Sutra 28. juna obilježava se vjerski praznik Vidovdan koji praznuju Srpska pravoslavna crkva i Bugarska pravoslavna crkva. U Srbiji je poznat pod imenom Vidovdan, a kod Bugara Vidovden ili Vodiv den. Praznik za koji se vjeruje da vuče korijene iz postojanja boga Vida (Vit, Svetovid, Svantovitus…), pišu srbijanski mediji.
***
– Pretpostavlja se da Vidovdan, za koji Vuk Stefanović Karadžić u Srpskom rječniku iz 1818. godine (jedan od prvih pisanih zapisa o ovom prazniku) kaže: „Vidov dan, va dne, m. 15 ti junija, kad su Srblji izgubili ka Kosovu“, potiče još iz staroslovenskog mnogoboštva. Njemački sveštenik Helmold zapisao je u svojoj hronici iz 12. vijeka da se vrhovni bog sjeverozapadnih Slovena zvao Svetovid. „Toj im bijaše“, piše izučavalac paganske mitologije Hrvata i Srba Nadko Nodilo 1885. godine, „sveti jaki Vid. Naziv mu je od Vid: videti, znati.“
– Bog Vid je bio bog svjetlosti i obilja, ali i rata. Postojao je i Vidov hram, kako je zapisao Helmold, na ostrvu Rigen, u kome su na dan boga Vida, koji pada na kraju žetve, „iz svih slovenskih krajeva prinošene žrtve“. Ovo božanstvo, čiji kip su hrišćani srušili i spalili kako bi uništili paganski kult, pominje i katolički sveštenik i sekretar danskog kralja Saks Gramatikus u 12. vijeku, nazivajući ga Svantovitus.
Laza Kostić, veliki srpski pjesnik, u Jadranskom Prometeju vidi Vida kao „prehrišćansku herojsku svjetlost“, koja se, nakon prihvatanja hrišćanstva, ponovo vratila kamenu, paganstvu, i tako se sjedinila u vječnu i nepobjedivu svjetlost kremena, predstavljajući izvor nepobjedive svjetlosne heroike i nadahnjujući Srbe za borbu protiv ugnjetača.
Nekadašnji vrhovni bog Hrvata i Srba, smatrao je hrvatski naučnik Nodilo, takođe se zvao Vid, kao i onaj na Rigenu. „Od Vida je vidovito dijete koje zna više nego drugi ljudi, te ide za vilama“, a mnogi junaci srpskih narodnih pjesama, od Strahinjića Bana do Miloša Obilića, zamjena su za boga Vida.
U Srpskom mitološkom rječniku piše da su se „uoči Vidovdana palile ispred kuća vatre od slame i suvđhog granja; preskakali su ih mladići i djevojke… i govorili: U ime Boga i svetog Vida“. Paljenje vatre vjerovatno ima simboliku vezanu za kult sunca, dok preskakanje vatre podsjeća na drevne ratničke igre. Spajanje junaštva i svjetlosti smatra se osobinom stare srpske vjere.
Kao što je, prema mišljenju Veselina Čajkanovića, u Svetom Savi iz narodnog predanja oličen vrhovni bog podzemnog svijeta – Dajbog, tako je i u ratnicima, srpskim feudalcima – vitezovima iz narodnih pjesama i priča – oličeno solarno božanstvo Vid, vrhovni bog stare srpske vjere: bog obilja, svjetlosti i rata. Zbog toga je dolazilo do miješanja kultnih obreda ova dva božanstva, pa se, piše Čajkanović, o Božiću – nekada posvećenom kultu Dajboga – pjevaju pjesme i dižu zdravice u kojima se pominje i slavi Vidovo ime. Zato su Srbi neke dijelove njegovog kulta vezivali za Božić.
***
Srbi i Hrvati u 9. vijeku dolaze u Jugoistočnu Evropu, gdje prihvataju hrišćanstvo.
– Naši Hrvati na ovaj prostor dolaze početkom 9. stoljeća iz Poljske, kao vojna oligarhija koju je Karlo veliki iz Bijele hrvatske poslao na Jadran u borbu protiv Avara. Oni tu kao vojni zapovjednici prelaze na kršćanstvo i postaju prvi “duksevi” hrvatske kneževine. Na sličan način ali nešto kasnije došli su i Srbi sa prostora Lužičkih Srba u Poljskoj.’ – ističe Nikola Jakšić, arheolog i historičar.
(MiruhBosne)
