– Nekolicina sačuvanih diplomatičkih isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića u originalu iii prijepisu (isprave iz 1310., 1326., 1333., 1334., 1339. i 1345. godine) iz raznih historijskih arhiva, muzeja i biblioteka, svjedoanstva su žive diplomatske aktivnosti, ali i moći tog bosanskog vladara, koji je bio gospodar Bosne, Usore, Soli, Rame, ali i danasnjeg dijela Hrvatske,
od Pelješca do Prevlake i Donjih krajeva od Neretve do Cetine.
Diplomatičkom analizom latinskih isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, vidljivo je da one imaju sva obilježja srednjovjekovnih srednjoeuropskih paleografskih i diplomatičkih isprava koje se javljaju u zemljama u neposrednom bosanskom okružju.
Uobičajeni su dijelovi protokola, konteksta i eshatokola u svim diplomatičkim ispravama, uglavnom su to privilegije, darovnice, trgovački i međudržavni ugovori.
Isprave su autentične i originalne, u smislu nastanka i onomastičkog i toponomastičkog izričaja, odraz su kultume i civilizacijske srednjovjekovne Bosne kao samostalne banovine, odnosne zemlje, za vrijeme vladavine bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.
Latinske diplomatičke isprave tog bosanskog vladara predstavljaju vrlo važne historijske izvore i historiografsku građu za jezikoslovnu, ekonomsku, političku, kultumu, vjersku i diplomatsku historiju Bosne u srednjem vijeku.
Diplomatičke latinske isprave bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića razbacane su i objavljene u codexima, knjigama i periodici, neke i po nekoliko puta, no nikada zajedno na jednom mjestu, za razliku od ćirilskih bosanskih srednjovjekovnih isprava.
Najveći broj istih latinskih isprava istoga bana objavljene su u Smiciklasovom Codexu, ali su te isprave vrlo loše transkribirane.
Isprave su ne samo važna diplomatička i paleografska djela kao historijski povijesni izvori, već su važna sa toponomastičkog, onomastičkog stanovišta, ekonomskog, političkog, kultumog, ali prije svega javnog života Bosne za vrijeme banovanja Stjepana II. Kotromanića.
Isti bosanski vladar, ban Stjepan II. iz slavnog bosanskog dinastičkog roda Kotromanića, bio je gospodar ne samo Bosne, Usore, Soli, Rame i Huma,
već i današnjih hrvatskih prostora od Pelješca do Prevlake s pripadajućim otocima, i Krajinom, t.j. prostorom od Neretve do Cetine.
Najstariji sin bosanskog bana Stjepana I. Kotromanića, Stjepan II., izabran je bio 1322. godine po volji bosanske vlastele za bana, bez presudnog odlučivanja. Podržavajući u unutrašnjim sukobima u Hrvatskoj Juraja II. Šubića u borbi protiv Ivana Nelipića, zavladao je Donjim krajevima, prostorom uz jadransku obalu od Neretve do Cetine, te Duvanjskim, Livanjskim i Glamočkim poljem. Zbog Huma se ban Stjepan II. sukobljavao sa srpskim Nemanjićima i Branivojevićima, ali ih je uz pomoć Dubrovčana uspio poraziti i izbiti na more, posebno na plodno usee Neretve. Nakon što je ban Stjepan II. zauzeo Hum 1326. godine u svom je titularu stavio i naziv, “gospodar humski”.
Dubrovčanima je prepustio uz godišnji danak, zvani mogoriš, jadransku obalu od Stonskog rata (Pelješca) do Prevlake s otocima, te mogućnost trgovanja u bosanskoj zemlji. Privilegij trgovanja u bosanskoj zemlji dao je taj ban i drugim jadranskim gradovima, kao Trogiru.
Pozivao je i Sase kako bi razvili u Bosni obrt i rudarstvo.
Kako su se Kotromanići rodbinski, ženidbama i udajama, povezali sa hrvatskim Šubićima i srpskim Nemanjićima, to su kasnije sebi davali pravo na nasljednu vlast u tim zemljama.
U početku je blagonaklono ban Stjepan II. gledao na širenje patarena, tzv. heretika “Crkve bosanske” koja je imala u Bosni sve veći broj pristalica, no kasnije, uz pomoć ugarskih
kraljeva, Katoličke crkve i samog pape, pokušali su zajednički iskorijeniti tu tzv. herezu , no bez većih uspjeha.
U zalazu svoje banske vladavine, srpski car Dušan uspio je nakratko zauzeti Hum, ugrozivši čak i sama bosanska banska sjedišta u Kraljevoj Sutjesci i Milama. No, ubrzo je ban uspio povratiti Hum
i učvrstiti svoju vlast i dinastiju pred svoju smrt 1353. godine, dinastičkom udajom svoje kćeri Elizabete za ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca, davši
kao miraz tom kralju Hum.
Diplomatičke latinske isprave bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića dosada pronađene, registrirane i objavljene su:
– Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromaniea od 6. septembra 1310. godine, kojom taj ban potvrđuje povlastice rogozničkim knezovima,
– Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića i brata mu Ladislava iz 1326. godine, kojom daju knezu Vukoslavu u trajno nasljedstvo njegovu
djedovinu,
– Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića od 15. februara 1333. godina, izdata u Srebreniku, kojom isti ban daruje Dubrovačkoj općini Rat
(Pelješac), Ston, Prevlaku, otoke od Rata, sve od Prevlake i Lovišća uz godišnji danak,
– Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića od 10. decembra 1334. godine, izdate u Dubrovniku, kojom taj ban javlja Dubrovčanima da su njegovi
trgovci u trgu Neretva podmirili sve dugove,
– Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića od 7. oktobra 1339. godine, kojom taj ban Trogiranima daje trgovačke povlastice,
– Isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića od 23. juna 1345. godine, izdate u Kninu, kojom taj ban daje neka prava cetinskom knezu lvanu Nelipiću i njegovoj majci Belislavi u svezi sa gradovima Unac, Počitelj, Stog, Knin, Breč, Klis i Cetina.
Latinske diplomatičke isprave bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića uglavnom se danas čuvaju u arhivima u Dubrovniku i u austrijskom Železnom, piše Doc. dr. sc. Ivan BALTA – Diplomatička analiza latinskih isprava bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića.
Naslovna fotografija – FB/Visit Srebrenik
(MiruhBosne)
