–Pjesma koja je tek s kraja 19. stoljeća imenovana sevdalinkom postoji već stoljećima u usmenoj tradiciji Bošnjaka.
Od prve vijesti o postojanju ove pjesme do njezina imenovanja proteklo je nekoliko stoljeća. Također, od uobičajene prakse do vijesti o postojanju takve tradicije moglo je proteći mnogo vremena, pa se ne može sa sigurnošću utvrditi koliko dugo ona postoji kao usmenoknjiževna tvorevina na bosanskom tlu.
O sevdalinci u literaturi postoji izuzetno veliki broj priloga, zabilješki u zbirkama i antologijama, književnokritičkih ogleda, znanstvenih rasprava, pa i zasebnih studija i monografija. Ipak, potreba da se sevdalinka sagleda kao književnohistorijski fenomen, ali i interpretacija te pjesme kroz njenu osobitu popularizaciju u 20. stoljeću, dovela je do potrebe za studijom uobličenom pod naslovom Sevdalinka – od prve vijesti do savremenih pjevača.
Prema dosadašnjim saznanjima prve vijesti o životu ove pjesme vraćaju nas u davnu 1574, ali ta činjenica još uvijek ne znači da je kasni srednji vijek vrijeme njena nastan- ka. Budući da je lirska pjesma postankom starija od drugih vidova usmenog pjesništva, to se i ovoj vrsti pripisuje duži vijek. Ono što ipak možemo vidjeti jesu istočnjački utjecaji koji su se kalemili na postamente lokalne slavenske pjesme, a koji su ovoj lirskoj vrsti dali osobit pečat. Utjecaje možemo pratiti na planu muzike, ali i na planu leksike, odnosno u sferi svih utjecaja koji su se ostvari- li tokom višestoljetnog oblikovanja svekolike kulture življenja na ovim prostorima, od srednjeg vijeka do novije prošlosti. Fenomen kontinuiteta ove pjesme i njena višestoljetna omiljenost u Bosni i Hercegovini dovela je do potrebe da se ona sagleda u svom kulturnohistorijskom, književnoteorijskom i interpretativnom aspektu i ponudi u jednoj monografiji.
Različiti izvori, među kojima prednjači Folklorni arhiv Zemaljskog muzeja, bili su prilika da se sagledaju teme i motivi među zabilježenim primjerima, da se sasluša poneki zabilježeni tonski zapis u masi izvanrednih pjevača i ljubitelja ove liske pjesme koja je sačuvala uspomenu na histo- rijske događaje, ličnosti i viđenje bosanskih gradova ili pojedinih njihovih lokaliteta.
U širokom rasponu motiva, sevdalinka je sačuvala zapise o divljenju određenoj djevojci ili momku, o njihovu ponosu ili izgledu, o sreći i čežnji za susretom, o bolnim rastancima, o dugim noćnim šaputanjima, o čarobnim susretima u predvečerje, o namaštavanjima čudesne ljepote iza mušebaka, o neslućenoj moći crnog djevojačkog oka, o iskričavom pogledu čežnje, o mašti i kletvi koja nije zazivanje kazne, nego zazivanje blizine, zazivanje sreće koja se ostvaruje u susretu s voljenim bićem. Na kraju, dugujem osobitu zahvalnost svome mentoru, rahm. prof. Munibu Maglajliću, koji mi je otvorio interes za istraživanje ovog pjesništva, te svojoj porodici, koja je uvijek prvi i najbliži oslonac u životu.
-Za stjecanje uvida u društveni okvir u kojem je živjela pjesma u drugoj polovini 19. stoljeća, od posebne važnosti je svjedočenje Safvet-bega Bašagića doneseno u knjizi Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (Bašagić 1912).
Naime, opisujući jednu zgodu vezanu za pjesnika Arif-bega Rizvanbegovića Stočevića, koji je na turskom jeziku pisao pod pseudonimom Hikmet, Bašagić se prisjetio kazivanja svoga oca Ibrahim-bega, koji se našao u kući ovoga pjesnika. Ova rana vijest nije samo značajna za stjecanje saznanja o društvenim okolnostima u kojima se lirska pjesma slušala, ona također donosi konkretnu pjesmu, danas prepoznatljivu kao sevdalinku, koja je te noći, u dvoru Fehima ef. Đumišića, uveseljavala prisutne.
Evo Bašagićeva kazivanja:
…Otac mi je pripovijedao, kad se prvi put sastao turski parlament, da je Fehim ef. Đumišić pozvao na večeru sve bos. i herc. zastupnike. Fehim ef. je čuo od nekoga da se tada u Carigradu nalazila jedna Sarajka koja je slovila kao dobra pjevačica. Ne žaleći ni novaca ni truda da gostima priredi pravu bosansku večeru, doveo je pjevačicu u svoj konak da im nekolike otpjeva. Među gostima bio je i Hikmet sa svojom trpezom, jer bez akšamluka u njega nije bilo veselja. Tu je njegovu slabost svak poznavao i niko mu je nije uzimao za zlo. Rahmetli otac veli da je cijelo vrijeme, dok su guslar i pjevačica pjevali, promatrao Hikmeta i njegovo duševno raspoloženje. Sjedio je mirno, što je kod njega bilo rijetko, gledao je ozbiljno i slušao sve s nekim dubokim poštovanjem i dječinjim zanosom. Među ostalim zapjevala je Sarajka i onu sevdaliju, u kojoj dolaze sljedeći stihovi:
Kun’ ga, majko, i ja ću ga kleti, Ali stani, ja ću započeti: Tamnica mu moja njedra bila, itd. Na to je Hikmet skočio na noge i u velikoj uzbuđenosti poviknuo: “Moj je narod najveći pjesnik!”, pa onda počeo tumačiti prisutnima po arapskoj poetici ljepote te narodne. Svi su se u čudu snebivali: šta je sve Hikmet u toj pjesmi našao… (Bašagić 1912: 162-163)
Ako se navedeno usporedi sa svjedočenjem A. Giljferdinga, onda se utemeljeno može zaključiti da su u drugoj polovini 19. vijeka neki od baštinika usmene lirske pjesme Bošnjaka bili profesional- ni “dvorski pjevači”, koji su zabavljali svoju publiku i za svoj posao bili primjereno nagrađivani, piše Nirha Efendić u knjizi SEVDALINKA – od prve vijesti do savremenih pjevača – Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine Sarajevo, 2022.
(MiruhBosne)
Sevdalinka upisana na UNESCO Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva
