Piše: Kenan Efendić, !Odgovor
Izaslanici arapskih zemalja odaju počast ubijenom iranskom vođi ajatolahu Aliju Hameneiju. Dostojanstveno i strpljivo, dok ih domaćini izlažu kur’anskim, nimalo ugodnim, provokativnim lekcijama o slabosti i ispravnosti ponašanja vjernika u doba ratova.
Trenutak pokore prema doskorašnjem neprijatelju, koji ih je u odmazdi bombardirao, ili trenutak diplomatske mudrosti. Oboje, i još mnogo toga.
Bosna i Hercegovina s Iranom nikada nije ratovala, niti je prolazila kroz zategnute odnose. Zemlje tradicionalno baštine prijateljske odnose, uokvirene općom muslimanskom bliskošću, i utvrđene nesebičnom vojnom pomoći Irana napadnutoj Republici Bosne i Hercegovine tokom agresije i rata za nezavisnost.
U višedecenijskom trpljenju sankcija, Iran od Bosne i Hercegovine nikada nije tražio naročite usluge, ako je jedna tako velika zemlja od jedne ovako male i mogla tražiti. Zauzvrat, nisu nas nigdje ni oštetili.
Mi zauzvrat jesmo, naprimjer, u jednoj zakulisnoj igri Denisa Bećirovića, Elmedina Konakovića i Zlatka Lagumdžije, glasali za rezoluciju kojom osuđujemo napade Irana na zaljevske zemlje. Prešutjeli smo, glasavši za rezoluciju, napad Izraela i SAD-a, za koji su korištene i teritorije tih zemalja.
Postupili smo, dakle, ružno, u najmanju ruku neprimjereno prema prijateljskoj zemlji u nevolji.
Iran je, iznenadivši dobar dio svijeta, iz novog američko-izraelskog napada izašao diplomatski i politički jači. Ponajbolje to razumiju zaljevske zemlje, čiji su se izaslanici izložili neugodnim kur’anskim lekcijama.
Bošnjački političko-diplomatski vrhovni dvojac Bećirović–Konaković pokazao je, ne izaslavši nikoga u Iran na ispraćaj Hameneija, da nisu ni iskreni prijatelji, ni mogući saveznici, ni vješti diplomatiji i politici.
U tekstu o novoj američkoj politici prema Bosni i Hercegovini, kolega Haris Imamović nadahnuto opisuje dva modela političkih odnosa: običajni, odnosno vrijednosni, i interesni.
Mi u odnosu prema Iranu nismo postupili ni u skladu s uvriježenim običajima, čak i osnovnim diplomatskim, kakvih se držala, naprimjer, jedna Srbija, koju je u Teheranu predstavljao ministar. Nismo postupili ni u skladu s interesima, poput zaljevskih zemalja, ne osvijestivši da Iran u novim globalnim odnosima, koje već osjećamo na svojoj koži, ima novu ulogu.
Denis Bećirović, prije svih, kao bošnjački član Predsjedništva, te Elmedin Konaković, kao Bošnjak, lider konzervativne stranke, na čelu Ministarstva vanjskih poslova, nisu postupili ni kao prijatelji ni kao neprijatelji Irana. Nisu postupili ni kao državnici koji umiju primjereno voditi računa o sadašnjim i budućim interesima naroda i države.
Sve je to daleko i od vrijednosti i od interesa. Posrijedi je najprizemnija kalkulacija i kukavički strah od Sjedinjenih Američkih Država. I to upravo u danima kada izaslanik američkog predsjednika dolazi na komemoraciju srpskim žrtvama u srednjem Podrinju, na manifestaciju koja tradicionalno i vojne i civilne žrtve podvodi pod nevino ubijene Srbe.
O nepredvidivim opasnostima novog američkog odnosa prema Bosni i Hercegovini, kao i o nesnalaženju i inerciji bošnjačkih prvaka, već je nekoliko autora pisalo na ovom portalu.
Sramotno ignoriranje važnog događaja u Iranu dodatno svjedoči ne samo o liderskom i diplomatskom opadanju Bošnjaka, nego i o ukorjenjivanju najprostijeg kukavičluka i ziheraštva u politici u doba kada su odmjereni ali smioni potezi ponajvažniji.
Ne znamo da li bi i koji bi ajet dočekao bošnjačke predstavnike u Teheranu. Ovako ih, i nas, odsutne, možda ponajbolje opisuje 141. ajet sure En-Nisa (Žene):
one koji iščekuju šta će biti s vama: pa ako vam Allah daruje pobjedu, oni reknu: “Zar nismo bili uz vas?” A ako sreća posluži nevjernike, onda govore njima: “Zar vas nismo mogli pobijediti i zar vas nismo odbranili od vjernika?…
Međutim, pošto i Denis Bećirović, po običaju, šuti, a Elmedin Konaković, iznenađujuće, također šuti, teško je, zapravo, iznaći bilo kakvu, pa i kur’ansku poruku, o ovom sramotnom kukavičluku.
