprijatelje na bojnom polju, kao što je to učinio 1948., 1967., 1973., 1978. i 1982. godine. Jedina opcija za Arape je da priznaju Izrael pod njegovim uslovima, što znači da trguju s njim, a palestinsku državnost ostave za neki drugi dan.

Ovo mišljenje, s varijacijama i neslužbeno, zastupaju svi arapski lideri i njihovi vojni i sigurnosni šefovi.

Alternativna naracija je da dok država Izrael postoji u svom sadašnjem obliku, ne može biti mira. To je izvor sukoba, za razliku od prisustva Jevreja u Palestini. Otpor okupaciji će uvijek postojati, bez obzira ko uzima ili spušta toljagu, sve dok ta okupacija traje. 

Postojanje Irana kao režima koji prkosi izraelskoj volji za dominacijom i osvajanjem važnije je od njegove strateške raketne sile. Njegova sposobnost da se suprotstavi Izraelu i SAD-u i da nastavi borbu pokazuje isti duh koji su Palestinci u Gazi pokazali odbijajući da budu izgladnjeni do predaje. 

Ako se primirje održi, Iran ima nekoliko opcija. Ne bi trebao žuriti s povratkom za pregovarački stol koji je sam Trump dva puta napustio – jednom kada se  povukao iz iranskog nuklearnog sporazuma u maju 2018. godine, i ponovo ovog mjeseca, kada je njegov izaslanik Steve Witkoff bio uključen u direktne pregovore . 

Trump se hvalio da je prevario Irance time što ih je uključio u pregovore i dozvolio Izraelu da istovremeno pripremi svoje napade. Pa, neće moći ponoviti taj trik.

Teheranove opcije

Da bi se vratio pregovorima, Iranu bi bile potrebne garancije da Izrael neće ponovo napasti – garancije koje sam Izrael nikada neće dati. 

Kao što smo ja i drugi  tvrdili , članstvo u Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja loše je služilo interesima Irana. Mogao bi odustati od sporazuma, imajući sada sve podsticaje da razvije nuklearnu bombu kako bi spriječio Izrael da to ikada više učini. 

U stvarnosti, Iran ne mora ništa učiniti. Izdržao je sankcije s maksimalnim pritiskom i 12-dnevni armagedon s najnovijim američkim oružjem u upotrebi. 

Ne treba mu sporazum. Može obnoviti i popraviti štetu koju je pretrpio u ovim napadima, i ako je sudeći po prošlim iskustvima, izaći će jači nego prije.

Netanyahu i Trump moraju se obračunati sa sve neprijateljskijom i skeptičnijom domaćom publikom.

U tom smislu vrijedi citirati bivšeg izraelskog ministra odbrane, Avigdora Liebermana. Nakon objave prekida vatre, primijetio je : „Uprkos vojnim i obavještajnim uspjesima Izraela, kraj je gorak. Umjesto bezuvjetne predaje, ulazimo u teške pregovore s režimom koji neće prestati obogaćivati ​​uranij, graditi rakete ili finansirati teror.“

„Od početka sam upozoravao: nema ništa opasnije od ranjenog lava. Prekid vatre bez jasnog dogovora donijet će samo još jedan rat za 2-3 godine – pod gorim uslovima.“

Izrael je zamijenio domaće rakete iz Gaze za iranske balističke rakete. Zamijenio je indirektnog neprijatelja i sponzora posredničkih milicija direktnim neprijateljem – onim koji bez oklijevanja šalje cijelo stanovništvo Izraela u bunkere.

To je neko dostignuće, ali ne ono o čemu je Netanyahu razmišljao prije 12 dana.

Glavne evropske države – sve potpisnice iranskog nuklearnog sporazuma – nemaju apsolutno ništa za reći Iranu. Odrekle su se svake mogućnosti posredovanja u svojoj beskičmenosti i prećutnom pristanku na napad na Iran koji nije imao apsolutno nikakvu legalnost u međunarodnom pravu.

Još jednom su potkopali međunarodni poredak koji tvrde da održavaju.