O bogastvu našega jezika.
Baveći se prevagjanjem Istočnog Blaga uvidio sam, da u arapskom jeziku ima za jednu stvar više imena i izraza, kao što sam o tome malo prije već nešto i govorio. Dalo mi je to povoda, da mislim, ima li i u našem jeziku što slično tome.
Pa dogje mi na pamet, da imade i u našem jeziku mnogo stvari, koje imadu više izraza i imena, na primjer za očinji vid i za pogled; po mome shvaćanju našao sam više od šesdeset različitih izraza. Za glas raznih ptica, zvjeradi i životinja uvidio sam, da ima više sve posebnih imena i naziva. U koliko sam mogao razumjeti i doznati, imade u Bosni i Hercegovini samo za konje više od 130 naziva, za volove 180, za krave 80, za ovce 260 a za koze 250. Ovdje donosim samo za primjer onome arapskom koliko se opaža bogastva u našem jeziku.
Razni nazivi.
I.
O očinjem vidu i pogledu.
Gledati, baciti očima, baciti okom, držati na oku, držati očima, iskolačiti oči, ispuljiti oči, izbečiti oči, izdrečiti oči, izdreljiti oči, izvaliti oči, loviti očima (kao vuk), mjeriti očima, motriti, nabaučiti oči, namamiti očima, na- mignuti, naoblačiti oči, napariti oči, ošinuti očima, paziti, pospanih očiju, pratiti očima, prevaljivati očima, prežati, prijetiti očima, prostrijeliti očima, stale mu oči, stići očima, stimati, stimavati, susresti se očima, svrnuti oči, šarati očima, šinuti okom, škiljiti, trenuti okom, trepćati očima, ubijati očima, uočiti, upiljiti očima, uprijeti očima, ureći, utitoriti oči, valjati očima, varati očima, vidjeti, viriti, vižljiti očima, vjetriti očima, vrebati, vrporiti očima, vrtjeti očima, zablenuti očima, zabliještiti očima, zabosti oči, zacakliti očima, zadrijemati očima, zagledati, zagledati, zanositi očima, zasmoliti očima, zasvijetliti očima (kao mačak), zazirati, zavratiti očima, zreti, zvirlati očima, žmiriti, žmirkati i t. d.
II.
Nazivi samo za oči.
Ćorav, drljav, herav, kokošijeg vida, kratkovid, razo- okast, slijep, škiljav, zrikav, žmirav. Dalje se reče i za gospodu : nije ćorav, već mu biona na oku, mrena mu na oku, i navuklo mu se na oči.
III.
Izrazi o pisanju.
Pisati, dopisati, ispisati, napisati, natpisati, opisati, otpisati, popisati, potpisati, prepisati, pripisati, propisati, raspisati, upisati, zapisati.
***
O našijem pjesnicima i književnicima.
Kao što je poznato, mal ne sve su junačke narodne pjesme u Bosni i Hercegovini, koje se i danas uz gusle pjevaju, potekle samo od našega muhamedanskog elementa. Bilo je i nekoliko derviša u našoj domovini, koji su na našem bosanskom jeziku svoje misli u pjesme svrstali. Te njihove pjesme naš narod nazivlje »ilahije i kaside«. Ta vrsta pjesama većinom su nabožnog sadržaja, izmegju kojih je u nekim naricano kao neko proročanstvo, ili kakav savjet i pouka za narod. To je sve udešeno u raznim stihovima na našem jeziku, a arapskim pismom. Dakako, da je u tijem pjesmama pomiješano mnogo turskih riječi.
One vrijede da se zabilježe kao kulturno-historičke uspomene iz onoga doba, za koje je o unutrašnjem životu naroda u Bosni i Hercegovini slabo što pribilježeno. Zanimljivo je, da ti derviši, i ako su svu svoju nauku primili na tugjem jeziku, opet nijesu odvrgli svoj materinski jezik, opet im je toliko omilio, da su voljeli tim jezikom okititi svoje misli i zapisati pouke svojim suvjernicima. Pisali su arapskim pismenima, jer drugojačije nijesu umjeli.
Od tih derviša najpoznatiji je bio Ilhamija, kojeg je zloglasni bosanski vezir prije sedamdeset i toliko godina zbog njegovog slobodnog uma i radi njegovog nekog prori- canja u Travniku zadavio.
U tome vremenu baš je bio u Srbiji poznati ustanak, kad se je Kara-Gjorgje odmetnuo, te su išli Bošnjaci sa Sulejman-pašom Skopljakom tada na Srbiju.
– Prvo Ilhamije bio je znameniti šejh i derviš Kaimija, pa još dok je bila Slavonija u turskim rukama, pričaju, da je isti derviš rekao:
>> Sava megja Kaimijina pleća. <<
Iza toga malo kasnije je umr’o i sahranjen na obali pokraj Save u Gradiškoj.
Kao što je poznato, kasnije izgubi Turska Slavoniju, te baš bude, kao što je on prorekao, to jest: Sava megja Kaimijina pleća. Od našijeh bosanskih begova jedan rodoljub istome šejhu tada namjesti grob i podigne mu jedno malo turbe više glave, koje se je bilo sa prošlosti vremena veoma porušilo, te ga je malo prvo okupacije lijepo ponovio i popravio glasovitog Smail-age Čengića opće štovani sin i znameniti junak Derviš-paša, zvan »>Dedaga Čengić.«<
Laka im zemlja obadvojici, gdje leže.
Takogjer od znamenitih bosanskih derviša i šejha najprvi bio je Gaibija, koji leži u Zvorniku, a najpošljednji šejh Sjekirica sa Oglavka u blizini Kiseljaka u sarajevskom okružju.
Sva četiri ta znamenita naša šejha i derviša ostavili su iza sebe po čitavu zbirku toga narodnog i u svoju ruku karakterističnog blaga, tako zvanih ilahija i kasida, u stihovima raznovrsnih molitvi.
Grjehota, da se nije još našao rodoljub, koji bi sve to blago sabrao i na svjetlo izdao, te bi se svaki rodoljub obradovao.
U kasnije vrijeme, to jest prvo deset-petnaest godina, bio je Omer-efendija Humo iz Mostara i Jusuf-beg Čengić iz Foče, i oni su te pobožne pjesme pjevali. Omer-efendija je izmegju ostalog spjevao »Derviški nasihat«, a Jusuf-beg opće poznatog „Avdiju“. Ta poučna pjesmica, zvana „Avdija“, kako se u našem narodu svuda rado čita i visoko cijeni, mal ne svakom je Bošnjaku dobro i lijepo poznato.
Od ovijeh rečenih šejha i našijeh derviša i rodoljuba, od njihovijeh djela do sada što sam mogao postignuti, to sam sve priredio i malo dolje niže svrstao, i to pod naslovom »>Ilahije i kaside bosanskih derviša«.
Od ovog zanimljivog blaga ponajviše mi je dao iz ruke u ruku rečenog šejh-Sirije unuk i sadašnji šejh Abdul Halim efendija, za koje mu javno i srdačno zahvaljujem.
Ali bez sumnje još imade mnogo i mnogo toga blaga, koje bi trebalo čas prije sve sakupiti i izdati, dok se nije sve o sve zagubilo.
Od našijeh Bošnjaka bilo je nekoliko velikih hodža, koji su više knjiga na turskom jeziku napisali. Na primjer, bio je iz Mostara tako zvani Šejh Jujo; iz Sarajeva glasoviti Sudija; iz Skoplja Ćafi efendija; iz Foče Nerċesi efendija; iz Rogatice Šejh-ul-Islam el hadži Refik efendija, a u pošljednje doba Fadil-paša Šerifović iz Sarajeva i Arif-Hiémet-beg Rizvanbegović, unuk glasovitog Ali-paše Stočevića i t. d. i t. d.
A od Bošnjaka koliko je bilo velikih vezira i glasovitih vojskovogja, i najmanje ko poznaje istoriju, svakome je to jasno poznato.
Upravo rečeno, u otomanskoj carevini što je god bilo najizvrsnijih paša, vezira, alajbega, mal ne većinom to su sve sinovi naše mile domovine, i znameniti i hrabri junaci od našega roda i plemena.
Rahmet im njihovoj duši!
Kao što smo već kazali, da je bilo više bosanskih sinova, koji su i u prozi i u stihovima mnogo nešta napisali, i to napisali turskim slovima, a na našemu bosanskome jeziku.
Izvor: ‘Istočno blago’, Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak – 1896.
(MiruhBosne)
